Povlačenje tehnike
Četvrtak, 20. prosinca 1990.
Forsirati dalje dragovoljni metodoložki rad u obćinskoj skupštini bilo bi gubitak vriemena uz generiranje frustracija. Šteta je, ali je tako. Viećnicima treba prepustiti njihove metode i njihov program. Treba ih ostaviti okolišu u kojemu se osjećaju prirodno i ugodno.
Ipak razočaran sam i na to imam pravo. Inače bih nastavio sa svojim pokušajima uvodjenja drugčijega pristupa i načina u radu obćinske skupštine.
U stvari to je sve bio eksperiment. Rezultat je tu i prirodno je prestati eksperimentirati.
Skupština bi trebala biti i jest, svojevrstni mehanizam za izražavanje obćega mišljenja, odredjena skupna pamet. Imalo je smisla pokušati tomu velikomu zajedničkomu mozgu omogućiti učinkovitije izražavanje svojih misli i zaključaka.
Medjutim, sve što je veliko, u načelu je inertno. Moja malenkost jednostavno nije dostatna za svladavanje te inercije, pa daljnji trud nema svrhe.
Viećnici u skupštini su odrasli, ozbiljni i pametni ljudi. Neka rade onako kako im najbolje odgovara. Kako bilo da bilo, oni su jedini i najbolji reprezentativni uzorak pučanstva.
Pored pripadnosti različitim strankama i opcijama, Skupština je skup ljudi različitih afiniteta, različite starosti, različite razine i smjera obrazovanja, različitoga podrietla. U skupštinu su dospjeli iz različitih pobuda, najčešće prevladavajuće pozitivnih, plemenitih i punih želje za obćom dobrobiti, ali vjerojatno i iz karierističkih i sebičnih. Neki su se tu našli "jer nitko drugi nije htio". Zasigurno to je velik, heterogen, ali reprezentativan skup koji, kao i svaka skupina ljudi, ima svoju skupnu pamet.
Taj veliki mozak sastavljen je od stotinu i osamnaest viećnika, podieljenih u tri vieća. Svako vieće ima svojega predsjednika, dopredsjednika i tajnika. Pod pojmom predsjednik skupštine obćine, podrazumieva se osoba koja vodi zajedničke sjednice sva tri vieća. Uz njega onda sjedi tajnik skupštine obćine.
Skupština dakle sveukupno ima četiri predsjednika, četiri tajnika i tri dopredsjednika (predsjednik Vieća udruženoga rada je u isto vrieme i dopredsjednik Skupštine obćine).
Mislio sam i mislim kako bi bilo dobro uporabiti učinkovitije taj um sastavljen od toliko različitih dielova, pospanih i budnih, zainteresiranih i indolentnih, dobronamiernih i sebičnih. To ipak treba ostaviti budućnosti. Netko će jednoga dana sigurno opet doći do istoga zaključka i opet nešto pokušati. Možda će i uzpjeti. A do tad će skupština na svoj standardni način odradjivati točke koje su na razporedu.
Skupština uobičajeno počinje sa zajedničkom sjednicom, a nakon njezina završetka viećnici se razdvajaju. Kad je težko procieniti kojemu vieću uputiti neki predmet na razpravu, onda ga se stavlja na dnevni red ili zajedničke sjednice ili pak svih vieća zasebno.
Vieće udruženoga rada, koje je najbrojnije, nastavlja raditi u istoj dvorani, viećnici Vieća mjestnih zajednica koje je drugo po veličini odlaze u Veliku viećnicu, a viećnici Družtveno političkoga vieća odlaze u Malu viećnicu.
Zasebne sjednice tako nadalje vode njihovi predsjednici ili dopredsjednici - dragovoljnici. Obveza profesionalnoga predsjednika Skupštine obćine je, u pravilu, za vrieme skupštinskih zasjedanja kraća od predsjednika bezplatnika!
Dosta viećnika stiže na sjednicu nakon vriemena odredjenoga za početak, pa je stoga uobičajen problem punomoćnosti. Neki viećnici često ni ne pogledaju u dnevni red, a za vrieme skupštine ga nemaju kod sebe. Neki pak na skupštinu gledaju kao na kazalištnu ili kino predstavu i to onu dosadnu. Takovi za svoj pristup imaju “uporište” u činjenici što se zajedničke sjednice svih vieća i održavaju u slikokaznoj dvorani.
