Pozitivna sinkroničnost
Četvrtak, 22. studenoga 1990.
Uz razmišljanje, inteligenciju i znanje, za većinu izuma je nuždan i povoljan splet okolnosti. Četiri razgovora, pa iznenadna, podpuno neuobičajena praznina u satnici doveli su me danas do neočekivanih logičkih riešenja, za kojima već dugo tragam, bez velike nade u uzpjeh.
Prvi moj sugovornik bio je inženjer Milan Novak iz Hidroelektrane Dubrovnik. Izpostavilo se kako razlog njegova dolazka, poput puno drugih, nije bio predstavljanje sebe kao stručnjaka i čovjeka na kojega se može računati, nego me je doista samo želio informirati o problematici vezanoj uz hidroelektranu. Razgovor s njim je bio ugodan i koristan.
Zajedno smo zaključili kako će trebati poduzeti ozbiljne korake u smjeru povezivanja hidroelektrane Dubrovnik izravno u hrvatsku električnu mrežu. Sad se električna energija proizvedena u našoj elektrani prenosi dalekovodom prema Trebinju, odakle se jedan dio vraća prema Dubrovniku. Milan Novak je pametan i stručan. Na njega se doista može računati.
Nakon Novaka u posjet mi je došao prijatelj i bivši poslovni kolega iz IBM-a Rato Gulin iz Splita, koji je kao i Novak, diplomirani inženjer elektrotehnike. Nismo se vidjeli od kad sam se prihvatio ovoga posla. Sa sobom je Rato doveo Mitjana Bonačića, iz splitskoga “Tehničara”, u kojemu je Rato nekad radio.
“Tehničar” je družtvena tvrdka, za koju Mitjan tvrdi kako je iznimno fleksibilna i konkurentna, te se ne boji natjecanja s privatnicima, koje je upravo počelo, a bit će sve žešće. Bonačić je u potrazi za poslovnim prostorom i direktorom poslovnice u Dubrovniku.
Zatim mi se u uredu pojavio pionir dubrovačkoga privatnoga poduzetničtva Vedran Kraljević. Upoznao sam ga ranije jednom prigodom svrativši u njegov “Bio shop”, trgovinu zdrave hrane. U medjuvriemenu se počeo baviti i drugim vrstama trgovine. Trenutno je vlastnik četiri butige, a otvorio je i agenciju.
Vedran je u Dubrovnik iz rodnoga Šibenika bio došao studirati, ali mu studij razvidno nije predstavljao prevelik teret, pa mu je ostalo vriemena za smišljanje i realizaciju poslovnih ideja. Iz ovog mladog čovjeka zrači optimizam i poduzetnost. Djeluje čak hiperaktivno. Dok smo razgovarali došao sam na ideju uključiti ga u Izvršno vieće kao dragovoljnika za područje gospodarstva. Ne znam kako bi se to uklopilo u postojeći sustav obćinske uprave. Moram o tomu razgovarati s upraviteljem ureda za gospodarstvo Vlahom Lečićem, koji to mjesto još uviek zauzima, jer nisam ostvario svoj plan nalazka novoga čovjeka neopterećenoga komunističkim umotvorinama. Kraljevića se ne bi moglo profesionalizirati u Obćini, jer bi on, u tomu slučaju, morao zaustaviti svoje poduzetničtvo.
Sve je jasnije kako će mi plan nalazka prave osobe za područje gospodarstva biti težko ostvariti. Uzpješan mlad poslovni čovjek težko će se odreknuti poduzetničtva i zamieniti ga s radom u obćinskoj upravi. Neuzpješan čovjek mi pak ne treba. Što je s domoljubljem? Novac je izgleda ipak jači.
