Na rubu državnoga udara
Subota, 26. siečnja 1991.
Ništa se nije dogodilo, barem ne do danas. Vojni udar je ipak još u zraku. Opasnost za Hrvatsku je golema. Za hrvatski jasno orientirane čelnike sigurno je još i veća. Ipak danas, nakon što se predsjednik Tudjman vratio iz Beograda, napetost se ponešto smanjila. Predsjednik je rekao kako smo bili na rubu gradjanskoga rata. Znači li to kako više nismo u opasnosti?
Dobro je što je Tudjman bio u Beogradu i nije se dao zaustaviti. Na jučerašnjem izvanrednom zasjedanju Sabora neki zastupnici odvraćali su ga od toga puta. Njihova nastojanja činila su se pametnima i logičnima. Dobro je što ih nije poslušao.
I predsjedničtvo Jugoslavije izjavljuje kako vojnoga udara u Hrvatskoj ne će biti. Može li im se vjerovati? Uostalom imaju li oni uobće ikakovu kontrolu nad jugoslavenskom vojskom?
Danas je ipak nešto lakše nego jučer. Osjećanju olakšanja dao je svoj prinos i prosvjedni skup koji smo uzpjeli danas održati izpred svetoga Vlaha. Snažno je izražena i podcrtana hrvatska sloga, što sigurno dodatno otežava namiere onima koji bi željeli okrenuti poviestni kotač unatrag. Lista onih koji bi trebali biti uhićeni i eliminirani na ovaj način je barem deklarativno proširena. Jasno je rečeno kako su i HDZ i HDS i HKDS i HNS i HSP i SDSH i SDP i SDA i DSAH i HVEP na istoj strani kad je u pitanju obrana demokracije i slobode, zajedno s množtvom gradjana koji su se okupili slušati govornike. Pero Poljanić je otvorio skup održavši liepi govor.
Ovih dana smo sa svih strana dobivali informacije kako se sprema prevrat, a nas nekolicina ćemo biti uhićeni, zatvoreni ili likvidirani. Jučer se to doista dogodilo u Virovitici. Uzapćen mi je kolega, predsjednik Izvršnoga vieća Antun Habijanec i jedan član Izvršnoga vieća. Uzaptila ih je JNA. Tko zna što će im se dogoditi? Možda su ih već ubili?
Zebnje su dakle počele postajati težkom zbiljom, ali danas, nakon Tudjmanova povratka i ovog skupa izpred Svetoga Vlaga, osjećaj sigurnosti se ipak povećao. Možda je smanjenju napetosti pomogla i prošla probdjevena noć, premda je, objektivno gledajući, to skupno nespavanje bilo bez rezultata. Pero je čak zbog toga mogao danas, dok je držao govor, djelovati pospano, ali srećom nije.
- “Ako nas žele pohvatati nemamo nikakove mogućnosti oduprieti se. Tek smo skupili ono nešto malo dragovoljaca. Još nam treba puno, puno vriemena,” rekao mi je Miljenko kasno sinoć nakon što smo se našli na slabo osvietljenom prostoru izpod krošnje velikoga bora, kod zgrade Sriedišta za obavješćivanje.
“Možda Predsjednik nije trebao ići u Beograd. Ovako im je pružio prigodu. U stvari im je na neki način napomenuo što bi trebali učiniti”, odgovorio sam mu tihim glasom.
Nastavili smo razmjenjivati svoju zabrinutost, ali nismo mogli dalje od toga.
Bili smo nekako blokirani, bez ideja, što ni za mene ni za Miljenka nije baš uobičajeno. Pokušavali smo se dosjetiti nečega što bi barem sličilo na riešenje, na izlaz iz situacije, ali nam ništa ozbiljno nije padalo na pamet. Kroz tamne sjene velikih borova gledali smo prema svjetlima grada. Tko zna gdje se u ovoj zimskoj noći krije opasnost, koliko je blizu. Kakov plan imaju naši protivnici? Približivalo se pola noći.
“Sazovimo Izvršno vieće i Predsjedničtvo Skupštine. Možda ćemo se zajedno sjetiti nečega koristnoga” oglasio se Miljenko.”
“Do sutra se težko može nešto organizirati. A sutra je i onako sazvan skup izpred Svetoga Vlaha. Neka to prodje, pa ćemo vidjeti. Nazvat ću radije Pera Poljanića”, odgovorio sam mu.
-"Ako Bog da, da dočekamo sutra," komentirao je Miljenko moje rieči.
