Miris bakalara
Ponedjeljak, 24. prosinca 1990.
Za obilazka staračkih i dječjih domova, dok smo starcima, djeci i zaposlenicima čestitali nastupajući Božić, u meni su se sukobljavala dva suprotna osjećaja. Sreća zbog izkazivanja brige za ljudska bića miešala se s nelagodom zbog sudjelovanja u odredjenom činu promoviranja jakih, uz uporabu nemoćnih. Ovaj drugi osjećaj je bio čak prevladavajući.
Bilo je utješno što je obćinski protokol, na Perovu iniciativu, prebacio posjete sa Stare godine, po dosadanjem komunističkomu običaju, na Badnji dan, i što su ovakovi posjeti doista nuždni i hvale vriedni, medjutim opet nisam mogao pobjeći od svojih razmišljanja o odredjenoj političko promocijskoj protegi ovakovih poteza.
Racionalno gledajući moja nelagoda je bila neutemeljena. I starce i nezbrinutu djecu je doista bilo dobro posjetiti na Badnji dan pogotovo ove godine, kad se nakon 46 godina prvi put Božić službeno slavi.
I medju starcima i medju djecom vjerojatno ima onih koji nisu kršćani, ali to nije bio razlog nelagode. Cieli čin je jednostavno sličio nekima koje sam s odredjenom odbojnošću znao vidjeti u dalekovidničkim viestima ili u novinama. Poznati politički prvaci se smješkaju okruženi anonimnim starcima i djecom.
To nisam volio niti pogledati, a danas sam sudjelovao u tomu. Zbog toga sam koliko god je bilo moguće stajao skromno i nenametljivo sa strane i ostavio Pera u fokusu pozornosti. Nastojao sam u sebi nelagodu odagnati mislima o sjajnoj činjenici konačne slobodne i javne, dapače službene proslave Badnjega dana i Božića.
Ovo je prvi Božić koji se službeno slavi nakon 46 godina komunizma! Prvi takove vrste u mojemu životu! Još u listopadu donieli smo odgovarajući zaključak glede Božićnoga uredjenja grada. To je bio prvi zaključak vlasti u Dubrovniku u kojemu se izravno poziva na proslavu Božića, nakon što je za dugih desetljeća pokušavano od Nove godine napraviti nadomjestak za ovaj sveti kršćanski blagdan. Koliko je takovih “prvih” zaključaka potrebito donieti, kako bi smo se priključili normalnim državama?
Do prošle godine komunisti bi demonstrativno na brzinu kitili i osvjetljavali grad kad bi Božić prošao. Nova Godina im je bila surogat u čiju su proslavu ulagali cielo svoje veselje. Sad je Grad okićen baš u čast Božića, a Nova godina dolazi nekako uzput.
Nakon povratka u Obćinu, održao sam domjenak za obćinske službenike. Velika i Mala viećnica bile su krcate ljudi. U zraku se osjećao intenzivni miris bakalara.
Božićni priam s bakalarom sam morao organizirati sam. Obćinski protokol se, očekivano, nije toga sjetio.
Dok sam držao kratki govor čestitajući Božić okupljenima, opet se nisam mogao odtresti čudnoga osjećaja, kako puno nazočnih moje rieči ne prihvaćaju s osobitom srećom. Većina ih je u Obćinu došla raditi u jednomu drugčijemu dobu, dobu kad se u ovim prostorima Božić nije niti spominjao, kad se na Božić radilo, a danas im netko poput mene evo nameće neka nova pravila. Osjećao bih se poput uljeza, bez nasmijanih, veselih lica mojih kolega iz Izvršnoga vieća i nekolicine novih čelnika obćinskih službi.
Na početku domjenka mogla se jasno uočiti razlika izmedju sjajnoga razpoloženja male skupine novih ljudi i odredjene bojažljive povučenosti ostalih. Nakon nekoga vriemena sve je ipak izgladjeno uz pomoć vina i bakalara.
Prvi put nakon četrdeset i šest godina na Badnji dan se pred Obćinom pjevala kolenda. Kolendare smo zatim pozvali na domjenak u salon za priame.