Točno u podne posjetio me Bobo Radović, direktor “Belvedere”-a. Radović bi se sa svojih stotinu i šestdeset djelatnika, želio izdvojiti iz hotelskoga poduzeća “Ploče”, kako bi zatim mogao lakše manevrirati u očekivanoj privatizaciji. Druga mu je solucija preuzimanje direktorskoga položaja u cieloj tvrdki, koja sveukupno ima pet stotina zaposlenih. Sadanji direktor Ivo Mihočević bi trebao oko Nove Godine otići u mirovinu. Radović bi privatizaciju želio dočekati odriešenih ruku, bilo kao direktor cielog sadanjeg poduzeća, ili pak izdvajanjem hotela kojemu je sad na čelu. Došao je k meni po podporu, jer drži kako je moja rieč glede njegove sudbine odlučujuća. Njegovo mišljenje mi nije neko iznenadjenje. Trenutno sam u očima puno njih, poglavito kad se radi o komunističkim direktorima, osoba koja odlučuje baš o svemu. Na Radovićevu priču reagirao sam za ovakove slučajeve uobičajeno neutralno. Nisam ga želio niti obezhrabriti niti mu podgrijavati nadu, kako ću ga poduprieti i njegovim namjerama.
Nakon što sam završio razgovor s Radovićem, tajnica me je upozorila kako sliedeću uru nemam zakazan niti jedan sastanak. Sjeo sam za stol i počeo razmišljati. U ušima su mi još odjekivale Radovićeve rieči.
Direktor Belvederea je samo jedan od golemoga broja direktora družtvenih tvrdki koji se pokušavaju snaći u promjenama koje su započele i koje će se odvijati sve intenzivnije. U kojemu će smjeru sve to krenuti. U što će se konačno pretvoriti današnje družtveno vlastničtvo? Tko će u tomu cielomu procesu donositi ključne odluke? Tko će izvući korist, a tko će izgubiti? Kako cieli taj postupak učiniti poštenim i pravednim?
Bobo Radović je paradigma predstavnika jedne velike družtvene tvrdke. Na mjesto direktora dospio je u sklopu komunističkih osobovnih križaljki. U njegovim rukama je golema vriednost, a on, s pravom, ne zna kako bi se ponašao, što mu je činiti, komu se obratiti.
Koliko ima takovih direktora i takovih tvrdki? Bez sumnje veliki broj i u njima je golema vriednost. S veličinom tvrdke raste i veličina problema koji treba riešiti. Ako u traženju riešenja dodje do pogrieške, posljedice će biti lakše u slučaju “Tehničara”, nego u slučaju “Belvederea” ili “Hotela Ploče”.
Treba li na sve družtvene tvrdke gledati jednako i na svih primieniti isti postupak u nalazku jasnoga titulara vlastničtva? Treba li se jednako postaviti u slučajevima velikih hotelskih kompleksa, trgovačkih lanaca, tvorničkih kompleksa, kao i kod malih servisa?
Možda je najjasnija sudbina infrastrukturnih tvrdki poput “Hidroelektrane”. Oni jednostavno trebaju postati vlastničtvom države. Razmišljanja o privatizaciji i konkurenciji na području proizvodnje i distribucije energije, prometne infrastrukture i sličnih stvari treba ostaviti za dalju budućnost. U tomu smislu su uostalom i bili različiti moji jutrošnji razgovori s Milanom Novakom i Bobom Radovićem. Prvi razgovor je ostao u cielosti u okviru tehnike i tehnologije proizvodnje i prienosa energije, što je uostalom djelatnost “Hidroelektrane”, a drugi praktički nije ni dotaknuo turizam, što je djelatnost “Belvederea”.
Misli o načinu kako riešiti ovo stanje nedefiniranosti vlastničtva i upravljanja s golemim vriednostima vrtjele su mi se kaotično po mozgu. Hrvatska mora proći kroz nekakov postupak u kojemu će konačni rezultat biti jasan skup vlastnički jasno definiranih tvrdki, čiji će vlastnici, uprava i djelatnici skrbiti samo o uzpješnosti svoje tvrdke na tržištu, o povećanju produktivnosti i konkurentnosti, o investicijama, o povećanju profita, o smanjenju troškova. Umjesto toga današnjim družtvenim tvrdkama, poglavito njihovim upravama, ali i svim zaposlenima, jedna od najvećih briga je sam status tvrdke, odnosno njihova sudbina. To jednostavno treba riešiti.
