Ura poviesti

Utorak, 30. listopada 1990.


Nenad Vekarić iz Poviestnoga instituta došao mi je predstaviti projekt na kojem radi zajedno s još jednim profesionalnim i sedmoricom volonterskih suradnika. Projekt se bavi s demografskim iztraživanjima na području koje se uglavnom poklapa s područjem obćine Dubrovnik, a Vekarić i njegovi pomoćnici su na njemu počeli raditi u doba bivše vlasti. Vekarić bi prirodno želio podporu i od ovih novih ljudi koji su se pojavili tu u Obćini.
Vekarić je za doazak k meni uporabio svoje poznanstvo a Antom Stojanom. Ante mi je opisao Vekarića kao  ozbiljnoga čovjeka i znanstvenika, introvertiranoga i predanoga svojemu poslu. Antin opis se pokazao u podpunosti preciznim.
S velikim entuzijazmom Vekarić mi je započeo pričati o svojemu sadanjemu znanstvenom radu.Nije me uzpio zainteresirati. Tema koju mi je izlagao nije mi bila osobito privlačna. Osim toga, uzprkos njegovu razvidnomu trudu, nije ju znao prezentirati na dostatno atraktivan način.
Poviest kao disciplinu nikad nisam osobito volio. Možda baš zbog toga što su je jugoslavenski komunisti pretrpali s glorifikacijama Jugoslavije, partizana, Tita, Marxa, Lenjina, revolucija, i o tomu su kroz medije vriedno podučavali cjelokupno pučanstvo, a kroz školski sustav su u tomu smislu bombardirali mlade generacije. Već od početnih razreda pučke škole morao sam slušati priče o nekakovih sedam ofenziva u kojima su se jugoslavenski partizani junačno povlačili pred svojim protivnicima.
Cjelokupna ljudska poviest u komunističkom izdanju je prikazana na crno bieli način pa je to u meni već u djetinjstvu stvaralo veliku odbojnost. Prapoviest je za komuniste i njihove takozvane poviestničare praktički  započela od Karla Marxa, a prava poviest od Josipa Broza Tita i drugoga svjetskoga rata u kojemu su se, protivnici Hrvatske, uz podporu i organizaciju komunista uvježbanih u Staljinovomu Sovjetskomu Savezu, diverzijama i ubojstvima iz zasjeda trudili vratiti palu Jugoslaviju, i na žalost, zbog nesretnoga sklopa okolnosti, uzpjeli je ponovno oživjeti u još gorem obliku nego je to bila do 1941.
-“ Ne znam jeste li o tomu do sad razmišljali, ali čini mi se kako bi vam kao znanstveniku za sigurno bilo zanimljivo pozabaviti se s temom žrtava komunizma, na primjer sa strieljanima na Daksi ili s ubijanjima na Orsuli. Takova iztraživanja su do nedavno bila zabranjena, u stvari nemoguća. Što kažete na to,” upitao sam Vekarića u jednomu pogodnom trenutku, sa zanimanjem očekujući što će reći.
-“ Volio bih završiti ovaj projekt na kojemu sad radim, a nakon toga ću se baviti s onim što vrieme donese sa sobom,” dobio sam razočaravajući odgovor.
Moju upadicu je razvidno osjetio kao narušavanje svojega izlaganja. Čovjek je razvidno obsjednut sa svojim projektom i moje pitanje mu je moglo zvučiti omalovaživajuće ili pak kao mogućnost ugroze ili zaustavljanja projekta od strane nove vlasti.
Pustio sam ga neka nastavi svoju priču. Suspregnuo sam se reći mu kako mi se,  kad se radi o poviestnim iztraživačkim projektima, svaki projekt čini minornim u uzporedbi s projektom iztraživanja komunističkih zločina o kojima se nije smjelo ni pisnuti gotovo pola stoljeća..
Na sreću dubrovački projekt s tomu tematikom je već pokrenut. Prije osamnaest dana smo na sjednici Izvršnoga vieća donieli riešenje  o osnivanju iztražnoga povjerenstvao ubojstvima Hrvata, koja su  na Daksi počinili partizani, u doba početka uzpostave jugoslavenske komunističke vlasti. Pred tim povjerenstvom je golem posao, posebice ozbiljan, posebice osjetljiv i nadasve vriedan. Kako će ga obaviti, pokazat će vrieme. Hoće li odpori još živih krvnika i njihovih zaštitnika i pomagatelja biti nesavladivi? Za nadati se je kako ipak ne će biti.
