Kamo s veleobrtom
Petak, 9. studenoga 1990.
Odgodivši razpravu, nismo se izjasnili o izgradnji nove tvornice ugljeno grafitnih proizvoda u Komolcu, što sigurno ne će usrećiti dugogodišnjeg direktora TUP-a, mojega školskoga i studentskoga kolegu Matea Milkovića. Teo treba biti sretan jer bi naša izjasnitba sigurno bila negativna.
Tea znam kao marljivoga, urednoga, i sveukupno dobroga čovjeka. Doduše ne baš osobito ugodno me je iznenadio, kad se odmah nakon što je diplomirao, upisao u Partiju i svoj upis zatim naplatio s upraviteljskim položajem, što je bilo s njegove strane nedosljedno, jer je prije toga u mojemu družtvu često znao zbijati šale na račun ljudi koji su bili članovi Partije, premda se na taj način šalio i s vlastitim otcem. Za vrieme školovanja bili smo blizki prijatelji, ali nakon početka njegove partijske kariere, poprilično smo se udaljili. Do toga je došlo dosta prirodno i spontano. On je dobro znao moje stavove i moju dosljednost, pa nova situacija jednostavno nije bila sukladna s nastavkom našega dotadanjega velikoga prijateljstva. Blizkost sa mnom bi mu mogla ugroziti karieru, pa me je počeo izbjegavati. Razumio sam ga, želio sam mu dobro, pa sam u tomu našemu udaljavanju i sam dao svoj prinos.
Partija je zasigurno bila na dobitku kad joj je Teo pristupio, a i TUP je sigurno s vriemenom dobro profitirao. Zadnjih godina smo se susretali službeno, odnosno preko mene je naručivao IBM-ovu računalnu opremu za tvornicu. Prigodom tih naših susreta osjećao sam kako je u mene zadržao veliko povjerenje i kako mu je posao vodjenja tvornice, koju mu je povjerila Partija, prirastao srdcu puno više nego sama pripadnost Partiji. Doista mi je žao što sam mu, igrom slučaja, trenutno postao preprjeka na putu razvitka tvornice. Valjda to ne će dugo trajati.
Prostor grada Dubrovnika, njegovog najbližeg okružja, ali i ciele obćine, zahtieva ozbiljno, uravnoteženo gospodarenje. Znali su to stari Dubrovčani. Znali su naći mjeru u svemu. Na žalost, industrijska revolucija s početka stoljeća u kombinaciji s komunističkim nemarom i neznanjem nakon drugoga svjetskoga rata, ugrozila je i estetski i ekoložki i poviestni sklad. Šporki veleobrt i divlja stanbena izgradnja već dugo zajednički režu granu na kojoj sjedi pučanstvo dubrovačke obćine. Uništava se ono u čemu se istovremeno može uživati i od čega se može izuzetno dobro živjeti!
Puno je nevjerojatnih primjera, a jedan od takovih je i Komolac. Nevjerojatno je kako je netkomu uobće palo na pamet tamo smjestiti veleobrt. Na plodnomu zemljištu, u blizini glavnoga izvora pitke vode i u dolini sa slabim zračnim strujama smjestiti tvornice! To doista može biti ili podpuno neznanje ili pak namierno uništavanje vriednosti ovog kraja.
U stvari to je nastavak neshvatljive nebrige za prostor i okoliš začete izgradnjom tvornica ugljeno grafitnih proizvoda, te tvornica ulja i boja u Gružu. Ipak, to je ipak bilo drugo doba. Veleobrt se uostalom svugdje u svietu razvijao ne mareći na okoliš. Tako danas u divnomu gružkomu zaljevu dominira smrad tvornice ulja i ugljeno grafitna prašina, a more u dnu zaljeva je podpuno zagadjeno s tvorničkim izpustom.
Medju donedavno vladajućim komunistima bilo je onih koji su pokrenuli preselitbu zagadjivačkoga veleobrta iz Gružkoga zaljeva, što je doista pozitivno. Medjutim, odabir Komolačke doline za novu industrijsku lokaciju pokazuje kako su oni koji su uočili štetnost veleobrta u Gružu vjerojatno željeli samo odmaknuti zagadjivače iz svojega susjedstva. O pravom osjećaju za okoliš tu nije moglo biti ni govora, jer je već na prvi pogled svatkomu normalnom čovjeku jasno kako je izabrana lokacija najgore moguće riešenje.