Boba Radovića, odnosno “Bobe Radoviće” i njihove djelatnike treba sustavno odteretiti od neproduktivnih razmišljanja i osigurati im tržištnu poziciju koju ima Vedran Kraljević, odnosno “Vedrani Kraljevići”. Pri tomu “Bobi Radovići” mogu samo upravljati, ali ne mogu biti istodobno i upravljači i vlastnici poput “Vedrana Kraljevića”.
I na tomu mjestu sam u razmišljanju zastao osjetivši naglo kako se iza kaotičnih misli nazire nešto snažno, nešto što bi moglo biti riešenje za cielu ovu situaciju oko traženja statusa za veliki dio hrvatskoga nacionalnoga bogatstva koje je sad svačije i ničije.
Direktori družtvenih tvrdki, a uostalom i svi zaposleni u tim tvrdkama ne trebaju razmišljati o sudbini tvrdki u kojoj rade, zaključio sam. Točnije, nitko im ne može zabraniti razmišljanje, ali oni ni u kojemu slučaju ne smiju odlučivati o tomu što će biti s tvrdkom. Tvrdka nije njihova, nego je zajednička. Ona je jednostavno družtvena. Ako je družtvena onda je vlastničtvo svih stanovnika Hrvatske, ili ako gledamo u okviru jedne obćine, onda su sve tvrdke u toj obćini vlastničtvo svih stanovnika te obćine.
U trenutku sam ustao sa stolice, izišao izpred stola i počeo brzo šetati uredom.
“Heureka”, rekao sam glasno, i podignuo ruke u zrak od oduševljenja. Prišao sam odmah zatim vratima, otvorio ih i rekao začudjenim tajnicama, kako me sliedeću uru vriemena mogu spojiti s izvanjskim svietom samo u nekomu smrtnomu slučaju.
Vrativši se za stol, otvorio sam jedan novi file u računalu i brzo zapisao svoje osnovne misli o vlastničtvu.
Zatim sam nastavio pisati. Pred očima su mi se počele pojavljivati jasne konture koncepta riešenja. Osjećao sam se poput alkemičara, koji je u laboratoriju od željeza uzpio napraviti zlato. Obuzelo me sjajno razpoloženje.
Pored osnovnoga cilja, odnosno nalazka titulara vlastničtva, identificirao sam još i uzputne ciljeve, koje bi postupak trebao dostići, a to su dovodjenje stranoga kapitala i znanja, ubrzanje riešavanja infrastrukturnih problema i povećanje zaposlenosti. Zapisao sam i osnovne predpostavke, te dodatne predpostavke, te na kraju grubi postupak. Zatim sam pročitao napisano.
Posebice me je veselilo to što je model pravedan i pruža svim gradjanima iste mogućnosti.
Nema razpodjele dionica prema nekakovim zaslugama radnoga staža. Jer netko je dugo bio zaposlen i možda nezasluženo primao veliku plaću ili svojom aktivnošću čak činio veliku štetu, a netko je bio nezaposlen zbog svoje "nepodobnosti". Kako bi prošli zemljoradnici i ribari, obrtnici, profesori i t. d.? Razvijati model po kojemu ljudi dobivaju nejednako, znači izmišljati i održavati komplicirane algoritme, te sigurne sudske postupke. Pojela bi trava magare.
Prošla su gotovo dva sata kad sam završio zapisivanje. Nitko me nije prekidao. Tiskao sam ono što sam zapisao i zatim pozvao Hrvoja Macana. Odmah se iz svojega malenoga ureda u podkrovlju spustio k meni.
“Ovo je doista sjajno,” rekao mi je, nakon što je pročitao moj uradak.
“Nemam primjedbe. Ovo svakako treba provesti,” nastavio je.
Bio sam još zadovoljniji. Hrvoje nije čovjek koji bi tek tako povladjivao. Izmedju ostaloga i iz toga razloga sam ga izabrao. Nisu mi potrebiti ulizice nego ljudi s integritetom i vlastitim mišljenjem.
