Katastrofalan privatizacijski model
Petak, 15. veljače 1991.
Na sastanak Vlade s čelnicima obćina odputovao sam s velikim očekivanjima, premda mi je obćenitost poziva bila upozoravajuća. Puno bih se više veselio sastanku ministra turizma Vraniczanya s predstavnicima samo turističkih obćina i ograničavanju teme samo na turizam. Uostalom takov smo zahtjev, nakon medjusobnih konzultacija, Vladi i uputili mi iz Dubrovnika, Hvara, Brača, Korčule, Makarske i Ploča.
Očekivao sam iz Vlade odgovor na naš zahtjev, a dobio sam poziv na sastanak na kojemu bi trebali biti čelnici svih hrvatskih obćina. I to mi je bilo prihvatljivo. Kad je već tako, razmišljao sam, evo prigode za razgovor o još nekim temama, pored one o nuždnosti brzog reagiranja na katastrofalnu situaciju u turističkim najavama.
Na žalost, odmah nakon početka sastanka u velikoj dvorani Sabora očekivanja su mi se razpršila poput mjehura od sapunice.
Prvi red saborskih klupa bio je izpunjen ministrima, koji su jedan po jedan, izlazili za govornicu i držali govore iz svojega područja.
Bila je to neka vrsta alibi predstave za narod, u kojoj su ministri bili glavni glumci, a predstavnici obćina - statisti. Bio je to samo niz govora po unapried pripremljenom razporedu. Bio je to niz predavanja, a ne djelotvoran sastanak.
Sastanak ovoliko ljudi i nije mogao biti ništa drugo nego niz govora, i podpuno je logično što su ministri, u uzporedbi s predstavnicima pojedinih obćina, imali više toga reći i objasniti cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Samo, to su mogli iznieti u obliku priobćenja ili kroz tiskovne konferencije ili kroz pojedinačne interwieve, te tako poštedjeti predstavnike obćina neugode i troškova putovanja, te gubljenja vriemena.
Možda sam u svojim ocjenama preoštar. Možda je za Vladu ipak bilo najučinkovitije svoje poruke javnosti predstaviti na ovakovomu skupu. Možda je ključ mojih ovakovih razmišljanja u tomu što nisam uzpio izići za govornicu.
Ipak, s obzirom na tmurne prognoze glede ove turističke sezone, nesumnjivo bi bilo bolje kad bi Vlada organizirala sastanak s čelnicima obćina u kojima je turizam ključna gospodarska grana, a ne sa svim obćinskim čelnicima u Hrvatskoj. Prevelik broj sudionika sastanka i šarolikost tema nisu mi se svidjele čim sam vidio poziv.
Ipak nuždnost putovanja ovaj put mi nije bila podpuno odbojna. Nadao sam se konačnomu dobivanju prigode za javno iznošenje priedloga od vitalnoga značenja za Hrvatsku. Kad je sastanak ovako definiran, redefinirao sam i svoje namiere. Uz govor o nuždnosti brzog reagiranja na katastrofalnu situaciju u turističkim najavama, spremao sam se konačno i u široku javnost iznieti svoj model pretvorbe družtvenoga vlastničtva, zatražiti preimenovanje sekretarijata i komiteta u urede.
Medjutim, mi predstavnici obćina jednostavno nismo imali prigodu bilo što reći. Cielo vrieme je izpunjeno ministrima i tako je ostalo do kraja skupa. Nemajući nikakove mogućnosti, rezignirano sam sjedao i ponešto zapisivao.
Dopredsjednik Vlade Franjo Gregurić je hvalio likvidnost svih hrvatskih banaka (osim Čakovečke banke), najavio je otvorenje privatnih banaka, a onda s bankarstva skočio na odnose starih i mladih i založio se za davanje prigode mladima!
Ministar pravosudja i uprave Branko Babac najavio je reorganizaciju lokalne uprave i uvodjenje županija.
Dopredsjednik Vlade Bernardo Jurlina nas je informirao kako je u Hrvatskoj 210.000 nezaposlenih, a 250.000 je granica koja se ne smije prieči. Rekao je to na način koji upućuje kako se nezaposlenost zabraniti! Odnos onih koji rade i onih koji primaju mirovinu je 2,5:1.
Govornici su više govorili tv kamerama i okupljenim novinarima nego nama koji smo pozvani.
Kad je najavljen direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj, Zdravko Mršić, rezignaciju mi je naglo zamienila napetost izčekivanja. Pri tomu nisam osjećao neki veliki optimizam
Dok je Mršić prilazio govornici kroz glavu mi je proletio onaj naš sastanak na Zrinjevcu.