Ipak najbrojniji su viećnici koji na sjednice skupštine gledaju ozbiljno i nastoje od sebe dati što je moguće više. Doduše, u tomu neki od njih ponekad znaju i pretjerati.
Od samoga početka sudjelovanja u radu Skupštine pokušavao sam na odredjeni posriedni način, svojim primjerom, u skupštinski postupak uvesti novosti koje bi, čisto tehnički, dovele do povećanja učinkovitosti i kakvoće razprave i odlučivanja.
Tradicionalni način držanja govora, pokušao sam upodpuniti s prezentacijama uz pomoć pratećih folija s ključnim riečima ili crtežima projiciranih na zaslonu, a za što je slikokazna dvorana posebice pogodna. U samoj biti ovakove tehnike je kratkoća i jasnoća, te razprava o stvarima, odnosno o činjenicama, a ne o osobama.
U početku je to bilo prihvaćeno kao osvježenje. Medjutim s vriemenom su na površinu izplivali i neki drugi, u stvari duboko ljudski, trenutci. Jasnoj, čvrsto osmišljenoj prezentaciji uz pomoć transparentnih folija, težko je parirati s klasičnim govorom. Nezavisan promatrač takovu razpravu može doživjeti kao natjecanje u brzini izmedju samovoza i konjskih zaprega.
Nitko u svojemu nastupu ne želi ostaviti dojam konja. Većini odraslih ljudi, težko je učiti nove stvari, a moj način je neke viećnike ponekad mogao podsjećati na davne školske dane, u koje se ne žele vraćati.
Za pripremu i držanje prezentacija nuždna je ozbiljna edukacija, a zatim i praksa. Na svoju sreću prošao sam za to područje svjetski najbolju edukaciju, po IBM-ovim specijalističkim studijskim centrima diljem Europe, a zatim sam stjecao praktično izkustvo držeći prezentacije i predavanja po Hrvatskoj i Sloveniji.
Svako stjecanje znanja zahtieva ozbiljno vrieme i ozbiljan novac, a neka znanja su i pored toga malo komu dostupna. Prirodan je odpor prema netkomu koji se služi s tehnikom, koja većini nije dostupna.
S druge pak strane gledajući, stvar je dobroga odgoja ne služiti se u razgovoru s jezikom koji ne razumije netko s kim si u družtvu.
Sjećam se jednoga svojega boravka u Londonu, gdje sam, slušajući predavanja, tjedan dana proveo medju samim Englezima. Na predavanju se naravno rabio službeni englezki jezik. Medjutim za vrieme objeda, ponekad bi moji englezki kolege, zaboravivši na moju nazočnost, počeli izmedju sebe, šaleći se i smijući, govoriti sa specifičnim londonskim dialektom. Kad bi se pak prisjetili kako ja zbog toga ne mogu pratiti njihove dosjetke, odmah bi se vratili književnomu englezkomu jeziku. Iz čiste uljudnosti prema meni.
Skupina treba voditi računa o mogućnostima pojedinca ili manjine. Kako tek treba pojedinac voditi računa o mogućnostima skupine ili pak većine!
Uza sve to ne treba zanemariti i još jednu ljudsku protegu: čar intriga i verbalnih skupštinskih obračuna, koji je za mnoge privlačan i dobrodošao. I sam se znam ponekad osvježiti s verbalnom razbarušenošću ponekih viećnika.
Kad se prije par mjeseci počelo govoriti o potrebi izrade skupštinskoga programa, odmah mi je pala na pamet ideja kako bi iz toga velikoga dragovoljnoga skupnoga tiela bilo zgodno izvući stratežke poglede u budućnost. Viećnici su izravni predstavnici cieloga pučanstva obćine, na neki način reprezentativni uzorak. Koliko god bilo težko iz skupine od stotinu i osamnaest ljudi izvući skupne stratežke odrednice, koje vode dobrobiti i zadovoljstvu, kako bi tek bilo težko to izvesti provodeći iztraživanje u cjelokupnomu pučanstvu!
Referendumi su skupi i u pravilu sadrže samo jedno pitanje s dva suprotna odgovora. Koliko bi referenduma bilo nuždno napraviti ako bi se željelo obraditi samo tridesetak tema. Ne, kao što se to čini na prvi pogled samo 30, iako je i to užasno težko i zamisliti provesti? Ako bi se za referendumska pitanja postavio samo odnos prvenstva odnosno vriednosti tema po parovima svatko sa svakim, za obradu prioriteta trebalo bi provesti 435 referenduma (30iznad 2).
