Miris tamjana
Petak, 28. prosinca 1990.
Dok smo iz salona za priame gledali kroz prozor, očekujući pojavu biskupa, Pero Poljanić je ponavljao sebi u bradu:
- “Tako mlad, a već biskup.”
U stvari vidjelo se kako to govori samo kako bi tu i tamo prekinuo tišinu. Je obojica smo šutjeli bivajući svaki duboko u svojim mislima.
I Pero se kao i ja vjerojatno imao čega prisjećati.
Čudesni niz dogodjaja se nastavljao. Zgrada u kojoj su do prije pola godine vladali ateisti trebala je dobiti Božji blagoslov. A do nedavno to je izgledalo nezamislivo.
Od djetinjstva mi je strašno smetalo što se Božić, koji mi je bio i ostao najdraži dan u godini, nije slavio javno, nego se toga dana radilo, a djeca su morala ići u školu i uobće nisu smjela spominjati dan Isusova rodjenja.
U trećem razredu Gimnazije sam se s još dva prijatelja potrudio, te pravovremenim kidanjem strujnih kabela, osigurao prekid nastave u našoj popodnevnoj školskoj smjeni. Za komuniste u Gimnaziji, a i u cielomu Dubrovniku to je vjerojatno bio ozbiljan šok, i sigurno su silno nastojali odkriti počinitelje, ali to nikad nisu uzpjeli. O tomu dogodjaju se, sukladno tadanjoj cenzuri medija, nije ništa pisao i sve se zadržalo u mogućemu prepričavanju u krugovima učenika i profesora Gimnazije, koliko je toga uobće i bilo, jer tada o svakomu dogodjaju nepovoljnomu za komuniste nije bilo „zdravo“ razgovarati. To mi je dugo bio zasigurno najdraži Božićni dogodjaj. Tek prošle godine njegov primat su ugrozile prave eksplozije radosti koje su se dogadjale medju kršćanima jer se počeo nazirati kraj komunizma. Ovaj sadanji prvi slobodni i službeni Božić izaziva nove vrhunske uzhite. Ipak, onu zbunjenost uprave gimnazije, pa dovodjenje redarstvenika, te na koncu i električara, koji su dugo tražili kvar, a kad su ga pronašli, bili su nemoćni popraviti ga u dostatno kratkom roku, kako bi se mogla održati nastava, čekanje u mraku i na koncu popuštanje školskoga ravnatelja i upućivanje učenika kućama, težko će ikad biti nadmašeno. Sve do danas nas trojica smo uzpjeli sačuvati tajnu naše akcije samo za sebe. Loše bismo se bili proveli i kad bismo bili odkriveni i nakon dvadeset i pet godina.
Za vrieme svoga pučkoškolskoga i gimnazijskoga razdoblja na Božić nisam morao ići u školu samo kad bi 25. prosinca bio u nedjelju, a nakon što sam školu taj put uz pomoć elektrike uzpio prvi put na radni Božić barem djelomice preskočiti, a to logično nisam ni pokušao ponoviti sliedeće godine, više na Božić nikad u životu nisam radio. Za studentskih dana nije bilo težko izbjeći božićni odlazak na fakultet, a kasnije dok sam bio zaposlen, svake godine bih, obvezno barem mjesec dana ranije službeno zatražio slobodni dan ili dan godišnjega odmora za 25. prosinca. To nisam činio samo onda kad bi Božić bio u nedjelju.
Komunistima mogu odati priznanje, jer nitko od njih mi nikad nije prigovorio, što sam baš svake godine na Božić, na odredjeni način demonstrativno, svetčano odjeven, nakon Božićne mise prolazio Stradunom i razmjenjivao čestitanja s rodbinom, prijateljima i poznanicima, odnosno onima koji su Božić slavili. Uostalom nitko mi nikad nije prigovorio ni zbog odlazka u crkvu nedjeljom i za drugih katoličkih blagdana. Zanimljivo je kako bi komunisti tih dana, odnosno a Božić, Uzkrs, a i Nedjeljom, namjerno na Stradun dolazili u trapericama, kako bi sa svoje strane naglašivali svoj životni odabir
Težkoće “pjevača”, kako su s obveznim znakovima navoda u medijima nazivani oni koji bi na javnim mjestima previše snažno pjevali Božićne pjesme, u biti su ipak bile marginalne. Vjernici zbog samoga slavljenja Božića uglavnom nisu imali problema, barem ne na dubrovačkomu području i barem ne od vriemena kad se mogu sjetiti. Točnije barem o tomu nisam čuo ni čitao, premda to ne znači kako mi je dojam izpravan. To su bila vriemena u kojima se informacije nisu širile slobodno, pa se moglo dogoditi svašta o čemu informacija ne bi doprla u javnost. Uostalom i o onoj našoj gimnazijska strujnoj diverziji nije se moglo ništa niti čuti niti pročitati.
