Stotina dana uz puno finih promjena
Nedjelja, 30. rujna 1990.
Ne stišavaju se odjeci sjednice obćinske skupštine održane u sriedu. Dignula se velika prašina oko promjene naziva ulica, te ukinuća Dana obćine koji je 18. listopada svake godine slavio ulazak jugoslavenskih partizana u Grad i ponovno uklapanje dubrovačkoga područja u Jugoslaviju. Umjesto toga jugokomunističkoga blagdana kao obćinski blagdan je uvedena proslava Svetoga Vlaha, što znači kako dubrovačka obćina 1990. godine ne će slaviti svoj dan.
Obćinske komunističke vlasti početkom godine normalno nisu slavile Svetoga Vlaha, a sada je evo skupštinskom odlukom o izmjeni obćinskoga statuta, 18. listopada ukinut kao blagdan, pa će se do proslave Dana obćine trebati pričekati 3. veljače 1991.
SKH-SDP (Savez Komunista Hrvatske - Stranka Demokratskih Promjena) je preko svojih viećnika u obćinskoj skupštini, pokušavao blokirati oba priedloga, ali prirodno nije uzpio. Obćinska skupština je glasovima hrvatskih stranka bez problema doniela odgovarajuće zaključke.
Prije održavanja skupštine, pa i na sam dan održavanja skupštinske sjednice, komunisti su kroz novine vodili kampanju protiv promjena, a evo nastavili su izražavati svoje neslaganje i nakon što su odluke donesene . U svojemu priobćenju objavljenom danas, SKH bi benevolentno prihvatio obilježavanje proslave Svetoga Vlaha, ističući kako je medju njima i ranije bilo “reformskih snaga” koje su se zalagale za slavljenje dubrovačkoga svetca zaštitnika. Medjutim, ne slažu se s ukinućem “Dana oslobodjenja” i najavljuju kako će ga oni i dalje slaviti.
Komunisti se ne upuštaju u dublju razčlanbu onoga što govore. S pravom. Inače bi trebali objasniti koje su to “reformske snage” bile odnosno, koji su to ”reformisti”, imenom i prezimenom, tražili obilježavanje svetoga Vlaha, a tko su bili oni koji im to nisu dopustili. Čak ako je i bilo tako, činjenica je kako su protivnici Svetoga Vlaha bili brojniji.
Komunisti ne govore ni na koji su to način te njihove “reformske snage” željele obilježavati Svetoga Vlaha. Jesu li mislili na davanje nekakove veće slobodu pučanstvu, koje je inače i bez njihovoga odobrenja, uz prigodnu procesiju ili bez nje kad bi je komunisti zabranili, svake godine slavilo svojega zaštitnika. Ili su se možda, kao deklarirani ateisti željeli uključiti u vjerske obrede?
Zasigurno komunisti se sad blagonaklono slažu s povratkom proslave svetoga Vlaha, a zauzvrat bi zadržali proslavu svojega “Dana oslobodjenja”.
Sukladno praksi, tamo gdje mogu, a za to im je još samo preostala prevlast u skupštini mjestne zajednice Lapad, komunisti predstavljaju svoje mišljenje kao mišljenje “svih stanovnika”, u ovomu slučaju Lapada.
Kako bi dobili na težini spominju kako su na prošlim izborima dobili podporu 30% birača. To bi se, na prvi pogled, s velikom ozbiljnošću trebalo uzeti u obzir. Gotovo trećina stanovnika ovog područja doista je izrazila svoju privrženost Savezu komunista, pa tako i prema nazivlju i proslavama formiranima tiekom 45 godišnje komunističke vladavine. 30% je manjina, ali ozbiljna manjina, koju treba respektirati, misle komunisti. I bili bi barem dielom u pravu kad ne bi bilo jedne druge činjenice. Ta ista manjina nije za vrieme svoje vladavine o bilo čemu pitala za mišljenje većinu, odnosno preostalih 70% gradjana.
Činjenice su u biti još puno gore. Komunisti i njihovi simpatizeri su ukidali proslave koje im nisu bile po volji i nametali su svoje, smišljali su i stavljali svoje nazive, kako bi im palo na pamet, a većina gradjana je to jedino mogla šutke promatrati. Pri tomu je ključno bilo ono “šutke”.
Što bi se bilo dogodilo netkomu, tko bi se tada, na primjer, uzprotivio nazivanju glavne dubrovačke prometnice imenom Maršala Tita? Pa čak i kad bi to svoje mišljenje iznio negdje u nekom malenomu družtvu! Vjerojatnost izbjegavanja sudjenja i zatvora bila je zanemariva. Nesretni izkreni protutitovac, bi zbog svojega makar i najkraćeg neopreza u izražavanju svojega mišljenja, poglavito u prvim desetljećima komunističke vladavine, težko sačuvao živu glavu.