Nakon što je Hrvoje otišao, dobrom igrom slučaja pojavio se i Ante Stojan. Došao je razgovarati o konceptu legalizacije bezpravne gradnje, ali smo, nakon što sam mu pokazao svoj koncept privatizacije, razgovor o legalizaciji ostavili za subotu. Sutra ne ćemo imati vriemena za razgovor premda zajedno odlazimo u posjet Zatonu, Slanome i Stonu. Morat ćemo se koncentrirati na probleme tamošnjih mještana.
Ante je poput Hrvoja osoba koja nije sklona povladjivanju sugovorniku, pa ma o komu se radilo. Ta mu je osobina još izraženija nego Hrvoju. Dapače, u tomu svojemu načinu zna i pretjerati. Imam dojam kako mu čak pričinja zadovoljstvo suprotstavljati se. U tomu je pak uviek iznimno pristojan.
“Koncept je izvrstan. Riešenje je pravo. Samo...”
“Samo? Daj nastavi. Reci što ne vriedi,” nestrpljivo sam ga potaknuo na nastavak iznošenja misli.
“Doista je sve krasno. Na ovo možeš biti ponosan. Medjutim riešenje je izuzetno pravedno i u tomu može biti problem,” rekao mi je na to Ante.
“Nisam mislio samo na pravednost nego i na učinkovitost. Možda na učinkovitost i više od pravednosti. Uostalom svima jednako nije najpravednije. Nisu svi zaslužili dobiti jednako. Razmišljao sam o tomu. Medjutim svaki drugi način razpodjele bio bi kompliciran i stoga težko provediv. Ovako je najlakše.” odgovorio sam mu.
“Riešenje je ovako najpravednije. Nemoj se izvlačiti. Moraš priznati da je ovo ipak tvoj zorizam.” Ante moju sklonost traženju pravednih riešenja naziva zorizmom. Rieč je skovao po liku Zoroa, osvetnika iz priče.
“Medjutim nije bitno je li nešto pravedno i jednostavno,” nastavio je. “Bitno je hoće li koncept naići na odobravanje onih koji odlučuju. Direktori se sigurno ne će lako složiti...”
“Direktore nema tko što pitati. Ovo treba donieti u obliku zakona.” uzkočio sam mu u rieč.
“Ne mislim samo na direktore. Oni su čak možda manji problem. Mislim na političke preprjeke. Političari ne vole jednostavna riešenja. Medjutim, ne pada mi na pamet obezhrabrivati te. Ovo je zbiljno fenomenalno. Trebamo dapače svi skupa zapeti i nastojati progurati ovakov koncept,” objasnio je Ante svoje strepnje i svoj stav dokraja.
Zatim smo još dugo razgovarali o načinu kako moje zamisli provesti u djelo. U jednom trenutku Ante mi je spomenuo kako bi bilo dobro kad bih koncept pokazao Željku Filičiću, za koji bi po Antinu mišljenju bio izvrstan član Izvršnoga vieća zadužen za gospodarstvo. Ante je Filičića upoznao slučajno prije nekoliko dana. Rekao sam mu kako ne znam o komu se radi.
“Radi se o izvrstnom čovjeku. Medjutim ti dobro znaš moja mjerila izvrstnosti. Čovjek mora biti malo poseban. Pomislio sam kako bi bilo zgodno kad bih Filičića uputio tebi na razgovor. Ako se slažeš nazvat ću ga i reći mu neka ti se javi. Bilo bi dobro kad bi mu pokazao ovaj tvoj koncept”, rekao je Ante.
Složio sam se. Uostalom ovo moram pokazati što je moguće većem broju pametnih ljudi ovdje u Dubrovniku. Prije nego se uputim u Zagreb. Svako razmišljanje i svaka primjedba dobro će mi doći. Zasigurno početak je sjajan. Koncept je tu, a evo u istomu danu kad sam ga složio, razgovarao sam s čovjekom koji bi bio dobar izbor za člana Izvršnoga vieća zaduženoga za gospodarstvo, a evo Ante mi je došao s još jednim vrlo vjerojatno dobrim priedlogom za isto mjesto. Pozitivna sinkroničnost.