Gradonačelnikova pločica
Četvrtak, 29. studenoga 1990.
Od svih današnjih točaka dnevnoga reda sjednice Izvršnoga vieća jedna se izdvojila svojom neobičnošću i opravdanošću proizišlom čisto iz humanih i pravednih razloga. Učinili smo još jedan simbolični čin izpravka, točnije rečeno ublaživanja težkih nepravdi i nedjela koje su jugoslavenski komunisti krajem drugog svjetskoga rata napravili na dubrovačkomu području.
Gospodja Doroty Luttenberger Koprivica je preko svoje odvjetnice zatražila medaljon svojega otca, odvjetnika dr. Nika Koprivice, koji je nakon “oslobodjenja Dubrovnika” ubijen od strane “osloboditelja” na Daksi. Medaljon je zamietila u dubrovačkom muzeju! Partizani, koji su joj ubili otca nisu prisvojili njegov medaljon. U tomu slučaju nisu postupili sukladno svojemu bazsramnomu lupežkomu običaju o prisvajanju stvari ljudi koje su pobili. Vlastničtvo ubijenoga “narodnoga neprijatelja”, inače uglednoga dubrovačkoga odvjetnika, koji je na svoju golemu nesreću nekoliko dana prije dolazka partizana bio izabran za dubrovačkoga gradonačelnika, “samo” su zaplienili i pohranili ga u muzej. Težko je procieniti što su željeli postići s tim činom. Možda je ta pločica bila dospjela u muzej jer partizanima nije bila atraktivna zbog ugraviranoga imena nesretnoga Koprivice. Zasigurno medaljon posljednjega dubrovačkoga gradonačelnika u hrvatskoj državi dospio je u muzej, dok mu je tielo zajedno s drugim ubijenim dubrovačkim hrvatskim domoljubima zakopano na Daksi.
Bilo bi zgodno saznati zbog čega su komunisti procienili kako medaljon ubijenoga gradonačelnika, treba biti izložen u muzeju. Isto tako bilo bi zanimljivo vidjeti kada je gradonačelnikova kćer prepoznala očev medaljon u muzeju i je li ga pokušavala dobiti u posjed kroz desetljeća komunističke vlasti. Ako se ohrabrila tek nedavno, je li je na obraćanje Izvršnom vieću potaknuo naš nedavni osnutak povjerenstva za iztraživanje partizanskih zločina? Sve mi je to padalo na pamet za vrieme dok smo kratko razpravljali o toj točki. Zaustio sam svoja razmišljanja i pitanja podieliti s kolegama, ali sam istoga trenutka od toga odustao. Učinilo mi se neprikladnim na taj način popratiti jedan doista svetčani i simbolični čin simboličnoga izpravka jedne strašne, neljudske nepravde. Poput svih svojih kolega u Izvršnomu vieću, osjećao sam se silno zadovoljnim, kad smo na današnjoj sjednici donieli zaključak o ovomu predmetu.
Zadovoljstvo je ipak bilo pomiešano sa sjetom i tugom, zbog ponovnoga prisjećanja na ubojstava nedužnih civila, bez sudjenja i bez mogućnosti obrane.
Za hvatanje, sudjenje i kažnjavanje zločinaca nismo mjerodavni. Mjerodavni su redarstvo i sud. Na žalost i jedni i drugi su uztrojeni ranije. Sudci se nisu promienili. Isti su to ljudi. Isti sudci, iste navike. Praktički do jučer su bili pod snažnim utjecajem svevlastne antihrvatske politike.
Kako od sudstva očekivati kopernikanski obrat? Sudci bi sad trebali suditi onima od kojih su do jučer dobivali zapoviedi. Trebali bi suditi ubojicama, a osudjivali su žrtve.
Sifurno je bilo puno častnih sudaca, koji nisu htjeli činiti nepravde ili barem nisu dolazili u situaciju činiti ih. Puno ih se bavilo s nepolitiziranim slučajevima i pošteno su obavljali svoj posao. Ipak, sveukupno je bila stvorena navika o tomu što je politički izpravno činiti, a što nije. Stvorena je dogma o komunistima, Jugoslavenima i partizanima kao“dobrim mladićima”, koji štite narod od stranih plaćenika, domaćih izdajica, nacionalista, kapitalista i sličnih u komunizmu stvorenih negativnih pojmova. Sad tu dogmu treba početi rušiti. Ljudi naviknuti na dogme, s nestankom jedne, očekuju drugu. Oni težko mogu shvatiti kako dogme više ne postoje i postoji samo pravda.
Dosta zločinaca mirno se šeće uokolo vjerujući u zaborav, ili čak u izpravnost svojih postupaka. Oni su bili pobjednici i držali su kako zbog same te činjenice imaju pravo odlučivati o tomu što jest a što nije pravedno. Vjerojatno su mnogi i sami sebe uzpjeli uvjeriti u opravdanost svojih zločina.
Kako zločin može biti opravdan? Pa ne bi se zvao zločinom. Kako ubojstvo noću na mračnom otočiću može imati opravdanja. Kako ubojstvo uobće može biti opravdano? Koliko će različitih tekih zlodjela izplivati na površinu? Hoće li počinitelji ikad izići pred sud?
Ne poznajem tu gospodju, kćer ubienoga odvjetnika Koprivice. Mogu samo zamisliti kakove će osjećaje izazvati naša brza i jednoglasna odluka. Kćer će se preko malene pločice s nadpisom nakon 46 godina sastati sa svojim otcem!
Prošlo je puno, puno godina. Napravljeni su brojni zločini i bezbrojne nepravde. Sve je bilo obavieno sa zastorom šutnje i straha. Puno je pak toga prikazano u podpuno krivomu svietlu. Žrtve su šutjele, a zločinci su slavili. Vrieme pak nemilosrdno briše tragove zločina.
Medjutim, neki su tragovi ostali, neka sjećanja nisu izbliedjela. Sloboda je poticajna. Za nadati se je kako se odjeci stavova Izvršnoga vieća, uključujući i ovaj u svezi s pločicom ubienoga gradonačelnika, čuju dostatno široko i hrabre jadne ljude koji su tako dugo vriemena živjeli potisnuti i lišeni svojih osnovnih ljudskih prava.
Simbolični čin današnjega vraćanja medaljona kćeri ubijenoga hrvatskoga gradonačelnika podcrtan je s činjenicom što je donesen na sjednici Izvršnoga vieća održanoj na nadnevak koji se još prošle godine slavio kao glavni jugoslavenski državni blagdan.
Hrvatska vlada je prije dva tjedna jednostavno doniela odluku o “radnoj proslavi Dana Republike”. Bilo bi bolje taj jugoslavenski blagdan jednostavno ukinuti, ali je ova formulacija možda bila jedina zakonska mogućnost. Ili je pak u vladi došlo do sukoba mišljenja o ovoj stvari pa je pronadjeno kompromisno riešenje? U hrvatskim medijima je to jedna od glavnih tema. Brojni novinari izkazuju, više ili manje otvoreno, svoje razočaranje zbog nestajanja dragog im blagdana. Samo u predprošlomu Dubrovačkomu vjesniku tomu temom su se bavile čak tri kolumne. Nisam ih pročitao, samo sam ih opazio. Medjutim, i to je bilo dostatno za potaknuti me na sazivanje sjednice baš za danas. Jednostavno nisam mogao odoljeti izazovu. Sitne ljudske radosti.