Naš osnutak iztražnoga povjerenstva je bio prvi u nizu aktivnosti koje bi trebali razsvietliti gadne i dugo prikrivane  komunističke zločine. Točno na obljetnicu strieljanja hrvatskih domoljuba na Daksi, prije pet dana napravljen je i drugi silno značajan korak  na putu prema poviestnoj istini kroz prvu službenu komemoraciju komunističkih zločina.

“Skala” puna ljudi izplovila je iz Gruža,  doplovila do šumovitoga  otočića smještenoga pred ulazom u luku, i pristala uz maleni mul izpod svjetionika. Izkrcali smo se i u tišini krenuli zaraslom stazom prema drugoj strani otoka. Osjećao sam se, vjerojatno poput svih ostalih, u isto vrieme i tužno i sjetno i svetčano, zbog sudjelovanja u jednoj velikoj stvari koju je nuždno trebalo obaviti.  Tu je trebao doći, ali na žalost nije došao,  novinar Slobodne Dalmacije i izpitati svoju savjest nakon onoga svojega napisa o takozvanom oslobodjenju Dubrovnika kao danu “sviju nas”. Tu su Račanovi komunisti mogli doći pokazati kako su s pravom dodali nastavak SDP nazivu svoje stranke. Na žalost nisu to učinili.
Naša tiha povorka je prišla prostoru na kojemu se sad, nakon 46 godina jedva primjećuje kako površina tla ima oblik drugčiji od okoliša. Ipak, osjeća se i danas kako zemlja u sebi nešto krije. A krije, doista krije. Krije kosti nedužnih žrtava komunističkoga bezumlja. Znaju to najbolje  njihovi sinovi i kćeri, njihovi unuci, njihova braća i sestre, njihova rodbina, koji su bili medju okupljenima. Gotovo pola stoljeća o gubitku svojih najmilijih nisu smjeli ni pisnuti, nisu smjeli paliti svieće ni donositi cvieće. A sad su tu bili s prijateljima, koji su zajedno s njima donieli cvieće i  koji duboko suosjećaju s njihovom tragedijom. Bili su tu svećenici, koji će održati misu za duše pokojnika koje se nije smjelo spominjati u tako dugomu razdoblju.

Tako zvano “oslobodjenje ” bilo je za Dubrovnik i čitavu Hrvatsku doista jedno krajnje mračno doba. Masakrima domoljuba na Daksi, ali i na Orsuli, i na Pelješcu i na mnogim drugim mjestima današnje obćine Dubrovnik, kao i u cieloj Hrvatskoj nije predhodilo nikakovo sudjenje.  Bilo je to doba podpunoga bezzakonja, doba težkih stradanja istinskih Hrvata, doba sustavnih zločina nad hrvatskim pučanstvom, zločina koji se nikako ne mogu opravdavati niti opravdati s ratnim okolnostima. Ratni sukobi su već bili prestali. Pobjednici su slavili, a poraženima nije dana niti mogućnost  za tugovanje.
Daksa je od toga vriemena ostala ukleti otok. Premda se o tomu nije smjelo javno govoriti, istina o ubijenima nije se mogla podpuno skriti.  Samo ime ovog šumovitoga otočića izazivalo je neku vrstu jeze i nelagode kod onih koji su znali što se tamo dogodilo. Kako bi se ublažio taj mračni odnos prema Daksi, komunističke vlasti su običavale u doba dok sam bio pučkoškolac, tamo priredjivati školske izlete. Sjećam se kako sam s ostalom djecom s nekim turobnim osjećajem obilazio prostrane humke podno visokih borova.
Znao sam kako su pod humcima kosti nevinih hrvatskih žrtava. Čuo sam to od oca, koji mi je o tomu nekoliko puta tiho pričao, i obvezno me svaki put upozoravao kako to nigdje ne smijem spominjati, jer bismo mogli stradati. Posebice je s tugom pričao o ubijenomu franjevcu Marianu Blažiću, čije su mu prekrasne, humane propoviedi zauviek ostale zvučiti u ušima.

To naše prvo veliko i javno okupljanje na Daksi je bilo svojevrstna demonstracija podpore skidanju vela tajnovitosti i zaborava nad partizanskim zločinima. To je tema koju treba poviestno detaljno izpitati i nalaze dati na uvid javnosti. Gledajući na Daksi sjetna lica ljudi oko sebe, još snažnije sam postao sviestan te nuždnosti.

