Deklaracijska sloga
Srieda, 6. ožujka 1991.
Mariana mi je večeras spomenula kako je danas, neki mužki glas nazivao i pitao:
”Je li to stan Habijanec?”
Rekla mi je kako to nije bio prvi put, ali je ranije mislila kako se radi o slučajnosti pa nije držala kako bi mi to trebala kazati. Sad joj je postalo sumnjivo.
Radi li se o slučajnosti? Vjerojatnija je provokacija. Predsjednik Izvršnoga vieća Virovitice Antun Habijanec je u vojnomu zatvoru. Vjerojatno netko želi i meni istu sudbinu. Radi li se o psihopatu ili o organiziranoj provokaciji?
U stvari ne bi bilo ni malo čudno kad bi mrzitelji Hrvatske u meni identificirali opasnost. Pri tomu ne bi trebali ni znati za moje tajne aktivnosti. dostatno im je ono što radim javno.
Evo baš danas sam uzpio završiti jedan takov posao, koji sam organizirao kroz nekoliko dana. Dodan je još jedan veliki kamen u obranbeni zid prema onima koji bi željeli poviestni kotač vratiti unatrag.
U Maloj viećnici je podpisana je deklaracija, s kojom se sve stranke na dubrovačkom području javno ogradjuju od SDS-a i jasno očituju svoju lojalnost Hrvatskoj kao državi! Text deklaracije sam unapried pripremio. Kao i u nekim ranijim slučajevima osnovna namiera mi je bila postići učinkovitost i izbjeći razmišljanje o najpogodnijim formulacijama za vrieme samoga sastanka. Uz putno postignuće takove metode je i u činjenici što se čovjek nesumnjivo najbolje slaže s textom koji je sam smislio.
Nije bilo baš nikakovih disonantnih tonova. izim stranke Jugoslavena, koja je po svojoj definiciji protuhrvatska, pa se nije ni odazvala pozivu, sve dubrovačke stranke su prihvatile predloženi text bez ikakovih primjedbi. Svaki dobronamierni promatrač sastanka morao je dobiti dojam o izuzetnoj kompaktnosti stavova i razmišljanja nazočnih stranačkih predstavnika.
Medju podpisnicima je i SDP, što posebice veseli. Komunisti su na ovaj način formalno priešli razdjelnicu i više težko mogu natrag. Na hrvatskoj strani je tako došlo do prave vrhunske homogenizacije.
U svatkomu zlu ima ponešto dobra. Da nije bilo najave osnivanja SDS-a, težko bi bilo postignuti podpisivanje ove deklaracije. Pripadnici SDS-a u Dubrovniku i dalje ne mogu ništa drugo nego se sastajati u tajnosti, a ostale stranke, odnosno snage, zbog približivanja opasnosti su se medjusobno približile snažnije nego ikad ranije.
Dubrovački Srbi deklarativno javno samo žele osnovati stranku. Tko zna pak što pripremaju na svojim tajnim okupljanjima. Barem neki od njih.
Ruku na srdce, i kod nas ima takovog ponašanja. Danas podpisana deklaracija je javna, naše obranbene pripreme su tajne. U stvari pripreme za obranu za javnost uobće i ne postoje. Tako i mi koji stojimo na braniku domovine i oni koji je žele ugroziti, čine to i javno i tajno. Naravno izmedju tajnih aktivnosti i namiera nas i naših protivnika postoji jedna bitna razlika. Naše tajne aktivnosti su obranbene, a njihove napadačke.
Deklaracije mogu pomoći, mogu biti izuzetno bitne, mogu puno toga spriečiti, ali u slučaju napada, treba biti sposoban uzvratiti. Zbog toga od Konavala do Pelješca već imamo svoje zbiljne dragovoljačke obranbene snage.
Daj Bože pa deklaracije i izjave ostanu dostatne, a ciele ove pripreme, za koje od obćinskih čelnika, znamo samo Miljenko i ja, ostanu tajna zauviek.
