Onemogućitba SDS-a
Petak, 8. ožujka 1991.
Predstavnici dubrovačkih Srba, Milorad Vukanović i Simo Galić, sukladno jučerašnjem obećanju, jutros u 8 ura su se pojavili u mojemu uredu.
-„Na sastanku iniciativnoga odbora održanom prošle večeri, odlučili smo nastaviti s osnutkom dubrovačkoga ogranka SDS-a, a kako nismo u mogućnosti to učiniti u Dubrovniku, odlučili smo se za Ivanicu“, rekao je Vukanović čim je sjeo.
Bilo je to razočaravajuće, premda ne i iznenadjujuće. Vjerojatnost povoljnoga rezultata našeg jučerašnjeg pokušaja bila je, ruku na srdce, minimalna.
-“Dakle niste htjeli poslušati i osnovati svoju stranku, koja bi se distancirala od SDS-a?” upitao sam ih, tek tako kako bih nešto rekao.
“Prenio sam sinoć vaše rieči iniciativnom odboru, ali se većina nije složila,” naglašeno blago mi je odgovorio Vukanović”.
“Kako to pa ste se odlučili za Ivanicu? Pa Ivanica nije dio obćine Dubrovnik, dapače nije ni dio Hrvatske. Nalazi se u Bosni i Hercegovini?” nastavio sam.
“Većina se založila za to riešenje,” odgovorio mi je Vukanović.
“Gdje god osnovali ogranak te stranke, SDS je u Dubrovniku nepoželjan! “ rekao sam im srdito i ustavši dao im do znanja kako je sastanak završen.
Miljenko i Hrvoje su takodjer ustali mrko gledajući Srbe i ne progovorivši ni rieči. Vukanović i Galić su polagano ustali. Na licu obojice bila je vidljiva nelagoda. Galić je odmah krenuo prema vratima, a Vukanović nas je još nekoliko trenutaka gledao s izprikom u očima, a zatim se pokunjeno uputio za svojim kolegom.
“Znao sam kako ne će ništa učiniti”, rekao je Miljenko Bratoš, nakon što su Srbi izišli iz ureda.
“Sad barem znamo što mi moramo napraviti. To je zadaća koju si prošli put sjajno obavio. Treba istu stvar učiniti i ovaj put.” odgovorio sam mu.
“Na to sam i mislio. Sad će biti lakše jer imamo izkustvo. Ne brini sve će biti sriedjeno,” odgovorio mi je Miljenko.
Za razliku od puno hrvatskih gradova i područja gdje se teroristička Raškovićeva stranka razširila i prkosno djelovala, u Dubrovniku se eto do ovih dana to uobće nije osjećalo. U stvari ne osjeća se ni danas ništa, ali osnutak dubrovačkoga ogranka SDS-a svakako nije nešto pozitivno. Ipak, ne izgleda kako bi ovdje zbog toga trebalo biti nekih osobitih problema. Raznim manifestacijama svojega čvrstoga opredjeljenja za trajnu uzpostavu hrvatske vlasti na području dubrovačke obćine, poput one prekjučerašnje deklaracije, stvoren je snažan osjećaj samopouzdanja kod velikoga broja Hrvata i bojažljivost kod Srba, od kojih vjerojatno ne maleni broj u sebi podržava akcije svojih sunarodnjaka od Srbije do Knina. Ipak neki od njih su prevladali svoj strah. Zov naroda je bio jači.
O njihovoj namieri saznao sam iz hotelierskih krugova. Nekolicina direktora dubrovačkih hotela, jedan za drugim, nazivali su zbog neprilike u kojoj su se našli. Nisu znali što im je činiti. Dubrovački Srbi su im se svima obratili sa zamolbom za ustupanje hotelske dvorane u svrhu osnivačke skupštine dubrovačkoga ogranka Srbske Narodne Stranke. Direktori, koji su me nazivali, pitali su me što bi oni trebali učiniti, izići Srbima u susret, ili ih odbiti.
Odgovorio sam im kako bi oni sami trebali znati o tomu što je to SDS. Pokazao se kao teroristička stranka koja se bori protiv legalno izabrane vlasti u Hrvatskoj, pa neka iz toga izvuku zaključak. S druge strane žice u svim slučajevima se osjećalo olakšanje. Direktori su mi svi od reda rekli kako su i sami namieravali budućim SDS-ovcima ne izići u susret, te kako će dapače, nakon razgovora sa mnom o tomu kako se treba ponašati informirati svoje kolege.
A onda su se pojavili i sami osnivači SDS-a.