Nazvao sam Pera. Nisam mu trebao puno tumačiti o čemu se radi. Pridružio nam se nakon petnaestak minuta. U medjuvriemenu smo Miljenko i ja bili ušli i sjeli u jednu praznu prostoriju.
Već s vrata Pero nas je obasuo s pitanjima:
“Što mislite, što će se dogoditi? Što nam je činiti?”
Umjesto odgovora ponovili smo mu svoje dvojbe.
Nismo spominjali dragovoljce. Pero jednostavno nije osoba s kojim smijemo podieliti tu informaciju. Javno izjavljuje kako će se osobno obračunati s onima kojima pada na pamet organiziranje paravojnih postrojba.
Žao mi je zbog toga što moramo nešto kriti od Pera. Nije to dobro. Možda i on nešto krije od mene i Miljenka. A u stvari smo svi na istoj strani i svima nam prieti ista opasnost. Srdit sam zbog gluposti situacije u kojoj je izmedju nas došlo do nepovjerenja.
"Paravojne" postrojbe kako ih istočni mediji znaju nazivati u našoj obćini doista postoje. Nisu osnovane radi zaštite nas u vrhu Obćine, nego zbog pripreme za zaštitu našega ozemlja od upada četnika. U šetnji Montovjernom, jer šetnju držimo najboljom zaštitom od prisluškivanja, Miljenko i ja smo se dogovorili i zatim formirali dragovoljačke skupine na cielomu području od Konavala do Pelješca. Lovačkim puškama dodali smo i oružje iz posjeda Sekretarijata za narodnu obranu, koje Miljenko vlastoručno dieli noseći ga samovozom na teren.
Sjedali smo neko vrieme u Sriedištu za obavješćivanje i gledali se poput zabrinutih budala. Vrieme je prolazilo. Odlazak na spavanje nam uobće nije padao na pamet. Tek kako bih nešto rekao, predložio sam odlazak u zgradu Obćine, kako bismo tamo dočekali možebitno uzapćenje. Pero i Miljenko su se odmah složili. Ideja nije bila osobita, ali je bilo nekako lakše prekinuti to glupo sjedanje. Činilo nam se kako poduzimamo barem nešto.
Prije nego smo krenuli Pero je nazvao Luku Kordu i predložio mu neka nam se pridruži u Obćini. Korda je spremno prihvatio poziv.
Pustim ulicama smo se odvezli u Grad. Bili smo spremni na završetak, tipičan za Hrvatske domoljube. Gubitak života ili gubitak slobode.
U zgradi Obćine osjećali smo se nekako više službeno. Spontano se nismo zaustavili u Perovu uredu, nego smo se popeli kat više i sjeli u moj ured. Nakon nekoga vriemena pridružio nam se i Luka Korda, koji se dovezao iz Konavala.
“Kako si se tako brzo dovezao Luka,” upitao ga je Pero.
“Pa prazna je cesta. Nema nigdje nikoga. I znate li što? Vozeći se ovamo, pjevao sam cielo vrieme. To inače nikad ne činim,” rekao nam je Luka sjedajući za stol.
“Moraš tako nastaviti. Tko pjeva zlo ne misli. Prestat ćeš zlo misliti, a uzputno ćeš i naučiti pjevati,” našalio sam se.
“Samo ti pričaj. Ali ako koga ovdje prvog uhvate to ćeš biti ti. Kolegu su ti u Virovitici već zgrabili. Uz tebe je prvi na redu Miljenko. I tamo su uz predsjednika Izvršnoga vieća uhvatili i jednoga člana,” odvratio mi je Luka, na taj način sa šaljivim tonom skrenuvši u ozbiljne vode.
“Ne znam je li taj drugi član Izvršnoga vieća? Kako sam čuo to je predsjednik HDZ-a Virovitice,” uzvratio je Miljenko Kordi istom mjerom.
“Dakle, od nas ovdje, samo je Pero siguran,” zaključio sam.
Miljenko i Luka su se nastavili smijati, ali se Peru u trenutku na lice vratila ozbiljnost.
“Ne govori gluposti, Željko,” odvratio mi je gotovo uvriedjen. “Ako nas budu hvatali, bit ću medju prvima, vjeruj mi”.
Sjedali smo u nekako svetčanom ozračju i pretresali različite moguće scenarije. Pitali smo se ponašaju li se ove noći slično nama i naše kolege u drugim hrvatski orientiranim gradovima. Složili smo se kako je dobro što smo se sastali, jer smo tako, u slučaju uhićenja, barem smanjili stres za naše obitelji.