Na žalost u komolačkoj dolini je već dosta toga učinjeno. Proces preselitbe veleobrta je u tieku. Donesene odluke dapače imaju podporu većine pučanstva, jednostavno iz razloga što puno više ljudi živi u okolici današnjih tvornica u Gružu, nego je onih koji žive u Komolcu. Obustava preselitbe veleobrta je stoga za sigurno nepopularno. Čak možda i medju stanovnicima Komolca ima onih koji u dolazku veleobrta u svoje susjedstvo vide mogućnost zapošljavanja i podizanja životnoga standarda.
Ipak smo odlučili privremeno zaustaviti postupak preselitbe. Uvjereni smo kako je moguće naći lokaciju koja je povoljnija od Komolačke doline. Uvjerenje proizlazi iz činjenice što je Komolac već na prvi pogled najnepovoljnije mjesto, pa bi čak i slučajni izbor, recimo izvlačenjem imena iz klobuka imao povoljniji rezultat.
Razmišljali smo puno o svemu ovomu, razgovarali smo i obilazili okolicu Dubrovnika. Kao najbolje riešenje se nametnuo plato Srdja. Obišao sam ga jučer zajedno s Hrvojem Macanom i Franom Kršinićem. Stjenovit je i nekoristan za poljodjelstvo. Tvornički pogoni ne bi bili vidljivi iz Grada, premda bi mu bili blizu. Odzračivanje je perfektno. Derali smo cipele hodajući po kamenjaru i zamišljajući ovdje buduću industrijsku zonu. To je doista idealno mjesto. Razgovarali smo o oštrim ekoložkim standardima koje bi budući pogoni ovdje trebali zadovoljavati. U isto vrieme smo se složili kako je veleobrt bitan kao komplementarni činbenik razvitka ljudske zajednice na ovomu području.
Grad bez proizvodnje nema snagu. Inženjeri, projektanti, radnici, proizvodnja, transport, to je protega, koja nedostaje u čisto turističkom okružju.
Na prvi pogled to zvuči čudno, ako ne i glupo!
Medjutim, uzpješna i harmonična ljudska zajednica treba u sebi uključivati ljude svih profila obrazovanja i znanja. U kraju koji se bavi samo turizmom, to nije slučaj. S druge strane pak turizam je vrlo osjetljiva gospodarska grana. Turisti se lako preusmjere na druge destinacije koje su više u trendu, ili se pak poplaše, kao evo sad. A narod treba biti sposoban obstati i bez turizma.
Proizvodnja nam je dugoročno gledano, doista nuždna i treba je održati, ali svakako na povoljnijem mjestu od Gruža ili Komolca. Na žalost za realizaciju svake ideje potrebit je utrošak vriemena. Što je ideja vriednija i obuhvatnija, to je dulje potrebito vrieme za njezinu implementaciju. A ovdje treba napraviti programe i planove, provesti otvorene razprave u javnosti i kroz obćinsku skupštinu, osigurati infrastrukturu. To zahtieva puno truda i novaca, što je ipak manji problem. Najveći problem je što sve to zahtieva puno vriemena, a do tad veleobrt treba ostati u Gružu.
Problem preselitbe odnosno održanja veleobrta, dočekao je novo Izvršno vieće kao vruć krumpir. Svima nam je odmah bilo jasno kako će svaka naša odluka trpjeti ozbiljne kritike.
Ipak smo već u kolovozu donieli zaključak o zaustavljanju daljnjih aktivnosti na preselitbi pogona najsmrdljivije dubrovačke tvornice “Radeljević” u dolinu Komolca. I tu sam se nesumnjivo zamjerio još jednom svojemu školskom kolegi. Direktor “Radeljevića” je Jakov Mandun. Jakov, Teo i ja pohadjali smo isti razred u Gimnaziji. Jakova sam kasnije izgubio iz vida. Studirao je kemiju, a kad je diplomirao takodjer je pragmatično uz pomoć učlanjenja u Partiju, sjeo na mjesto upravitelja najstarije dubrovačke tvornice. Vidjali bi se onako uz put i uviek smo se liepo pozdravljali. Prije nekoliko godina odlučio sam svoje poznanstvo s njim uporabiti za smanjivanje intenzivnosti ponekad nesnosnoga smrada koji izlazi iz dimnjaka “Radeljevića”. Došao sam mu s riešenjem o kojemu sam saznao od svojega rodjaka Borisa iz Rieke. Filtri koje je “Radeljević” trebao ugraditi, bili su financijski pogodni, pa sam bio uvjeren, a to sam Jakovu i rekao, kako bi, u slučaju nedovoljnih financijskih mogućnosti same tvornice, plaćanje ugradnje vjerojatno rado prihvatili dubrovački hoteli, ili pak pučanstvo kroz kratki i minimalni samodoprinos. Jakov je s odobravanjem prihvatio moje argumente i riešenja. Sastali smo se zbog toga nekoliko puta. Na žalost, nakon nekoga vriemena sam shvatio kako su moji napori uzaludni. Za provedbu mojih priedloga, Mandun je trebao odstupiti od uobičajenoga supostupka, a takovo ponašanje nosi sa sobom rizike. Komunistički upravitelji su znali kako je za njih probitačnije dobro je za njihov osobni obstanak, pratiti smjernice iz Komiteta, nego se upuštati u neke aktivnosti po vlastitomu odabiru.