Kad me je tajnica upitala, kako treba postupiti, jer neki Srbi traže sa mnom sastanak u svezi s osnutkom njihove stranke, rekao sam joj neka pronadje slobodan termin i na sastanak pozove Miljenka Bratoša i Hrvoja Macana. Sjetio sam se uzpješnoga razgovora sa svećenikom Gunjićem prigodom spriečitbe množtvene proslave pravoslavne crkve (odlomak Protunapad”). Zašto ne primieniti formulu, koja se pokazala učinkovitom?
Jučer ujutro Vukanović i Galić su stignuli u moj ured i predstavili se predstavnicima skupine koja bi željela osnovati dubrovački ogranak SDS-a.
Sriednjoškolski profesor Milorad Vukanović je odmah ostavio dojam kooperativnijeg i blažeg, a iz očiju Sima Galića, koji nije rekao s čime se bavi, izbijalo je neprijateljstvo.
Možda dojmovi varaju. Radi se o težkim procjenama i kvalifikacijama. Medjutim, vriemena su takova. Ako čovjek nema na razpolaganju ništa više od dojma, onda treba uporabiti dojam.
Predstavio sam im Bratoša i Macana i pozvao ih sjesti.
“Došli smo vas obaviestiti kako smo završili pripreme za osnutak ogranka SDS-a u Dubrovniku. Sad pokušavamo naći prostor za održavanje osnivačke skupštine,” počeo je Vukanović objasnjivati razlog svojega dolazka i zastao oklievajući.
Odmah su mi na pamet pali pozivi direktora hotela.
“Izvolite, nastavite,” rekao sam.
“Znate, našli smo se u problemima, jer nikako ne možemo naći pogodnu dvoranu u kojoj bismo održali skupštinu,” nastavio je Vukanović.
“Pa gdje ste se do sad sastajali?” upitao sam ga.
“Sastajali smo se tajno,” u razgovor se uključio Galić.
“Kako to mislite tajno?” nastavio sam pitati.
“Sastajali smo se u prostoru mjestne zajednice Montovjerna. O tomu nitkomu nismo govorili, zato Simo kaže kako je to bilo tajno,” odgovorio je Vukanović.
“Čudno mi je kako možete tajnima nazivati sastanke u prostoru jedne mjestne zajednice. To je službeni obćinski prostor. Netko vam je uostalom tamo trebao to i omogućiti, otvoriti prostor ili vam dati ključeve. Ne razumijem taj vaš izraz tajno,” poigravao sam se dovodeći ih u nezgodnu situaciju.
Vukanovićev izraz lica doista je pokazivao izvjestnu nelagodu, a Galićeve crte lica su se na moje rieči samo neprijateljski zaoštrile.
“Dobro, može se kazati kako to i nije bilo baš tajno. Uostalom naša skupina je dosta velika. Tajne se i ne mogu skrivati ako se radi o velikoj skupini ljudi,” pokušao se Vukanović približiti mojemu stajalištu.
U sebi sam im odao priznanje i složio se s terminom “tajni” kojim su označili svoj dosadanji rad. Do onoga poziva direktora hotela o cieloj stvari nisam imao pojma. A direktori hotela su to saznali upravo od njih. Dakle tajnost svojih sastanaka su Srbi i te kako dobro čuvali.
“Dobro, kad ste se već sastajali u prostoru mjestne zajednice Montovjerna, zašto jednostavno niste tamo održali svoju osnivačku skupštinu,” upitao sam ih.
-“Tamošnji prostor je premalen za broj ljudi koji očekujemo. To je jedan razlog. Drugi razlog je što bismo željeli za održavanje skupa dobiti dopustnicu redarstva, kako bi sve bilo legalno, odgovorio je Galić.
-“Ako mislite na obćinske prostore, onda Vam mogu reći samo ono što vjerojatno i sami znate. Obćina ne posjeduje nikakovu veliku dvoranu. Što se tiče redarstva, tu je mjerodavno ministarstvo unutarnjih poslova,” odgovorio sam mu.
“Osim toga SDS je teroristička stranka. Želite li to vi i u Dubrovnik donieti terorizam i nevolje,” nije izdržao ne uključiti se Miljenko.
Inače Miljenko i Hrvoje su i ovaj put kao i onda u svezi s pravoslavnom crkvom uglavnom šutjeli prepustivši meni cieli razgovor. Medjutim, njihova nazočnost mi je doista bila od velike pomoći.
-“Kolega Bratoš ima pravo. SDS se kompromitirao sa svojom dosadanjom djelatnošću i pod tim imenom uztrojstvo Srba u Dubrovniku nije dobro došlo,” svojim riečima sam ponovio Miljenkove tvrdnje zatečenim Srbima, od kojih je Vukanović izgledao krajnje osupnuto.
