Natječajima protiv nepravda
Utorak, 11. prosinca 1990.
Treba se nadati kako je riešena ciela priča oko poticanja reizbora za dubrovačke direktore. U stvari cieli proces je tek otvoren, ali, što se tiče odluka Izvršnoga vieća i Skupštine, stvar je danas zaokružena. A prije manje od mjesec dana sam još tražio riešenje za ovaj veliki problem koji me je obterećivao iz dva razloga. Prvi razlog je bio moj osjećaj za pravednost koji me kopka i govori mi kako se s ostankom direktora na svojim mjestima nisu ostvarila osnovna očekivanja gradjana koji su glasovali za promjene. Drugi razlog mi je padao još teže. Za ostanak starih direktora dosta ljudi je do danas obtuživalo baš mene, što nije čudno s obzirom na moju poziciju, ali je mi je bilo bolno jer je izgledalo kako štitim obstanak onih za koje i sam mislim kako bi trebali otići. Srećom nakon nedjeljne mise 18. prošloga mjeseca na Stradunu sam susreo Juru Burića, inače bi mi ovaj teret vrlo vjerojatno i danas bio na ledjima.
Jure tom prigodom nije bio osobito dobre volje.
- "Reci mi, prika, zašto moj Stiepo Raguž mora biti baš prvi dubrovački direktor kojemu se traži smjena,” upitao me je.
- “Odakle ti ta ideja,” uzvratio sam mu pitanjem.
- “Dora Šoša, Ivica Ban i Zoran Cikatić traže Raguževu smjenu. Htjeli bi instalirati Cikatića za direktora,” rekao mi je Jure na to.
- “Njihovo je pravo pokušati. Ovo su Jure slobodna demokratska vriemena. Komunistički direktori ne mogu više biti svete krave. Zašto bi to bila tragedija ako dodje do smjene nekoga od njih,” upitao sam ga.
- “Nemam ništa protiv smjene direktora, ali zašto bi se trebalo početi s mojim prikom Ragužem. On je dobar čovjek,” rekao mi je na to Jure.
- “Svaka stvar ima svoj početak i uviek netko mora biti prvi. Od nekoga se mora početi i to je sve. Što si se toliko zabrinuo. U stvari zar se nisi, kao i ja, mogao početi pitati, kako su to gotovo svi direktori još uviek na svojim mjestima”.
- “Pitam se, prika, pitam. Tu nešto ne štima. Medjutim ne bih volio kad bi sve počelo sa Stiepom. Kad budu išli svi, neka ide i on.”
Jure kao liečnik ima posebnu intenzivnost sućuti. A osjećaji su mu osobito snažni kad se radi o ljudima iz njegova rodnoga Ravnoga. Osjetljiv je Jure, iznimno osjetljiv i na sudbinu svih svojih Hercegovaca, a naravno i svih Hrvata. Kad su u pitanju ljudi iz Ravnoga, on ne razmišlja puno o tomu kakovi su. Promjena direktora podrietlom iz Ravnoga za njega je napadaj na Ravno. Ipak to njegovo obranbeno načelo traženja jednakih sudbina za sve rukovoditelje dalo mi je ideju.
- "Što kažeš na to ako mi kao Izvršno vieće pokrenemo iniciativu za proces reizbora svih rukovoditelja preko javnih natječaja. Tada će i tvoj Stiepo Raguž i svi ostali direktori imati jednake mogućnosti obstanka ili odlazka. Svi se mogu prijaviti na natječaje. Ako u uzporedbi s drugima koji se prijave budu bolji, ostat će," rekao sam mu.
Jure je ostao za trenutak zatečen. Iz očiju mu se moglo pročitati kako brzo procjenjuje moj priedlog. Po nagloj pozitivnoj promieni njegova izraza lica znao sam što će reći.
- “Slažem se, pajdo,"odvratio mi je nakon kratke stanke s jednim od svoja dva uobičajena prisna načina oslovljavanja. “Učinimo to odmah sutra.”
Tu nedjeljnu večer sam proveo u svojemu malenomu kućnom uredu. Nakon nekoga vriemena provedenoga u razmišljanju napisao sam za sutrašnju sjednicu Izvršnoga vieća kratki koncept zaključka u kojemu se potiče obća provjera ljudi na rukovodećim položajima i to kroz natječaje koje bi trebalo razpisati i tako dati mogućnost svima uključujući i sadanje direktore.