Igrom čudnoga slučaja sad je Jakov Mandun taj, koji želi premjestiti tvornicu iz sriedišta grada, a ja ga u tomu spriečavam!
Naš zaključak iz kolovoza bio je u stvari nastavak našeg zaključka iz srpnja u kojem smo zatražili izpit uzkladjenosti preselitbe s ekoložkom studijom, koja je izradjena još 1983. godine. Naši komunistički predhodnici su naručili studiju, kako bi onda zanemarili njezine nalaze! Nepobitno smo uztvrdili kako veleobrt u Komolcu jednostavno nije kompatibilan s nalazima studije, koja je uredno naručena i izradjena upravo u tu svrhu. S druge strane pak doista nije lako odgadjati čišćenje Gruža koje bi nastalo odlazkom veleobrta. To je doista kisela jabuka!
Tek što smo zaustavili “Radeljevića” pojavio se sa svojim zahtjevom TUP. I opet smo morali reagirati. Takove stvari su neizbježne, kad su postojeći planovi neprikladni, a novi se još nisu započeli izradjivati. Frano Kršinić je na sebe preuzeo posao ocjene mogućnosti prihvaćanja TUP-ova zahtjeva. Napravio je ekoložku studiju i izložio je na našoj prošloj sjednici. Slutnje o ugroženosti ekoložke ravnoteže toga dragocjenoga područja podkriepljene su tako s još jednim dokumentiranim znanstvenim prikazom. Dobili smo dodatnu podlogu za donošenje budućih, ni malo laganih odluka. Skromnomu znanstveniku smo se unatoč njegovomu protivljenju zahvalili u drugoj točki zaključka s kojim smo prihvatili njegovo djelo. Kako ga ne bismo prihvatili!
Srećom, postojeći program za razvoj industrijskih zona u sebi ne sadrži samo područje Komolca, nego i Dubac, koji je ipak manje nepovoljno prielazno riešenje. Za preselitbu veleobrta postoje i izvjestna financijska sriedstva koja se prikupljaju u tu namjenu. Život i na području veleobrta jednostavno teče dalje i nije moguće zaustaviti, niti je to potrebito.
Novce je najbolje i najpravilnije utrošiti u namjenu zbog koje su prikupljani. Ako ih se samo drži onda gube vriednost. Odlučili smo se preusmjeriti prikupljena sriedstva u servisnu zonu Dubac. To je polovično riešenje. Nije idealno, ali može se držati komplementarnim platou Srdja. Izvjestna infrastruktura već postoji, ceste postoje. Frano Kršinić i Ivan Vukić će zajedno skrbiti o pravilnomu usmjeravanju sriedstava kroz novi sastav povjerenstva za uredjenje gradbenoga zemljišta u servisno veleobrtnim zonama..
Uz preselitbu veleobrta na povoljniju lokaciju trebat će po mogućnosti odrediti vrste veleobrtnih pogona koji su prihvatljivi na ovomu osjetljivomu području. Neki oblici proizvodnje zagadjuju okoliš višestruko manje od nekih drugih.
Sve u svemu uvjereni smo u uzpjeh.
Moram pripaziti i u razgovoru s Marianom ne spominjati priekid preselitbe “Radeljevića”. Našoj obitelji ta tvornica svojim neugodnim smradom znade zagorčiti život, jer nam je stan nekoliko stotina metara zračne crte udaljen od tvorničkoga dimnjaka. TUP je nešto dalje ali i njegove čadjave čestice zasigurno stižu u naša obiteljska pluća. Obliti Privatorum Publica Curate.