Po našim informacijama JNA je svoje prietnje ostvarila samo uhićenjima u Virovitici. Je li njihovo uzapćenje pokus JNA, odnosno izpitivanje hrvatske odlučnosti u obrani svojih ljudi? Ako s hrvatske strane ne bude ozbiljnoga odpora, JNA bi mogla krenuti dalje.
Situacija je toliko neizvjestna, toliko opasna , toliko težka, toliko nepredvidljiva. Ostaje nam samo hrabrost i tvrdoglavost
Sa suosjećanjem i žaljenjem govorili smo o virovitičkim kolegama. Pokušavali smo smisliti na koji bi im način mogli pomoći, ali smo se opet suočili s barierom bezidejnosti, uostalom kao i u našem slučaju.
-„ Što mislite, ako nas pohvataju, hoće li nas staviti u isti zatvor. Onda bismo se mogli susretati na robiji,“ u jednom trenutku je rekao Pero, što smo svi jedva dočekali, kako bi se počeli smijati. Dapače, nakon toga, šaljive dosjetke sliedile su jedna drugu. Vrieme je prolazilo, a mi smo se barem osjećali bolje.
U ranim jutarnjim urama, umor je postao jači od opreza.
U jednomu trenutku smo se spontano ustali i krenuli kućama uhvatiti malo sna.
I evo nije se dogodilo baš ništa. Barem ne nama ovdje u Dubrovniku. Ako opasnost mine, minula je. Današnji dan se ipak, barem intuitivno, čini nekako sigurnijim. Uostalom, doista opravdano različit osjećaj stvara noćno sjedanje u maloj skupinici, u uzporedbi sa stajanjem u velikoj skupini čelnika svih dubrovačkih stranka, pred tisućama domoljubnih gradjana. Ako ništa drugo naše se ponašanje ne može nazvati guranjem glave u piesak. Činimo ono što znamo i čega smo se dosjetili. Premda to, po domišljatosti nije nešto osobito.
Ipak, možda baš naša čvrsta odlučnost ostajanja na putu hrvatske nezavisnosti daje dodatni doprinos kolebljivosti Jugoslavena, njihove sile u JNA i pete kolone u redarstvu i nekim drugim mjestima? Prošle noći i danas samo se ta naša odlučnost samo učvrstila.
Prietnje uhićenjem imaju doista realnu podlogu, jer je to jugoslavenskim vlastima relativno lako izvesti. A uzapćenjem samo nekolicine bitnih ljudi u svakoj obćini i postavljanjem svojih ljudi, blokirao bi se cieli proces razvidnoga odvajanja Hrvatske od Jugoslavije.
Je li se od takovih pokušaja do sad odustalo, ili su pokušaji propali, a mi za to ne znamo?
KOS ima svoje legalne prostore u sriedištu Dubrovnika. Medju redarstvenicima sigurno ima puno onih koji su lojalni Jugoslaviji. JNA ima svoje postrojbe u okolici, a veliki broj častnika JNA živi u Dubrovniku.
Možda je baš u ovomu posljednjemu ključ. Strah za njihove obitelji.
Možda su i upozoravajuća pisma koja smo prošloga ljeta dobivali iz Beograda, i u kojima nam se prieti, ako se bilo što dogodi malim Beogradjanima, koji ljetuju u odmaralištu na Jakljanu, bila jedna dobra stvar.
Koliko god je daleka od pameti ikakova naša namiera ugrožavanja bilo koga, a poglavito djece, možda je ono naše prikazivanje u lošem svietlu izpalo i povoljno za nas. Takodjer, možda priče o masovnim tajnim naoružanim skupinama, koje su spremne na sve, i nisu loše.
Srećom, barem nešto više od simbolične inačice spremnosti na oružani odpor ipak postoji. A tu su i samokresi, koje Pero, Miljenko, Luka, ja i još neki nosimo za pojasom, tu je i Perova priča o njegovoj velikoj streljačkoj sposobnosti:
- U lovu na patke znade mi se dogoditi pa jednu za drugom oborim tri, što tri, četiri, prije nego se ostale razprše i odlete,” izpričao mi je već nekoliko puta.
Zasigurno je najvjerojatnije, kako je naša najveća sreća u neodlučnosti na protivničkoj strani. JNA razvidno nema dostatno znanja, hrabrosti ili sinkronizacije obaviti udar. Barem za sada. Daj Bože neka tako i ostane!
Mi smo još objektivno jako slabi. A ni domišljatost nam nije osobita. Provesti noć u Obćini, bezidejnost nadomještajući šalom, nije baš neko postignuće. Ali što se može. Ljudi smo i imamo svoja ljudska ograničenja.