Ako bi se pak sve pokušalo svesti na pitanja u okviru jednoga referenduma, cjelokupna zadaća koji se postavlja pred svakoga gradjanina bila bi pretežka i previše obsežna za brz odgovor.
Dakle potencijalni uzorak u vidu skupštinskih viećnika je iznimno vriedan. Ono što se kroz referendum ne može učiniti, može se probati postići preko viećnika. Zbog toga sam se i upustio u svoj drugi experiment, ovaj s programom rada.
Pokušavajući viećnike aktivno uključiti u selekciju programa rada Skupštine, uz popis točaka programa priložio sam objašnjenja i naputke, te održao prezentaciju u kojoj sam protumačio na koji način bi viećnici trebali valorizirati predloženi program rada, kako bi on dobio pravu protegu i bio jasan po svojim prioritetima, a ne tek skup slučajno složenih ideja i priedloga.
Svaku točku programa jednostavno su trebali brojčano ocieniti po tri zadana kriterija: vriednosti riešenja, vjerojatnosti uzpjeha i izraženoj potrebi u javnosti. Zadao sam i rok od petnaest dana za predaju izpunjenoga razpita, što je doista dostatno za obavljanje zadaće za koju je potrebito izdvojiti tri, četiri sata razmišljanja i koncentracije. Svatko je to mogao obaviti u večernjim urama ili tiekom vikenda.
Popunjeni razpit je vratila samo trećina viećnika!
To se može protumačiti na nekoliko načina. Jedan je u predpostavki kako samo trećina viećnika prihvaća ovakov pristup. Ili ga pak samo trećina razumije. Ili je samo trećina doista spremna utrošiti svoje slobodno vrieme na obće dobro. Ili je pak samo trećina našla dostatno slobodnoga vriemena za odgovoriti na razpit.
Najvjerojatnija je kombinacija svih ovih razloga. A vjerojatno je bilo i još razloga. Svaki viećnik je čovjek za sebe, svaki ima svoju sudbinu, svoje probleme, svoje poglede, svoje granice i ograničenja, svoje afinitete.
Ipak ovakov odaziv bi se mogao protumačiti kako je na skupštinskim sjednicama dvije trećine viećnika samo nazočno, a često nije ni to, dok tek trećina aktivno sudjeluje u radu skupštine.
Unutar ove aktivne trećine je i manji broj hiperaktivnih viećnika, koji se javljaju pretjerano često i u svakoj točki dnevnoga reda, ponekad i više puta unutar jedne točke. Kod takovih viećnika primjetna su dva glavna motiva za njihovo ponašanje. Prvi je uživanje u slušanju vlastitoga glasa i spominjanja njihova imena na krugovalu i u novinama. Drugi, puno opasniji motiv, je gotovo sadističko uživanje u destrukciji svake pozitivne iniciative, te u traženju mogućnosti za razgovor o ljudima i njihovim manama.
S druge pak strane gledajući, ovi previše aktivni viećnici ponekad imaju posve prihvatljive ideje, a daju skupštini i izvjestan dodatni šarm i dinamiku. Tko zna kako bi možda nehumano djelovala Skupština, kad bi se tamo medjusobno suprotstavljali samo objektivni argumenti i to na vriemenski optimalan način, te bez ikakovih tragova emocija?
Moj nastup na današnjoj obćinskoj skupštini bio je dakle završetak dva moja experimenta. U stvari, gledano šire, radilo se o jedinstvenomu pokusu, s kojim sam namieravao medju viećnike uvesti metode komunikacije i odlučivanja različite od uobičajenih.
S rezultatom nisam zadovoljan, premda ne bi trebalo biti tako, jer svaki jasni rezultat odredjenoga pokusa bi trebao biti zadovoljavajući. Medjutim, čisto je ljudski osjećati nezadovoljstvo s rezultatom suprotnim od optimističkoga očekivanja.
Možda ne bih smio biti toliko krut u svojim zaključcima. Možda bi se moglo reći kako je eksperiment barem djelomice uzpio, te kako će ga biti moguće nastaviti nakon nekoga vriemena.