Pišući text razmišljao sam kako se i ova ideja uklapa u moju utopijsku kolekciju.
Gotovo je podpuno sigurno kako će se većina sadanjih direktora snaći i obstati. I u nedavnim komunističkim vriemenima bilo je borbe za položaje, a uz partijsku knjižicu veliku ulogu su igrale i snažne i brojne veze i poznanstva. Današnji direktori su u svemu tomu, pa i u slučaju razpisivanja natječaja u golemoj prednosti pred ljudima izvan partijcima, koji su bez parijske knjižice bili osudjeni ostati na marginama.
Ipak svaka zamisao ima mogućnost uzpjeha samo ako ju se pokuša provesti, razmišljao sam dalje. Ako ova i ne poluči veliki sveukupni uzpjeh, ipak bi moglo doći do promjena barem na nekim mjestima. Za vjerovati je kako će se barem ponegdje pojaviti novi, sposobniji i pouzdaniji ljudi.
S druge pak strane treba je naći odgovor za puno nezadovoljnika, poglavito iz redova Hrvatske Demokratske Zajednice. Glavna oštrica njihova nezadovoljstva zbog obstanka komunističkih direktora okrenuta prema meni i Izvršnom vieću, pa izpada kako je ovo Izvršno vieće postavilo sve te direktore i rukovoditelje na nižim razinama! Zaboravlja se kako su direktori instalirani prije izbora, kad je osnovni kriterij za dolazak na mjesto direktora bila komunistička podobnost i lojalnost bivšem sustavu i državi iz koje sad želimo izići, ali koja postoji. Svatko logičan i normalan zna kako ni ja ni sadanje Izvršno vieće s postavljanjem aktualnih direktora doista nismo imali ništa. Na žalost, logika vrlo često nije primarna u procesu stvaranja zaključaka.
Ruku na srdce, ipak u ovomu smislu nisam bez grieha. Pa zar nisam ovih dana namieravao progurati Joška Radicu za direktora DTS-a, a odustao sam samo iz razloga što sam procienio kako Neven Barač jednostavno u Peru Poljaniću, Peru Kristi i Hrvoju Kačiću ima snažniju podporu. Ni ja ni oni nismo razmišljali o tomu koliko su naši pokušaji u tomu smislu legalni i demokratski. Na umu nam je samo bilo čim prije osigurati nastavak funkcioniranja te velike dubrovačke tvrdke. Takovih će stvari za sigurno biti i dalje. Ipak bolje je, u cilju stvaranja čim je moguće ravnopravnijih uvjeta na području imenovanja rukovoditelja za sve ljude, učiniti nešto, nego ništa.
Sliedećega dana na sjednici Izvršnoga vieća priedlog sam uvrstio kao izvanrednu točku. Za sve članove, osim za Juru Burića, bilo je to podpuno iznenadjenje. Dok sam čitao pripremljeni koncept zaključka, bacio sam pogled prema Juri. Smješkao se urotnički.
Ostali članovi Izvršnoga vieća su se brzo i bez iznimke složili s mojim priedlogom. Jedino je Ante Stojan, po svojemu običaju, našao razlog za prigovor u činjenici što text nije pripremljen u prikladnoj formi. Vrlo vjerojatno mu je to bio jedini način koji mu je pao na pamet, kako bi uzporio cieli postupak i sam o svemu dobio vriemena za promisliti. Osim toga Ante je dosta naklonjen komunistima i medju njima vidi dosta sposobnih ljudi koji su uporabljivi i ne bi ih trebalo mienjati. Shvaćam ga i u velikoj mjeri se s njim slažem, ali kad je u pitanju izbor izmedju praktičnosti i pravednosti, kod Ante prevladava prvo a kod mene drugo. Kako ne bih ušao u nepotrebitu konfrontaciju, složio sam se s razpravom o textu. Taktika prihvaćanja razprave je u pravilu bolja od uztrajnosti u obrani svojega priedloga. Razpravljali smo neko vrieme i priedlog se pri tomu neznatno mienjao, bez zadiranja u njegovu bit. Konačnu formulaciju zaključka smo onda ostavili tajniku Izvršnoga vieća Marinoviću na dušu.