-“Ma kakov terorizam. Nije nam to ni na kraj pameti. Mi jednostavno želimo osnovati srbsku stranku u Dubrovniku. To je sve. Mi priznajemo hrvatske institucije. Vidite danas smo došli kod vas kao kod našeg predsjednika Izvršnoga vieća,” odgovorio nam je Vukanović nakon što je došao sebi.
-“Zašto mi Srbi ne bismo mogli u Dubrovniku imati svoju stranku? Koliko samo ima hrvatskih stranka! Muslimani imaju svoju stranku. Čak i Šiptari imaju svoju”, uključio se Galić.
-“Nemamo ništa protiv toga. Srbi ili bilo tko drugi može slobodno osnovati svoju stranku. Problem je što se vi želite priključiti stranci koja je do sad Hrvatskoj zadala težke probleme, koja je izvor terorizma i nesigurnosti. Dakle nema ništa sporno niti loše u vašem okupljanju u smjeru stvaranja stranke. Samo s naše strane nije ni malo dobro došlo, a s Vaše strane nije ni osobito pametno, što ste se okrenuli Raškovićevomu SDS-u. Bilo koja druga stranka ili bilo koji drugi naziv, ne bi bio nikakov problem,” odgovorio sam mu.
-“Mi nismo uobće ni razmišljali o drugčijemu nazivu stranke”, bojažljivo se ponovno uključio Vukanović.
-“Sad možete razmisliti. Pronadjite neki naziv, na primjer Demokratski Hrvatski Savez Srba ili nešto slično. Dakle DHSS. To mi dobro zvuči. Ili nešto drugo. Što god vam padne na pamet. Na taj način biste se odmah distancirali od SDS-a. Na osnivačkoj sjednici u svoj program ugradite svoju lojalnost Hrvatskoj i iztaknite Dubrovnik kao poviestni hrvatski grad i bit ćete dapače jako dobro došli. Mogli ste krenuti na taj način, pa se onda ne biste se trebali sastajati tajno. Vaša stranka bi jednostavno bila samo jedna od puno njih u hrvatskoj višestranačkoj zbilji i to bi bilo sve. Demokratski biste se mogli boriti za svoje interese, davati priedloge, sudjelovati u izgradnji Hrvatske. Dakle što kažete na to,” rekao sam.
Moje rieči su kod Vukanovića izazvale odredjeni učinak. U to bih se mogao zakleti. Isto tako kao što kod Galića zasigurno nisu pale na plodno tlo.
-“Znate, težko sad možemo nešto promieniti. Već smo daleko odmaknuli u pripremama, i nikad nismo spomenuli ništa drugo izim SDS-a,” odgovorio mi je Vukanović.
-“Možda Vam do sada ništa takovo nije ni palo na pamet, jer niste razgovarali o toj temi s nekima poput nas. Ovo je jedna dobra zamisao. Pokušajte je provesti i ugraditi u svoje dosadanje namiere. Sami ste rekli kako vam terorizam nije ni na kraj pameti, kako priznajete hrvatsku državu, rekao sam mu.
-“Ne znam kako će na to reagirati ostali iz odbora. Mi smo završili ciele pripreme. Samo trebamo održati skupštinu. Planirali smo to učiniti već ove nedjelje,” uključio se Galić.
-“Pa zašto ne organizirate sastanak s ostalima. Možete to učiniti još danas. Iznesite im naše primjedbe i priedloge.” rekao sam.
-“Dobro, možemo pokušati,” oklievajući i gledajući u neprilici prema Galiću, rekao je Vukanović.
-“Ako to možete učiniti, moja su vam vrata otvorena sutra ujutro. Dodjite ujutro ponovno i recite nam što ste odlučili. Tako je najbolje. Vi znate naše mišljenje i znate u kojem slučaju možete dobiti našu podporu, a u kojem ne ćete naići na naše razumievanje. Stvari su jasne.” rekao sam tonom kojim se zaključuje sastanak.
“U redu, učinit ćemo tako. Doći ćemo ujutro opet kod vas,” rekao je Vukanović.
Po izrazu Vukanovićevog neodlučnoga i rezigniranog, a Galićevog prkosnoga lica, slutio sam kakov će biti rezultat. Isto mišljenje su izrazili i Miljenko i Hrvoje, nakon što su dvojica Srba otišla.
Na žalost naša prognoza je bila točna. Nismo uzpjeli. Medjutim, ne će uzpjeti ni oni. Neka na Ivanici rade što ih je god volja, ali svoje srbovanje ne će moći prenieti preko hrvatske granice. Spriečit ćemo ih. Treba takodjer žurno izpitati tko to u mjestnoj zajednici Montovjerna omogućuje tajne srbske sastanke. Odnosno tko je to omogućivao. Ubuduće će morati naći neko drugo mjesto.