Dok sam slušao Vekarićevu dosta monotonu priču, ponovno su mi kroz glavu prolazile iste misli  kakove su mi kroz glavu prolazile za vrieme komemoracije na Daksi:
Dragi moji sadanji komunisti, koji za sebe tvrdite kako ste se promienili, zašto onda niste bili tamo medju nama? Zašto se niste došli pokloniti se žrtvama bezumnoga divljanja s  početka vaše vladavine. Umjesto toga ste se u Dubrovniku nedavno okupili kako biste pokušali održati uzpomenu na dan kad ste onako krvnički došli u Dubrovnik 1944. godine.
Iz misli me je prenula zanimljivost koju je izgovorio Vekarić:
- “Rad na našemu projektu prati i odbor sastavljen od dvadeset pet članova.”
- “Dvadeset pet. Ne čini li Vam se taj broj prevelikim za kontrolu posla koji rade dva profesionalca i sedmorica dragovoljaca?” uključio sam se.
- “Slažem se s Vama u podpunosti. Medjutim to je bilo neizbježno. Tako to funkcionira. Odnosno do sad je funkcioniralo. Ako mislite kako bi odbor trebalo razpustiti i formirati jedan manji, podržao bih vas u tomu. Uostalom na čelu odbora je Ivo Jurišić, koji je predsjednik Saveza komunista, pa to možda više nije baš najprikladnie, “ odgovorio mi je Vekarić.
Vrlo vjerojatno je taj odbor bio glavni razlog Verkarićeva posjeta, premda ga je spomenuo onako uz put. On i njegovi suradnici se sad osjećaju izuzetno nesigurno, nakon što su ranije bili izborili sebi podporu golemoga skupa najiztaknutijih dubrovačkih komunista. U to doba im se činilo kako su dobili glavni lutrijski zgoditak, a sad im to više ne vriedi gotovo ništa, pa bi željeli obnoviti odbor sa snagama koje opet imaju političku težinu.
- “Nisam znao tko je u tomu Vašem odboru i nisam mislio to iztraživati. Samo me broj malo začudio. Ako pak i vi držite da je odbor preglomazan ili neprikladan, pokrenite postupak za njegovu prilagodbu. Obratite nam se službeno u tomu smislu. I nastavite s Vašim radom. Čim ga završite naći će se za Vas još puno zanimljivih tema. Došlo je vrieme slobode, pa je tema prirodno puno više i puno su više raznolike nego u doba jednoumlja.” opet nisam mogao odoljeti izbaciti iz sebe jednu od svojih antikomunističkih kratkih propovjedi.
Vekarić nije komentirao moje rieči. Vjerojatno su mu se u isto vrieme učinile  i ohrabrujućima i nesigurnima. Nakon kratkoga oklievanja samo je nastavio s opisima detalja svojega projekta, a ja sam se u mislima vratio Daksi.
Ovih dana, posebice nakon komemoracije na Daksi ta tema me upravo obsjeda.  A dvojbe se roje. Imam li pravo uobće pomišljati na  komunističko pokajanje i pokazivanje sućuti prema žrtvama svoga režima? Ne treba se čuditi što Račan nije bio došao na Daksu, nego je dapače tjedan dana prije sudjelovao u proslavi uzpomene na one koji su na Daksi bili krvnici. To je bilo za očekivati. Treba još pričekati. Možda će jednoga dana neki njegov nasliednik ipak to učiniti.
Na Daksi je barem mogao biti netko od današnjih naših republičkih dužnostnika, koji inače predstavljaju jasno hrvatsku opciju. Ne znajući kako su obojica u Dubrovniku, predsjednik i dopredsjednik Sabora, Domljan i Šeks susreli su se nekoliko dana prije komemoracije, a zatim su sve do toga dana obilazili organizacije HDZ-a, posjećivali muzeje, nazočili priredbama. Mogli su se odlučiti i svoj boravak završiti s posjetom Daksi.