Prije nego smo priešli na sliedeću točku dnevnoga reda, iznenadio sam kolege još jedan put, rekavši kako ću pokušati isti zaključak predložiti na usvajanje obćinskoj skupštini čija je sjednica bila sazvana za sliedeći dan. I opet sam dobio punu podporu za svoju namieru.
S našim zaključkom odnosno s Marinovićevom tvorevinom, pojavio sam se na sjednici predsjedničtva Skupštine Obćine sliedećega jutra.
Dočekan sam s kombinacijom iznenadjenja i prihvaćanja. Čak nije bilo baš ni jednoga pokušaja odugovlačenja i ostavljanja točke za sliedeće zasjedanje skupštine, kroz izlike kako se na skupštinu treba izlaziti sa što manje točaka, koje nisu dostavljene u redovitim skupštinskim materialima.
Taj su argument su na Skupštini, posve očekivano, pokušali uporabiti viećnici komunisti, koji su bili osupnuti s neočekivanom točkom, koju su, posve pravilno, shvatili kao izravan napadaj na svoje iztaknute drugove.
Čim su se malo snašli, pokušali su zaigrati na kartu pozivanja na red i civilizacijski postupak, ma što to po njihovom mišljenju značilo. Razumljiva je njihova briga za svoje stranačke kolege, jer je razvidno kako bi reizbor upravo njih mogao najviše pogoditi
U pomoć im je priteknuo Gjuro Kolić koji je pokušao cielu temu skrenuti u smjeru razprave o dubrovačkomu gospodarstvu, porezima i doprinosima. Anka Tadić je oduševljeno prihvatila Gjurov pokušaj i ponovila njegove rieči kao uzoran učenik poslije profesorove lekcije
Kolić je u Skupštinu odnosno u Vieće udruženoga rada lansiran iz Atlantske plovitbe. Ponaša se doista nezavisno. Stječe se dojam kako voli biti tamo gdje je manjina. Kako su komunistički viećnici uviek u manjini, čini se kako je Gjuro njihov istomišljenik. Nisam u to siguran. Više mi djeluje kao slobodan strielac, koji se ne voli uklapati u glavnu struju.
Kad je Luka Korda, na svoj uobičajeno pučko tribunski način, podržao priedlog uzputno se očešavši o zloporabe komunističkih direktora na štetu družtvenoga vlastničtva, u razdoblju nakon izbora, Kolić se osjetio prozvanim upozoriti ga na potrebu argumentacije tvrdnji koje je iznio.
Sve u svemu bio je to opet skupštinski dogodjaj u kojemu je komunistička strana ostala u osjetnoj manjini.
Moj koncept u obliku priedloga skupštinskoga zaključka naišao je na izuzetan priam kod većine viećnika, koji su se natjecali u podpori i dodatnim priedlozima. Zoran Cikatić je s pravom upozorio kako je u natječajima za direktore uobičajen uvjet izkustvo u upravljanju, odnosno direktorski staž. Taj uvjet ne može izpuniti praktički niti jedan izvan partijac.
Treba doista razumjeti nezadovoljnike, koji žele i očekuju ozbiljne promjene. Skupština obćine i Izvršno vieće su jedina zbiljna snaga koja bi mogla nešto barem potaknuti, ako ne može učiniti. Tko dobronamieran ne bi poželio nagli dolazak pravde, poslovne učinkovitosti i sigurnosti, ali to jednostavno nije moguće. Svatkomu je jasno je kako ne postoji zbiljna mogućnost za nekakov spontani izpravak ciele te direktorske priče. Jednostavno je nemoguće i pomisliti kako bi nekim čudom tvrdke odjednom dobile sposobne, hrvatski orientirane i s komunizmom ne inficirane rukovoditelje.
Nikad se nepravde nisu mogle izpraviti u podpunosti. Oni, koji su oštećeni, uglavnom ne dočekaju pravu satisfakciju. U ime njih obično neki drugi poslije izgrade vlastitu poziciju.
Ipak treba barem pokušati nešto pokušati. I djelomično riešenje je bolje od nikakovog
Cieli problem je višedimenzionalan i tako ga treba promatrati..
Prije svega treba biti sviestan kako o kritičnoj masi ljudi na odgovornim dužnostima zavisi uporaba poviestne prigode za izlazak iz Jugoslavije.