Bilo bi bolje kad Miljenko i ja u ovoj stvari ne bismo bili sami. Volio bih to podieliti još s nekim. Ali poznata je stvar da tajna koju znaju trojica - nije tajna. U stvari postojanje postrojbi sad sigurno više nije osobita tajna. Previše je ljudi u to uključeno. Tajna je tko stoji iza njih. Tko ih organizira. Informacija o tim postrojbama nekako je stignula i do ušiju Pera Poljanića.
Ne može biti slučajno što je baš Miljenku i meni, na svoj teatralni način, zastajkujući i mašući rukama, u blizini vrata od Pila govorio, kako će osobno tražiti uzapćenje svakoga tko sudjeluje ili je povezan s "paravojnim" postrojbama! Nakon toga smo Miljenko i ja ostali u dvojbi zna li Pero kako su te postrojbe u stvari naše djelo, pa nam je održao predstavu, ili mu mi u tomu smislu ne padamo na pamet.
Možda nas je želio obezhrabriti. Možda su one rieči prietnje bile upućene upravo nama.
Perove prietnje su se mogle i obistiniti, kad je sa zadatkom izpitivanja istinitosti informacija o postojanju “paravojnih” postrojbi u dubrovačkoj obćini iz Zagreba bilo stignulo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika JNA i Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Srećom saznao sam na vrieme za njihov dolazak i rekao Miljenku neka pokupi sve puške s terena. Nakon odlazka povjerenstva on ih je opet vratio dragovoljcima.
Miljenko i ja nastojimo izgraditi novu obranbenu snagu, a Pero se više uzda u sustav teritorialne obrane, koji je, sad to već izgleda paradoksalno, nakon mukotrpnoga procesa razrješenja Predraga Kravića , upravo po Miljenkovoj sugestiji dobio za zapoviednika - Željka Pavlovića.
Kad mi je prošle jeseni Miljenko došao s imenom Željka Pavlovića kao riešenjem za zapoviednika teritorialne obrane nisam bio s tim oduševljen s obzirom na Pavlovićev dugogodišnji partijski staž i činjenicu što je već bio zapoviednikom Teritorialne obrane, dakle čovjekom od povjerenja za JNA. Iznio sam Miljenku svoj stav, ali ipak se nisam želio previše miešati u poslove koje sam mu povjerio i pustio sam ga neka pokrene postupak Pavlovićevoga imenovanja kroz Skupštinu.
Odmah nakon toga imenovanja Miljenko je doživio veliko razočaranje. Pavlović mu je posve okrenuo ledja i počeo paradirati sa svojim "vojničkim izkustvom" s čime je uzpio impresionirati Pera Poljanića.
Ne bi to smetalo ni meni ni Miljenku, ali smo opazili kako je Pavlovićevo ponašanje samo kulisa iza koje nema nikakovih konkretnih poteza, ničega što bi ukazivali na bilo kakove obranbene pripreme.
Posve nezainteresirani i neaktivni djelatnici teritorialne obrane jedinim svojim poslom drže povremeno održavanje oružja smještenoga na Dužima.
Komunističke obćinske vlasti izgradile su skladište oružja na Dužima, a to mjesto ne samo što nije u dubrovačkoj obćini nego nije ni u Hrvatskoj. Dakle kupili su oružje, izgradili skladište u drugoj republici i to na području poznatom iz drugoga svjetskoga rata kao leglu četnika, i dali ga JNA na čuvanje!
Pa čemu je onda to oružje trebalo poslužiti? Obrani od američkoga napada?
To je iz današnje perspektive paradoks do paradoksa, ali za ono doba sve je to bilo podpuno razumljivo. U stvari taj potez bivših obćinara ne bi trebalo nazivati nevjerojatnim, nego pak indikativnim za njihovo stanje duha, za njihove kriterije.
Hrvatska granica u njihovim glavama nije ni postojala. Obćinske granice su pak postojale jer su označivale područje njihove odgovornosti. Duži su jednostavno bile zgodno mjesto u prijateljskoj susjednoj obćini, gdje se oružje moglo čuvati daleko od očiju turista, a u blizini skladišta se moglo bezbrižno pucati i vježbati.
Oružje je, po njihovom mišljenju i osjećaju, trebalo poslužiti samo i jedino obrani Jugoslavije, pa je doista bilo svejedno gdje je smješteno.