Mogao je na Daksi s nama biti i Stipe Mesić, koji je u Dubrovnik doputovao baš toga dana i koji me je te iste večeri u vili Lapad nagovarao na mekši stav prema izgradnji marine i vila na Babinu kuku. Uostalom ovaj otočić se nalazi baš uz Babin kuk i svojevrstna je prirodna brana od vjetra i valova za možebitnu buduću marinu. Ako želimo ići napried, graditi marine, razvijati demokraciju i što se sve ne spominje  kao nuždno i probitačno za Hrvatsku, trebaju se prije svega napraviti temelji za sve to. Treba se istini pogledati u oči, treba se osloboditi desetcima godina nametanih tabu tema i prije svega treba se smjerno pokloniti nesretnim hrvatskim domoljubima, koje su divlji jugoslavenski partizani ubijali i pokapali bez ikakovih oznaka, kao što je to bio slučaj na Daksi.
Često nije jasno čemu svi ti visoki dužnostnici dolaze u Dubrovnik. Vjerojatno je još češće to nejasno njima samima. Daksa bi, na primjer, bila jedan iznimno dobar razlog. A taj razlog nitko od njih ne želi uporabiti. Ta tema razvidno nije osobito politički atraktivna. Pragmatični političari nemaju vriemena za nju.
Nakon povratka s Dakse s entuzijazmom sam prepričavao svoje dojmove  glavnom uredniku HTV-a Miroslavu Liliću, koji me je bio došao posjetiti.  Jedva sam se suzdržao izravno mu ne prigovoriti,  što toga jutra nije bio s nama. Lilić je jednostavno došao u Dubrovnik iz nekih svojih razloga i prirodno pokušao osobno upoznati nove ljude u Obćini. O komemoraciji na Daksi vjerojatno doista nije bio ništa predhodno čuo. Djelovao je kao čovjek kojemu je tema zanimljiva.
Ipak, doista treba biti zadovoljan. Učinjeno je u stvari izuzetno puno. Premda je protok vriemena i dugogodišnja komunistička zabrana spominjanja spoznaje o Daksi sveo širinu spoznaje o zločinu na relativno maleni broj ljudi Ti ljudi, koji su  sanjali o danu kad će u slobodi moći oplakati hrvatske žrtve, ipak su se konačno uzpjeli okupiti. Za taj dan  je to bilo više nego dostatno. Bio je to čin vriedan ne jednoga dana, nego jednoga desetljeća.
Nema smisla biti nezadovoljan i nestrpljiv. Treba jednostavno nastaviti bez prevelike buke realizirati zamisli. Komemoracija na Daksi je takov primjer. Takov primjer je i naš jučerašnji zaključak o uklanjanju velikoga  partizanskoga spomenika s prostora blizu vrata od Ploča. Uradili smo to na svoj demokratski način. Nastavljamo se postupno i tiho oslobadjati i od neprikladnih naziva i od spomenika koji slave poniženja i patnje hrvatskoga naroda u vlastitoj državi. Pri tomu se ne želimo i ne ćemo ponašati poput komunista nakon drugog svjetskoga rata, kad su jednostavno rušili i brisali sve što je moglo podsjećati na hrvatstvo, uništavajući spomenike, paleći knjige.
Spomenici, slike, knjige iz predhodnoga vriemena su poviestne činjenice i njih treba respektirati, a nikako uništavati. I jedno krajnje težko razdoblje u poviesti našeg naroda je ipak dio naše poviesti. Medjutim doista nema smisla, samo u ime demokratičnosti i dokazivanja vlastitoga kulturnoga ponašanja, ostaviti sve oznake predhodnoga razdoblja na ključnim mjestima. Naše ulice i trgovi zaslužuju bolje nazive i prikladnije spomenike. Jednostavno nema smisla spomenicima i nazivima ulica častiti u poviestnoj ljestvici ipak samo kratko razdoblje nakon drugog svjetskoga rata, koje je uz to bilo razdoblje najvećih progona hrvatskoga naroda.
Neke slučajeve, poput partizanskoga spomenika, koji je inače djelo velikoga hrvatskoga kipara Frana Kršinića, moguće je riešiti zasebno. Nije ga doista imalo smisla ostaviti na  iznimno vriednom gradskom prostoru tik iznad  prekrasne stare gradske luke.  Za svakoga pravog Hrvata ali i inače s umjetničkoga i urbanističkoga motrišta, to je bio pravi “prst u oko”. Treba se postupno i uporno oslobadjati  težkih uzpomena na “osloboditelje”.  Formulacija našeg zaključka je doista zgodna. Spomenik ćemo “privremeno premjestiti” do pronalazka nove lokacije! To je način pametnoga i konkretnoga djelovanja.