Izlazak iz komunizma je sada svjetski proces i vjerojatno će ići lakše. Barem formalni izlazak iz komunističkoga sustava. Tu ćemo uostalom moći računati i na podporu zemalja takozvane slobodne tržištne orientacije. Ali ako sami ne budemo mogli, a prije svega ne budemo htjeli izići iz zmijskoga bratskoga zagrljaja s Iztoka, ne će to uraditi nitko za nas. Do neke vrste konačnoga obračuna, te konačnoga razstanka od zajedničtva ili pak ponovnoga potonuća ideje o hrvatskoj nezavisnosti mora doći. A za to se treba pripremiti.
Većinom resursa upravljaju podobni rukovoditelji izabrani za jugo komunizma. Bez resursa težko možemo završiti ovaj poviestni projekt. A njih kontroliraju ljudi u koje se težko pouzdati. Neki od njih su, na primjer, nedavno bili izborni pristupnici komunista i Jugoslavena. Narod im je jasno na izborima rekao svoje mišljenje, ali je u njihovim rukama ostala zbiljna moć.
Postoji i drugi aspekti razmišljanja.
Ti ljudi koji upravljaju gospodarstvom, a nalaze se i na drugim komplementarnim položajima, u javnim poduzećima, na čelu raznih ustanova i sl. trebali bi biti ključni u transformaciji koja je nuždna ako želimo Hrvatsku priključiti u red razvienih zemalja. Dakle baš oni bi trebali biti nositelji procesa nalazka titulara za sadanje družtveno, odnosno svačije i ničije vlastničtvo. Kako to od njih očekivati, kad su do jučer idealizirali družtveno, kao najbolji oblik vlastničtva.
Ti isti ljudi bi trebali biti poticatelji uvodjenja suvremenih metodologija upravljanja. Težko je to od njih očekivati, kad su bili nositeljima implementacije samoupravljanja, odnosno svačijega prava, a ničije odgovornosti. Trebali bi promicati i stimulirati vrhunska postignuća u radu, a kako će kad su odgojeni u duhu uravnilovke i jednakih želudaca. Pri tomu su komunistički želudci bili "jednakiji".
Komunisti na čelu tvrdki trebali bi prednjačiti domišljatošću, obrazovanošću, poznavanjem institucija tržišta, permanentnom edukacijom u korak s potrebama živoga svjetskoga gospodarskoga organizma. Kako se to od njih može očekivati, kad su na svoja mjesta dospjeli kroz negativnu selekciju, u kojoj je poslušnost i privrženost izkvarenoj komunističkoj ideji i neprirodnoj jugoslavenskoj državi bila daleko iznad radne sposobnosti i inteligencije?
U državnim ustanovama, na fakultetima i sl. odlučujuću rieč imaju oni koji su izgradjivali komunističku državnu upravu i eksperimentirali s milijunima ljudi stavivši ih u okvire „dogovorne ekonomije“. Kako od takovih očekivati preobrazbu u lokomotive izgradnje okvira stvaranja moderne demokratske državne uprave i stvaratelje podloge za razvoj tržištnoga gospodarstva s dostatno slobode za zamah privatnoga poduzetničtva.
Zbog svega toga ovaj moj potez pretočen u zaključak Izvršnoga vieća i skupštinski zaključak ima puno puno smisla.
Obćina Dubrovnik je po svemu sudeći prva u Hrvatskoj u kojoj je potaknut proces reizbora direktora. Pitanje je hoće li se taj proces proširiti dalje. Hoće li negdje u Hrvatskoj neka obćina učiniti isto? To je krajnje upitno, u stvari nemoguće je očekivati u onim obćinama u kojima u Skupštinama komunisti imaju većinu ili pak snažniji utjecaj.
Postoji li mogućnost za donošenje ovakove preporuke na razini Republike? Vjerojatnije je kako tamo ne će naići na veliki odjek.
Pitanje je i kako će se to realizirati na dubrovačkom području. Radi se samo o vrsti preporuke. Ne postoje nikakove sankcije za nepridržavanje.
Nakon skupštinske sjednice mi je u hodniku, gdje sam razgovarao s skupinom ljudi prišao reporter HTV-a Vedran Benić.
- “Molim Vas možete li dati izjavu u svezi sa zaključkom o reizboru direktora,” upitao me.
- “Ovo je zaključak obćinske Skupštine, a Izvršno vieće je samo predlagač,” odgovorio sam mu.
- “Ali iz Skupštine nitko ne će pred kamere,” potužio mi se Benić. “Osim toga svi kažu kako Vi stojite iza ovoga,.” odmah je nastavio.