Ipak, kad se dobro promislim, Božićnu slobodu i nije bilo moguće kršćanima niti uzkratiti niti zabraniti. Božić je generirao medju vjernicima golemu pozitivnu energiju, pa su vladajući ateisti vjerojatno zaključili kako bi njihovo uplitanje moglo izazvati po njih negativne posljedice. Ili su se pak u sebi ipak bojali Boga.
Uglavnom bih na Božić išao čak na dvije mise, jednu u pola noći a drugu ujutro u 11 sati. Ove godine bio sam samo na Polnoćki, a sam dan Božića sam proveo povukavši se u krug obitelji. Čar prkosa zamienilo je blaženstvo Božićnoga opuštanja.
Već na Svetoga Stjepana nastavio sam raditi.
Razgovarao sam s predsjednikom fonda samodoprinosa Ivom Spremićem o mogućnosti racionalizacije fonda uklapanjem u stanbeno komunalni fond, što je Spremić prihvatio bez osobitoga oduševljenja. Pitao sam se je li u pitanju taština, zbog mogućeg gubitka položaja predsjednika, ili skrb za sadanjeg tajnika fonda. Ipak najvjerojatnije je kako Ivo jednostavno nije bio dobro razpoložen. Možda mu je jednostavno dozlogrdilo baviti se s tim fondom.
S Hrvojem Macanom sam razčlanjivao informaciju o mogućnosti prodaje vode Amerikancima za rat u Kuwaitu. Amerikancima je nuždan stabilan izvor pitke vode. Mi smo, to je nevjerojatno, najbliži takov izvor!
Kako bi bilo krasno kad bismo uzpjeli sklopiti posao s Amerikancima. Trebalo bi im dati vodu i bezplatno, samo neka dodju. Inače nekako izbjegavaju Dubrovnik, odkako se promienila vlast. Čini se kako su više voljeli komuniste.
Biskup je bio točan. Medjutim ni Pero ni ja nismo očekivali, kako će izići na pokrajnja vrata crkve svetoga Vlaha, preko puta zgrade Obćine.
Mislili smo kako će doći iz pravca Katedrale ili pak sa suprotne strane, ako bi došao ravno iz svoje rezidencije. U tomu slučaju imali bismo dostatno vriemena sići i dočekati ga na vratima zgrade, onako kako smo to bili odlučili učiniti.
Iznenadio nas je i s odjećom, odnosno misnim ruhom s mitrom na glavi i biskupskim štapom u ruci. Mislili smo kako će se pojaviti u crnom svećeničkom odielu, u kojem se inače kreće izvan crkvenih obreda. Odjenuvši svetčano biskupsko ruho, pokazao je koliko cieni naš poziv.
Požurili smo niz stube i ipak stignuli na vrieme do vrata Obćine.
Nakon što smo biskupu izrazili dobrodošlicu zajedno smo se popeli do salona. U biskupovoj pratnji je bio njegov tajnik don Ivan Šimić, takodjer obučen u misno ruho. Dječak ministrant nosio je u rukama posude s blagoslovljenom vodom i tamjanom.
U zgradi Obćine vladala je čudna tišina. Na hodnicima nije bilo baš nigdje nitkoga, što je doista neuobičajeno za radni dan. Dapače u “Konavoskomu salonu”, koji se nalazi točno preko puta salona za protokolarne priamove, u koji smo uveli biskupa i njegovu pratnju, nalazila se skupina dubrovačkih novinara, koja je trebala obaviti razgovor s predsjednikom obćinske skupštine povodom završetka godine. Taj razgovor je zakazala gospodja Zdenka Golušić, koju je, kao šeficu obćinskoga protokola Pero Poljanić nasliedio od svojih predhodnika i kojoj se s povjerenjem prepustio u ruke.
Tako su se igrom slučaja preklopili rokovi jednoga dogodjaja koji je organiziran inercijom novogodišnjih navika iz komunističkoga vriemena i drugoga dogodjaja koji je proizvod spontanoga oduševljenja nas koji veselo u službeni protokol vratismo Božić.
Kad smo s biskupom u njegovoj rezidenciji bili dogovarali vrieme uzvratnoga posjeta, Pero se nije sjetio zakazanoga sastanka s novinarima. Sjetio ga se jučer, ali je zaključio kako je lakše i bolje novinarima ne pomicati vrieme, nego ih o novim okolnostima izviestiti kad dodju, te ih zamoliti neka pričekaju.
Očekivao je kako se novinari ne će uvriediti nego će im to čak biti i drago jer će nenadano svojim redakcijama moći poslati i izvješće o prvomu ovakovomu dolazku biskupa u Obćinu. Novinari su Perovu informaciju i zamolbu prihvatili bez komentara.