I mi evo znamo biti licumjerni na svoj način. Za sam spomenik sigurno ne postoji bolja lokacija od ove gdje se sad nalazi! Skupštinsko povjerenstvo za spomen obilježja i imena trgova dalo nam je iniciativu, a mi smo bez velike razprave i naglašavanja zadovoljstva zbog toga čina, donieli svoj zaključak na način obavljanja jedne najprirodnije svakodnevne zadataće. Nazočne novinare nije imalo smisla dodatno provocirati. Trebalo ih je jednostavno prepustiti njihovim sigurno lošim osjećajima u svezi s našim činom i ne dolievati ulje na vatru.
U sebi sam tako zatomio veliko olakšanje i sreću koju sam osjetio nakon donošenja zaključka a znao sam kako isti osjećaj diele i ostali članovi Izvršnoga vieća. Bilo je malo smiešno i u neku ruku bizarno što je za premještanje spomenika glasovao, i to s velikim zadovoljstvom, kiparov imenjak i prezimenjak u Izvršnom vieću.  Prijatelj Frano se dapače bavi kiparstvom u svojemu slobodnom vriemenu. Kiparstvo je Kršinićima u krvi.
Odstranjenje spomenika vratit će prostoru poviestnu protegu, i smanjit će  neugodna prisjećanja na težku sudbinu koju je doživio hrvatski Dubrovnik s dolazkom partizana. To je barem kakova takova protuteža humcima na Daksi. Imamo pravo, doista  imamo pravo nevine hrvatske žrtve zaštititi barem uklanjajući simbole  njihovih krvnika. Te stvari netko je trebao obaviti. Pa neka poviestničari kasnije o tomu donose svoje sudove.
           
Strpljivo sam do kraja  slušao meni  doista izuzetno neatraktivnu Vekarićevu priču o korienima prezimena na različitim područjima obćine. Ovo bi moralo interesirati Pera Poljanića. Moram mu reći neka pozove Vekarića, koji će sigurno biti sretan Peru ponoviti svoju prezentaciju.
Izpraćajući Vekarića do vrata ureda imao sam  dojam kako je i dok smo se pozdravljali ostao u svojemu svietu, u svojemu projektu, koji se meni čini dosadnim, a za njega predstavlja jednu uzvišenu stvar i veliki izazov. S druge pak strane nemam dojam kako ga zanima politika. Vjerojatno mu je dosadna. Dobro je to. Svatko se treba baviti s onim što ga zanima. Ljudima s različitim sklonostima se ipak puti ponekad susretnu. I to ima svoj smisao.
Vekarić mi je sve u svemu ostavio povoljan dojam. Jesam li ipak imao previše obzira  i ostavio ga u tumačenju meni nezanimljivoga projekta? Možda sam ga ipak trebao propitati o tomu kakove znanstvene mehanizme bi, po njegovom mišljenju, bilo najpametnije primieniti u iztraživanju partizanskih odnosno komunističkih zločina? Ovako sam se stavio u ulogu učenika koji sluša nezanimljivo poviestno predavanje. A nisam učenik. Trebao sam barem na kraju pokušati doktoru poviesti održati svoje kratko predavanje o poviestnoj protegi komemoracije na Daksi, odnosno prenieti mu bitno drugčiju uru poviesti, kojoj sam tamo nazočio.  Trebao sam barem još jednom pokušati ga zainteresirati. Ipak barem sam mu spomenuo temu. Razvidno mu nije značajna, ali ipak možda će se, nakon nekoga vriemena, kod njega probuditi znanstveni  interes i za to. Poglavito ako iztraživanje zločina na Daksi postane obće poznata i priznata tema, veliki i dobro financirani projekt, čiji napredak prati još brojnije i značajnije povjerenstvo od ovoga sadašnjega. U biti trebao sam Vekariću nabrojiti članove povjerenstva koje smo imenovali, medju kojima su saborski zastupnici, profesori i doktori. Možda bi ga to impresioniralo i privuklo. Ili je možda i bolje ako se u to ne uključi. U povjerenstvo smo uvrstili osobe za koje držimo kako tu temu osjećaju kao svoju hrvatsku ranu. Ako povjerenstvo treba širiti, onda ga treba širiti samo na takovoj osnovi, premda tu ima mjesta i za neutralne znanstvenike. Znanstvene metode i iztraživanja počivaju na neutralnosti i izbjegavanju utjecaja osjećaja. Ako u komunističkomu dobu nije bilo tako, sada se to mora izpraviti.