Pitanje o pitanjima
Utorak, 8. siečnja 1991.
Premda sam bio odlučio osloboditi skupštinu od mojega tehničkoga uplitanja, ipak nisam odolio izazovu uvodjenja jednoga racionalnoga riešenja u razbarušenu skupštinsku zbiljnost. Učinio sam to prije svega kako bih olakšao rad Izvršnoga vieća.
Za svaku sjednicu obćinske skupštine treba pripremiti odgovore na veliki broj viećničkih upita, što je za Izvršno vieće golemo obterećenje.
Viećnici vole izići za skupštinsku govornicu i javno postaviti pitanje. To je siguran način promocije onoga koji pita. Vjerojatno zbog toga viećnici svoju znatiželju ne žele zadovoljiti jednostavnim postavljanjem upita mjerodavnoj obćinskoj ustanovi, premda bi u puno slučajeva odmah dobili odgovor. Radije izlaze u javnost s pitanjima, koja se onda pronose po medijima zajedno s njihovim imenom. Ljudi pak onda kañu za znatiželjnoga viećnika:
Opet je postavio dobro pitanje! Čovjek doista skrbi o svima nama.
Neka pitanja su podpuno obćenita, a traženje odgovora zahtieva ozbiljno vrieme i sriedstva. Neki viećnici sa svojim pitanjima u stvari traže razpravu, na primjer o izgradnji marine u Gružu, o izgradnji mosta preko Rieke Dubrovačke, o rušenju bezpravno podignutih objekata.
Što u pravilu zna
i traženje razprave? To je dodatna mogućnost za izlazak u javnost s pitanjima, kritikama, primjedbama.
Svaka razprava može biti plodonosna, ali ipak, viećnici bi prije pokretanja razprave mogli svoje primjedbe i priedloge dostaviti izravno mjerodavnim obćinskim odjelima ili Izvršnomu vieću, pa se na skupštinskoj sjednici na kojoj je to pitanje na razporedu, ne bi, barem u početku, gubilo vrieme.
Neke primjedbe bi mogle biti prihvaćene i bez skupštinske razprave, a ako bi razprava ipak bila potrebita, bila bi realizirana brže, što je u interesu baš viećnika koji su pitanje potaknuli. Zasigurno prvi put kad bi se na skupštinskoj sjednici pokrenulo neko pitanje, već bi se svi oni koji žele sudjelovati, mogli za razpravu dobro pripremiti. Sve bi teklo s manje buke i bilo bi puno učinkovitije.
Razprave o pojedinim osobitim temama su ipak neizbježne. One su dio demokratskoga folklora. Ne vole to samo viećnici. Voli to i publika čitajući novine i slušajući krugoval. S obzirom na do nedavnu dugogodišnju trajnu nemogućnost suprotstavljanja mišljenja, poglavito na javnomu mjestu, sve ovo treba prihvatiti s razumievanjem, podupirati i njegovati.
Većina pitanja stiže Izvršnomu vieću, koje na njih odgovara ili ih pak usmjerava dalje prema odredjenomu obćinskomu odjelu. Prvi način je jednostavniji, a drugi često zahtieva slanje požurnica ili čak ponavljanje upita.
Viećnička pitanja u pravilu imaju smisla, ali ima i onih, koja se težko mogu kvalificirati takovima. Tamo gdje pitanja stignu, radilo se to o odjelima unutar obćinske administracije, o obćinskim tvrdkama ili nekim obćinskim ustanovama, često se reagira izuzetno sporo.
Na ideju o nuždnosti uvodjenja reda u ovo podru
je došao sam prolazei kroz hrpu pitanja i na neka od njih pristignulih odgovora. Odlučio sam nešto poduzeti. Situacija je tražila smišljanje nekoga postupka koji bi barem potaknuo odredjenu stegu.
Članovima Izvršnoga vieća na današnjoj sjednici sam uvodno prvo predočio nuždnost samoga postavljanja pitanja o načelnom postupanju s pitanjima. Kako bi bilo zanimljivije uporabio sam upravo ovu igru rieči.
Nastavio sam s tumačenjem, kako bi viećnike trebalo na odredjeni način upozoriti na nuždnost racionalnijega i praktičnijega ponašanja, kod postavljanja viećničkih pitanja, u smislu dobrog vaganja kad je doista nuždno javno postaviti pitanje. Potaknuvši razpravu, zašutio sam i slušao.
Razprava je bila dosta duga, a kad se stišala, izvukao sam unapried pripremljen priedlog zaključka.
Nisam s time iznenadio nikoga od kolega. Počeli su me sve bolje čitati. Po mojemu ponašanju su znali kako imam pripremljeno riešenje. ini se kako ih čak na odredjeni način i zabavlja to izčekivanje. Do sad ni kod jednoga od njih nisam primietio niti trun jala ili srčbe, zbog toga što odmah na početku razprave ne nudim riešenje, već predhodno tražim njihova mišljenja, premda imam nešto pripremljeno.
Nije to samo demokratska nego i praktična igra. I onda kad se riešenje
ini jednostavnima, znaju se u razpravi pojaviti novi, za zaključivanje izuzetno bitni elementi. Danas toga nije bilo.
Nakon što sam iznio priedlog zaključka
uli su se samo odobravajui komentari. Tako je moj pripremljeni zaključak prihvaćen u podpunosti i prerastao je u odraz našega zajedničkoga razmišljanja.
Poslali smo jasnu poruku, kako viećnicima tako i svim dielovima obćinske uprave i administracije. Viećnicima kažemo kako odgovori na njihova pitanja imaju svoju, u pravilu ne tako bezznačajnu cienu, a službeničtvo upozoravamo na nuždnost ozbiljnijeg pristupa u izradi i dostavi odgovora, poglavito s obzirom na često neprimjereno dugo vrieme bez ikakove reakcije na pristignulo pitanje.
Nisam siguran, kako je nazočnim novinarima ova tema bila osobito zanimljiva. I njima i njihovim čitateljima i slušateljima teme u kojima se spominju konkretna imena, nesumnjivo su atraktivnije. Na današnjoj sjednici bilo je i takovih stvari. Izabrali smo nove upravitelje u obćinskim javnim tvrdkama.
Tomislav Bolfek je postao upravitelj „Vodovoda“, Mladen Vukojević „Vrtlara“, Darinko Iveković „Boninova“, a Niko Kapetanić „Sanitata“.
Neka im je sa srećom.