Što sam više mogao učiniti? Ostavio sam svoj priedlog na najmjerodavnijem mjestu. Koliko ga je Mršić uporabio? Malo je vjerojatno kako ga uobće nije niti pročitao. Zdravko Mršić je nesporno pametan čovjek. Je li njegova ravnodušnost prema mojemu priedlogu bila samo privid? Možda je, dok smo razgovarali, u ladici imao bolje riešenje, pa zbog toga nije htio gubiti vrieme! Ali kako je mogao znati što je bolje bez uzporedjivanja? Možda sam ipak kao auktor priedloga previše osjetljiv, možda je moje nezadovoljstvo rezultat povriedjene taštine, razmišljao sam dok se Mršić pripremao započeti svoje izlaganje.
Mršić je bio svojevrstna zviezda skupa. Svi su pozorno očekivali što će reći.
Što će biti s družtvenim vlastničtvom? Pitanje je nekako lebdilo u zraku. U trenutku se osjetilo kako je to za sigurno tema, koja po zanimljivosti daleko nadmašuje sve predhodne. Cielo ozračje je na trenutak bilo optimistično. Na žalost, vrlo brzo mi se rezignacija vratila, i to još intenzivnija.
Mršićev model je daleko od priedloga kojega sam mu dao. Pun je podjela. Strašno je što nisam dobio prigodu javno mu proturiečiti.
Podjele znače nejasnoću granica medju pojedinim skupinama, što vodi arbitriranju. Podjele znače kompliciranost, što opet vodi različitim tumačenjima i prosudjivanjima.
Tvrdke će biti podieljene na velike sustave, tvrdke sriednje veličine (što to znači biti sriednje veličine!?), tvrdke u stečaju, turističke tvrdke, trgovačke, poljodjelske tvrdke, male tvrdke (ovdje se kao definicija uzima broj do 50 zaposlenih). Znači tvrdka s 51 radnikom će se tretirati podpuno drugčije od tvrdke koja ima samo jednoga radnika manje.
Male tvrdke će imati mogućnost neke vrste samoprivatizacije - krasna mogućnost manipulacije.
Ako radnik radi u, po ovoj definiciji, maloj tvrdki, ima mogućnost zajedno s direktorom postati suvlastnikom ciele tvrdke. Ako ima nesreću raditi u tvrdki koja ima jednoga zaposlenoga više, onda se nalazi u rukama državne agencije koja mu odlučuje o sudbini.
Broj zaposlenika je kriterij po kojemu se odredjuje veličina. Je li kreatorima modela palo na pamet kako se veličina tvrdke može procjenjivati i po prometu, profitu, ili ukupnoj vriednosti uključujući nekretnine koje su u vlastničtvu tvrdke?
Broj zaposlenih je najjednostavniji kriterij. To je jedino opravdanje koje ima smisla, a koje mogu uporabiti kreatori modela. Sve u svemu, stvorena je mogućnost prelievanja sriedstava po diktatu političkih i drugih moćnika.
Pretvorbu pokreću organi upravljanja svake tvrdke. Sami takodjer obavljaju procjenu svoje tvrdke! Evo golemih mogućnosti bogaćenja sadanjim upraviteljima, većinom postavljenim za vrieme komunizma.
Kao budući vlastnici definirani su zaposlenici u družtvenim tvrdkama, javnim tvrdkama, bivši vlastnici, privatizacijski fond i mirovinski fond. Gdje su nezaposleni? Gdje su privatnici?
Zaposleni u bogatim tvrdkama postaju bogataši, zaposleni u siromašnim tvrdkama ostaju siromasi. Gdje je pravda?
Predloženi privatizacijski model je - katastrofalan!
Cieli sastanak u Saboru bio je u stvari privid. Kroz nastupe i rieči okrenute prije svega prema medijima, krije se kombinacija nesposobnosti i namierno definirane nejasnoće i kompliciranosti.
Ipak ovaj put u Zagreb nije bilo izgubljeno vrieme, uza sav gorak okus koji je stvorio. Barem sam saznao što nas čeka.
Od neke sustavne pomoći turizmu ne će biti ništa, pa će se trebati snalaziti na lokalnim razinama.
Glede privatizacije, ostala je ipak nada, kako barem ne će biti velike žurbe. Treba se nadati polaganomu početnomu tempu, što će dati mogućnost za uočavanje i izpravljanje pogriešaka. Uostalom, gospodarstvo nam u ovoj situaciji, koliko god bilo ključno, ipak nije na prvom mjestu. Treba se obraniti od sve većih prietnji.
Pri kraju skupa pomoćnik ministra unutarnjih poslova Perica Jurić, kao veliku pozitivnu novost iznio je kako su naši redarstvenici preuzeli hotel u Plitvicama! To je ipak glavna značajka vriemena u kojemu se nalazimo.