- “Ne bježim od toga. Ja jesam iniciator, pa i glavni auktor texta. Isto tako nije sporno kako je jučer Izvršno vieće prvo donielo svoj zaključak. Medjutim, ovo je sad zaključak Skupštine. Danas je zasjedala skupština. Ja nisam viećnik u skupštini. Bilo bi puno pravilnije kad biste izjavu o skupštinskom zaključku dobili od nekoga iz Skupštine.”
- “Ali rekao sam Vam. Pokušao sam. Nitko ne će pred kamere,” uzvratio mi je Benić.
-“ Kažem Vam još jedan put. Ovo više nije moje osobno mišljenje nego zaključak Izvršnoga vieća i Skupštine obćine Dubrovnik. Kad bih bio usamljen u svojemu mišljenju onda zaključak ne bi bio izglasovan. Pogledajte oko sebe. Sigurno ima puno ljudi koji su Vam spremni reći svoje mišljenje”, bio sam uporan.
Dok sam govorio skupina oko mene se razpršila. Uz nas je odjednom ostao samo Benićev snimatelj.
- “Vidite i sami,” rekao mi je Benić.
Ne volim se pojavljivati pred kamerama i u novinama. Nastojim to izbjeći, koliko god je to moguće. Držim kako je pred kamerama mjesto za glumce i zabavljače. Ozbiljan rad ne dopušta preveliko brbljanje, a uvjerljivost je veća što je frekvencija pojavljivanja u medijima manja.
Takodjer uviek ima dostatno onih koji uživaju pojaviti se na dalekovidnici. Zašto im uzkraćivati zadovoljstvo?
Ovaj put, što je bilo podpuno neuobičajeno i iznenadjujuće, ljubitelji kamera su jednostavno izčeznuli.
Nisam imao kud. Kao auktor, osjećao sam se dapače odgovornim objasniti zamisao.
-“ OK,” rekao sam Beniću. “Snimajte”.
-“ Možemo li razgovor za HTV obaviti u Vašem uredu,” zamolio me je.
Prihvatio sam. Popeli smo se u moj ured. Sjeo sam za svoj radni stol, snimatelj je pričvrstio kameru na stalak, a ja sam na Benićevo pitanje dao odgovor u nekoliko rečenica.
Prilog u kojem naglašujem čudjenje zbog bure oko konačnoga pokušaja stavljanja svih ljudi u ravnopravan startni položaj, prikazan je iste večeri u glavnom dalekovidničkom dnevniku.
Izgledao sam sam sebi na zaslonu kao osoba s tjeralice. Gledatelji su zasigurno zaključak dubrovačke obćinske skupštine, koji je za hrvatsku sadanjost na žalost dosta neobičan, povezali snažno s mojim imenom. Posebice od dubrovačkih direktora te njihovih obitelji i prijatelja ne mogu očekivati neku veliku naklonost. Dapače, ne bih se smio čuditi ako mi pokušaju za uzvrat nešto i podvaliti.
Možda procjenjujem pogriešno. Postoji vjerojatnost kako je puno dubrovačkih direktora ovu iniciativu primilo s olakšanjem, jer im sadanje neodredjeno stanje i ne odgovara. Možda ih puno vjeruje kako su na ovaj način dobili prigodu za učvrstitbu svoje pozicije kroz natječaj, jer su objektivno favoriti u uzporedbi s ljudima bez izkustva. Pa zar baš taj argument nisu dva Pera i Hrvoje uporabili davajući prednost Baraču pred Radicom!
Ipak nije ni malo čudno što nije bilo nitkoga tko bi se, u svezi s ovomu temom, postavio pred kamere. Jedna je stvar biti dielom skupine koja nešto govori i zaključuje, a drugo je javno izkazati svoje mišljenje koje pogadja poprilično veliku skupinu ljudi, koja je uz to još i nadprosječno utjecajna.
Medjutim ovo je netko morao učiniti. A najprirodnije je i najpoštenije što je to učinio onaj koji je cielu stvar smislio i inicirao.
Naši zaključci se najlakše mogu realizirati u tvrdkama i ustanovama koje nominalno nisu družtveno vlastničtvo. Na primjer za dubrovačku bolnicu je mjerodavno ministarstvo zdravstva. Na to me je već došao upozoriti ginekolog i dopredsjednik Družtveno političkoga vieća Zoran Cikatić. Jurina zebnja se doista može ostvariti i njegov štićenik može biti medju prvima koji otidju.