Do jasne razdjelnice u odnosima izmedju mene i Miljenka s jedne, te Pera Poljanića i Željka Pavlovića s druge strane došlo je na sjednici predsjedničtva Obćine, kojemu je tema bila stanje obrane. U stvari bilo je to predstavljanje novoga zapoviednika teritorialne obrane članovima Predsjedničtva.
Željko Pavlović je nakon Perova predstavljanja tada uzeo rieč i uz superiorni smiešak vrhunskoga profesionalca upozoravao nas neuke civile, kako se nemamo zbog čega brinuti i kako sve trebamo prepustiti njemu, koji vojnu doktrinu ima u malomu prstu. Pero se, slušajući ga, zagonetno smješkao, poput čovjeka koji na taj način želi reći:
- “Evo, vidite imamo pravoga čovjeka. Pustimo ga raditi i ne miešajmo se.”
I drugi članovi Predsjedničtva djelovali su zadovoljno s tom kombinacijom Pavlovićeva nastupa i Perova optimizma. Ja pak nisam bio zadovoljan. Ne vidjevši pokriće za Perov optimizam upitao sam Pavlovića što je s oružjem na Dužima.
-"Održavamo ga i čistimo. Poslužit će kad bude trebalo." odgovorio mi je Pavlović gotovo podrugljivo.
Odgovor je razvidno zadovoljio sve nazočne, izim mene i Miljenka, a Pero je odmah uzkočio i zatražio prestanak razgovora o toj temi.
“Osobno sam u vrlo čestoj vezi s majorom Pavlovićem. Dakle nemate nikakovog razloga za zabrinutost. Mislim kako vam to treba biti dostatno.”
Znao sam kako se on i Pavlović često sastaju. O čemu se dogovaraju? Što planiraju? Razgovarajući o tomu Miljenko i ja smo došli do zaključka kako su njihovi česti sastanci samo pokriće, samo fasada za zbiljni nerad.
-“Molim Vas za dokaz toga što govorite. U tomu smislu imam jedan priedlog. Svaki put kad odete na Duži čistiti oružje, ponešto rastavite i prokrijumčarite u Dubrovnik. Ako pak to držite nemogućim, onesposobite oružje! Odnesite sa sobom mora u bocama i nalijte ga u cievi. Ne dopustite puškama da ostanu prazne”, pokušao sam biti slikovit, praktičan i duhovit.
Svi nazočni članovi Predsjedničtva, gledali su me nekako čudno. Taj put sam na žalost bio neuvjerljiv, ili barem neuvjerljiviji od razmetljivo samopouzdanoga Pavlovića udruženoga s Perovim pokroviteljskim držanjem čovjeka koji se bezkrajno pouzda u svojega štićenika i kojemu je sve jasno.
Pri kraju sjednice mi je razpoloženi Poljanić prišapnuo, kako ostali ne bi mogli ćuti, kako je Pavlović u svako doba diverzantskom činitbom spreman preuzeti oružje na Dužima.
Nakon sjednice sam mu rekao kako i dalje ne vjerujem u te Pavlovićeve priče.
Ne vjeruje mu ni Miljenko.
Situacija doista nije u tomu pogledu sjajna. Na jednoj strani je Poljanić siguran u Pavlovićeve nadprirodne vojničke sposobnosti, i u podpunosti prepušten očekivanju nedvojbenih naputaka Vrhovništva, na drugoj strani smo Miljenko i ja, sviestni kako nešto moramo sami učiniti, ako želimo obstanak Hrvatske na ovomu području.
Jesmo li u pravu? Možda Pero vidi bolje od nas?
Zasigurno, nesloga je loša. Kako bih samo volio postići ostvarbu veće sloge medju nama. Objektivno smo slabi u uzporedbi s našim zajedničkim protivnicima, a ovako smo još slabiji.
Ipak i glede sloge medju nama evo ima i dobrih rezultata. I to ozbiljnih. Današnji podpis “Zajedničke deklaracije o političkom djelovanju stranka na području dubrovačke obćine” značajan je korak dalje u tomu smjeru. Barem na deklaracijskoj razini.