I Pero i ja smo očekivali kako će novinari izići izpred Obćine i čekati biskupov dolazak, a zatim pratiti naš sastanak. Medjutim, ostali su sjedati u “Konavoskomu salonu”, iz kojeg se nije čuo nikakov šum.
Novinari su se jednostavno bili pritajili. Dolazak biskupa u Obćinu i blagoslov obćine ih uobće nije zanimao. Baš ni jedan od njih nije bio zainteresiran o ovomu dogodjaju izviestiti javnost! Pero ponašanje novinara razvidno nije želio komentirati, a meni se nije dalo započinjati razgovor o tomu. Samo smo za svaki slučaj, ako se netko od njih odluči priključiti, dok smo boravili s biskupom i s njegovim tajnikom u salonu – ostavili vrata salona otvorenima.
Biskup je uz asistenciju tajnika, ministranta i nas dvojice, molio i obavio obred blagoslova. Nije rekao ništa o tomu, ali je djelovao razočarano što osim mene i Pera nema baš nitkoga drugoga. Normalno bi bilo kako su se na blagoslovu okupili barem vjernici, djelatnici u zgradi. Ali takovih razvidno nije bilo.
Odveo sam biskupa blagosloviti veliku i malu viećnicu. Ni u malenoj kavanici u dnu velike viećnice podpuno neuobičajeno nije bilo nitkoga. Sve je bilo prazno.
Biskup se razvidno osjećao nelagodno. Nisam dielio njegov osjećaj. Svoj naum sam ostvario. Nisam računao baš na ovakovu situaciju, ali što je tu je. Glavno je što je rieč Božja opet ušla medju ove zidove. Nakon gotovo pola stoljeća.
Kako vidno razočarani biskup nije imao za to volje, zamolio sam biskupova tajnika neka se sa mnom i s ministrantom popne kat više do mojega ureda, kako bi i tamo dospjela blagoslovljena voda. Vratili smo se zatim u salon i pridružili biskupu i Peru na čaju. Koincidencija je kako nitko od nas trojice ne pije kavu nego čaj, svaki iz svojega razloga.
Nakon kraćega vriemena izpratili smo biskupa do vrata zgrade, zahvalili smo mu se i oprostili od njega i njegove pratnje. Pratili smo ih pogledom dok su prielazili ulicu i nestali iza vrata Crkve svetoga Vlaha.
Dok smo se zajedno uzpinjali uz stube komentirali smo sablastnu pustost obćinskih hodnika i grobnu tišinu koja je i dalje trajala. Nigdje nije bilo nikakovoga pokreta niti zvuka.
Pero je otišao prema Konavoskomu salonu, gdje su ga čekali tihi novinari, a ja sam se nastavio uzpinjati stubama. Koraci su mi odjekivali u mukloj tišini. Činilo se kako je polnoć, a ne sriedina radnoga dana!
Možda se ovo i moglo očekivati. Ova je zgrada puna komunista, bivših i sadanjih. I novinari pripadaju toj ljudskoj skupini. Komunisti su po definiciji ateisti. Prema tomu njihovo ponašanje je bilo podpuno normalno, u neku ruku pristojno. Kao ateisti nisu željeli ometati crkveni obred, pa su se sklonili.
Bitno je što je od danas obćinska zgrada blagoslovljeno mjesto. Tu se donosi puno vriednih odluka, pa je dobro došlo Božje ozračje. Odsad će tu biti ljepše i lakše boraviti. Barem nama vjernicima.
Ipak moglo bi se zlobno primietiti kako je danas u zgradi Obćine došlo do oživotvorenja narodne izreke "Bježi kao vrag od tamjana". Težko se oteti dojmu o obavljenomu svojevrstnomu činu egzorcizma.
Miris bakalara, na domjenku za Badnji dan, bio je obćinskoj administraciji znatno atraktivniji od današnjega mirisa tamjana, ali i miris bakalara nije bio privukao baš ni jednoga novinara. O proslavi pred Obćinom i u Obćini na Badnji dan u dnevnim novinama nisam primietio niti rieči. Čovjek bi ironično mogao zaključiti kako se za novinarski posao odlučuju ljudi koji ne vole miris bakalara. Činjenica je kako se taj miris doista mnogima ne svidja. I sam ga u djetinjstvu nisam volio.
A što se mirisa tamjana tiče objašnjenje je jednostavnije i posezanje za ironijom vjerojatno doista nije primjereno. Na ovaj današnji muk od strane obćinskih službenika i novinara, za vrieme biskupove posjete i blagoslova, doista treba gledati prije svega kao na pristojno ponašanje.