Inače Cikatićeva primjedba u obćinskoj skupštini o nuždnosti izključivanja uvjeta o radnom stažu već se pokazala opravdanom. Radnički savjet hotelskoga poduzeća “Dubrovačko primorje”, je u Dubrovačkom vjesniku od 1. prosinca objavilo natječaj za direktora. U natječaju se traže “tri godine radnoga izkustva na poslovima s posebnim ovlaštenjima i odgovornostima. Na taj način su novi ljudi unapried izključeni iz konkurencije.
Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci to je bio povod za javni prosvjed upućen, komu drugomu nego “Izvršnom vieću i njegovu predsjedniku mr. Željku Šikiću”, u kojemu uz izticanje “Dubrovačkoga primorja” kao primjera pokušaja betoniranja položaja komunističkih direktora, traže isto što je Cikatić zatražio na Skupštini, a uz to i razpuštanje radničkih savjeta i donošenje odluka o natječajima na razini svih zaposlenih i to tajnim glasovanjem.
U novinama je inače poprilično uglavnom pozitivnih reakcija na poticanje reizbora direktora. Poput sastavka u Slobodnoj Dalmaciji. Gružki ogranak HDZ- je našao potrebitim posebice se javiti glede toga. A u Dubrovačkom vjesniku se po malo ironično vesele zbog povećanja prihoda jer su im oglasi za natječaje već počeli stizati. Protivnika svemu ovomu ima sigurno puno, ali činjenica je kako se nitko ne usudjuje javno proturječiti. A možda novinari i nisu baš silno privrženi sadanjim direktorima.
S današnjim zaključkom primjedbe su usvojene i sve je riešeno, barem glede Izvršnoga vieća.
Ipak, što god se dogodilo, sve će biti prielazno i prolazno. Prava riešenja se mogu očekivati tek nakon nestanka družtvenoga vlastničtva. Novi uzpješni direktorski sloj može se ostvariti tek kroz prirodnu selekciju u konkurenciji izmedju podpuno novih tvrdki, koje su počele iz početka. To se može dogoditi vjerojatno tek nakon razdoblja od najmanje jednoga desetljeća. Jer "sposobni" komunisti će se sigurno nastojati održati se uz pomoć svojih brojnih veza. Neki od njih bi se u ovomu prielaznomu razdoblju i okolnostima mogli za sebe trajno prigrabiti dio obćega dobra. Zbog toga čim prije treba riešiti pitanje družtvenoga vlastničtva i preduhitriti moguće makinacije. Nije bitno hoće li se to napraviti na osnovi mojega ili nekoga drugog sličnoga ili različitoga koncepta.
Naše nacionalno bogatstvo je jednostavno izloženo bezzakonju. Iluzorno je očekivati kako će se sve sriediti sa samom promjenom direktora. Uostalom, tko može jamčiti kako i novi direktori ne će pokušati za sebe uporabiti ovu nedefiniranu situaciju. O svim družtvenim poduzećima jednostavno nije moguće skrbiti onako kao što smo to Pero i Kriste i ja učinili onda kad su ljudi iz DTS-a gotovo uzpjeli za sebe uzeti goleme vriednosti.
DTS-ovci su u stvari imali nesreću jer im je na čelu bio Jovo Drobnjak, sa svojim uočljivim beogradskim vezama. Osim toga su svoje namiere nastojali provesti preko Beogradske banke. To ih je stavilo pod povećalo, inače bi možda bili uzpjeli.
U svatkomu slučaju promjena direktora ili barem poziv na njihovu promjenu mora imati pozitivni učinak barem gledajući kroz vremensku protegu. Jer, barem neko vrieme, i zaposleni i direktori bavit će se s osobovnim poslovima. Inače bi moj ili nečiji drugi koncept privatizacije mogao krenuti u realizaciju kad družtvenih tvrdki više ne bude, a golemo zajedničko dobro završi u vlastničtvu onih koji su se najbolje snašli.
U svatkomu slučaju duhovi su se uzburkali. Gdje će i tko će izkoristiti skupštinsku preporuku, za razpis natječaja? Dosadanji direktorski sloj će se vjerojatno pokušati snaći. Kakovim će sve načinima i sriedstvima služiti?