U stvari možda je moja odluka o njegovom prestanku izhitrena. Možda mi je na zaključak o nuždnosti prestanka utjecala taština, koja se zadovoljava samo s jasnim uzpjehima odredjene zamisli. Činjenica je kako sam sve sam započeo i sad sve sam završavam, a nitko me izriekom ne spriečava nastaviti. Ipak, čini se kako doista ovakov pristup treba obustaviti. Barem za neko vrieme.
Prikupljene razpite dao sam obraditi u Zavodu za informatiku, a rezultat sam, uz pomoć vizualnih pomagala, danas prezentirao na sjednici Skupštine. Dok sam na slikokaznomu platnu grafički prikazivao njihovu (ne)aktivnost u obliku kružnih isječaka, na licima viećnika sam vidio kako je to za njih bio najzanimljiviji dio moje prezentacije. A držao sam to sporednim rezultatom razpita.
Možda je ipak baš ta dvotrećinska neaktivnost najvriedniji nalaz? Možda bi prvi prioritet programa Skupštine doista trebao biti izum načina za povećanje razine zbiljnoga sudjelovanja u skupštinskoj razpravi?
I baš me to, dok sam držao današnju prezentaciju, ponukalo na prestanak komunikacije s viećnicima na ovakov način.
Treba se pokušati se uklopiti u tradicionalni način govorenja i govorancije i suzbiti porive prema uvodjenju novih metodologija. Treba pogledati istini u oči. Jednostavno nisam imao ni snage ni sposobnosti za prikupljanje kritične mase podpore. Stoga mi ne preostaje ništa drugo nego prilagoditi se većini odnosno okolišu i nastojati manje stršiti. To žalosti, ali se tako mora.
Doista je čudna je ova situacija. Nastupi uz pomoć projektora i folija su snažno i provjereno oružje s kojim sa sigurnošću mogu pobiediti u svakoj razpravi. Medjutim superiornost znade pobuditi odbojnost i stvoriti napetost i frustracije.
Život se odvija i izvan sjednica. Dapače sjednice su samo maleni dio života, za sve nas. O tomu treba voditi računa. Napetosti i sukobe doduše nije nikad moguće u podpunosti izbjeći, ali zašto ih metodoložki poticati.
Možda ipak ne treba odustati. Jer pitanje je koliko je moguće u ovoj političkoj areni boriti se s klasičnim oružjem, netkomu tko tomu nije tomu vičan. Zasigurno moj pokušaj učenja drugih za sad završava mojim učenjem od drugih.
U stvari tek bi mi trebalo početi učiti nešto što sam mislio kako ne ću morati. Hoću li u tomu uzpjeti?
Za sad sam tek shvatio osnovna načela. Trebao bi se uklopiti i govoriti dugo o nečemu što se dade kratko kazati, govoriti bez sadržaja o nečemu što je bitno, razpravljati samo zbog toga što se to od mene očekuje. U to ću se težko moći uklopiti.
Trebao bih se u svojim razpravama baviti više s ljudima, a manje sa stvarima, dakle pokazati svoju “ljudsku” protegu. Ne ću moći ni to. Izdao bih samoga sebe.
Jedino preostalo oružje je improvizacija. Snaći ću se nekako.
U stvari treba jednostavno u nastupu izključiti tehnike i metodologije koje nisu uobičajene. Skupština nije znanstveni institut. To jednostavno treba prihvatiti, koliko god bilo razočaravajuće. To ne znači nuždnost promjene karaktera, ili stavova. Uostalom, prihvatljivije je promieniti tehniku nego stavove.
Tehniku i ovako i onako treba mienjati. Doduše trebalo bi je unapriedjivati, trebalo bi u tomu pogledu ići napried, a ne unatrag. Medjutim, ako vratiti se neki korak unatrag znači samo pripremu i stvaranje mogućnosti za napredak, onda to ima smisla. Naravno samo gledajući s tehničkoga motrišta.
Tehnika mora služiti, a ne biti obterećenje. Ako postane obterećenje treba je staviti sa strane i tražiti nove načine, prilagoditi se situaciji. U politici to neki nazivaju pragmatikom.
Treba jednostavno obaviti odredjenu prilagodbu na manifestacijskoj razini. Pristupi, stavovi, bit, trebaju ostaju isti. I entuzijazam. Osobito entuzijazam.