I za vrieme komunizma tradicija kolende nije bila nestala. Dapače “Dobra večer mi kucamo” odjekivala je i s Radio Dubrovnika, a pjevala se i pred obćinom. Ali na Staru godinu. Mi vjernici smo pak uzpjeli privatno održati kolendarsko pjevanje na Badnju večer. Koledarske pjesme su se tako svake godine pjevale i na Badnji dan i na Staru godinu. I tu je došlo do svojevrstnoga sporazuma izmedju djece vjernika i ateista. Na Badnju večer su vjernička djeca pjevala izpred vrata vjerničkih obitelji, a na Staru godinu su vjernička i nevjernička djeca pjevala zajedno i pred vratima vjernika i nevjernika. Vidjet ćemo hoće li se isto pravilo zadržati i ove godine. Vjernika je sad puno više, a nevjernika manje.
Na Staru godinu će opet biti kolendavanja. Najavljeno je i ovdje pred obćinom. Zašto ne? Treba u veselju izpratiti ovu nevjerojatnu godinu. A treba dati prigodu za veselje i komunistima. Zašto se uostalom ne bismo veselili zajedno? Taj običaj zajedničkoga kolendavanja i veselja na Novu Godinu je već uzpostavljen. Treba ga njegovati
Zasigurno Božić se vratio na velika vrata. Blagdani više nisu po svojemu nazivu Novogodišnji nego Božićni.
Božićno doba mi je od djetinjstva u duši izgledalo kao divna bajka. Ove godine ta bajka na neki način postala je zbiljnost u kojoj sam sretno dao svoj udjel.
Popodne smo Pero i ja smo posjetili biskupa Želimira Puljića u njegovom domu na Gorici. Razgovarali smo u ugodnomu predbožićnomu ozračju. Častne sestre su nam donosile čaj i kolače. Biskup je moj vršnjak, što znači da je u sriednjemu životnomu dobu, medjutim, Pero je nekoliko puta na svoj način uzhićeno ponavljao:
- “Ne mogu vjerovati. Tako ste mladi, a tako ozbiljni, pa ste već biskup.”
Biskup nije bio osobito impresioniran s Perovim divljenjem. Kako bi ga donekle amortizirao, detaljno nam je opisao svoj životni put, koji je doista dostatno sadržajan i dug, pa se nitko ne bi trebao čuditi što je zaredjen za biskupa.
Ipak Pero se i dalje čudio.
U biskupovom domu, prostranoj novoj kamenoj kući blizu crkve Gospe od Milosrdja razgovarali smo opušteno i ugodno, kao blizki prijatelji i istomišljenici, premda se ipak radilo o službenomu susretu obćinskih dužnostnika s crkvenim poglavarom.
Zajedno smo pokušavali procieniti daljnji razvoj dogodjaja. Nastojali smo proniknuti u budućnost našeg naroda i naše još nepriznate države, dva dana nakon što je u Saboru proglašen novi Ustav u kojem je rečeno zbogom komunizmu.
Odabirali smo samo optimističke scenarije. Ovo Božićno vrieme nije primjereno težkim mislima i sumornim prognozama. Nema sumnje kako smo pravi istomišljenici glede Hrvatske, koja nam je svoj trojici iznimno puno na srdcu.
Na kraju je Pero pozvao biskupa u posjet Obćini pred Novu godinu. Biskup je to prihvatio s razvidnim zadovoljstvom.
-“Kako bi bilo da prigodom posjeta obavite blagoslov prostora u Obćini. Ne vjerujem kako je to ikad itko učinio za vrieme komunista”, rekao sam, sjetivši se kako će nas biskup posjetiti u vrieme blagoslova kuća.
-“Izvrstna ideja,” oduševio se Pero na svoj poznati način. “Bila bi za nas velika sreća kad bi ste to učinili.”
Biskup je prihvatio bez oklievanja:
-“Kako bih mogao odbiti tako fini priedlog.”
U odabiru dana nismo imali puno izbora. Sutra je Božić, u sriedu je Sveti Stjepan, u četvrtak sam zakazao sjednicu Izvršnoga vieća. Petak se nametnuo kao jedino riešenje.