I bez prisjećanja na njihovo vrieme vladavine, komunisti se jednostavno podpuno neargumentirano pozivaju na demokraciju. U demokraciji je odlučujuće mišljenje većine, a oni su jednostavno u manjini, premda je njih i njihovih simpatizera 30%!
Uglavnom, zajedničke sjednica svih skupštinskih vieća, održana u sriedu, sukladno najavi, doista je bila zanimljiva.
Tema o promjeni naziva ulica bila je u predvidjenomu dnevnomu redu sjednice i donesene su prve odluke na golemi užas komunista, koji su to predhodno pokušavali spriečiti kroz priobćenja skupštine lapadske mjesne zajednice i sa sastanka stranke SKH-SDP, koji su u očaju čin promjene nazivlja nazvali „nasiljem nad mrtvim borcima“!
Zanimljivo je kako su promjenu nazivlja ulica službeno potaknuli članovi ogranka HDZ-a iz Zatona. Kao nagradu su već u ovoj prvoj promjeni nazivlja osigurali nazivanje svojih obala u Velikomu i Malomu Zatonu po Anti Starčeviću i Stjepanu Radiću, umjesto dosadanjega naziva po nekakovoj „drugpj dalmatinskoj brigadi“.
Za dodatnu nevolju komunista pobrinuo se predsjednik dubrovačkoga ogranka HKDS-a Antun Matić i u ime svoje stranke predložio je spomenuto ukinuće “Dana oslobodjenja” 18. listopada i uvodjenje 3. veljače odnosno Svetoga Vlaha kao dana Obćine Dubrovnik, a sve je začinio predloživši izgradnju spomenika hrvatskim domoljubima, koje su partizani strieljali na Daksi.
Ivica Ban iz HSLS-a je nastavio reviju jakih priedloga predloživši uvrštenje u dnevni red skupštine zahtjeva o služenju služenje vojnoga roka samo u Republici Hrvatskoj, i upućivanja iniciative Saboru Republike Hrvatske za donošenje Povelje o samostalnosti Republike Hrvatske.
Luka Korda je predložio pokretanje iniciative za sudsku rehabilitaciju pokojnoga kardinala Alojzija Stepinca i na taj je način održao težinsku ravnotežu HDZ-a s HKDS-om i HSLS-om. Kad bi se stavljali na vagu priedlozi s prošle skupštinske sjednice, HDZ je zaslužan za promjene naziva ulica i pokretanje rehabilitacije Stepinca, HKDS za ukinuće komunističkoga i uvodjenje katoličkoga dana obćine, a HSLS za traženje služenja vojske u Hrvatskoj i poticanje službenoga osamostaljenja Hrvatske. U sadanjoj dubrovačkoj zbilji sloge medju Hrvatima ova nabrajanja su samo uresna. Kad su u pitanju potezi koji znače daljnje izkorake u smjeru osamostaljenja Hrvatske i izpravljanja nepravdi učinjenih za vrieme komunističke vladavine, onda se ne gleda tko je dao priedlog, odnosno je li priedlog došao iz većinskoga HDZ-a ili neke manje stranke. Sve hrvatske stranke dišu jednako. Iz redova hrvatskih stranka uostalom i dolazi golema većina svih skupštinskih priedloga. Komunisti u skupštini ili šute ili se protive, onoliko koliko njihovi viećnici skupe hrabrosti. Inače neki njihovi ili pak nezavisni viećnici su razvidno hrabriji kad je glasovanje tajno, jer je tad uobičajeno više glasova protiv, nego u slučajevima javnoga glasovanja.
Matićev priedlog je uvršten u prvu točku dnevnoga reda o izmjenama u statutu obćine.
Kordin priedlog o rehabilitaciji Stepinca prihvatio se s odgovarajućim zaključkom, a Banovi priedlogi su uvršteni u dnevni red sliedeće skupštinske sjednice. Banu je u tomu puno pomogao Pero Kosović sa svojim snažnim glasom.
Hiperaktivni Ivica Ban je predložio i prilagodjivanje radnoga vriemena u obćinskoj skupštini, na pogodniji način za viećnike. Nije bio u tomu baš previše jasan. Vjerojatno nije bio ni informiran kako je Izvršno vieće na svojoj sjednici dan ranije donielo odluku o promjeni radnoga vriemena u smjeru prilagodjivanja izkustvima razvijenih svjetskih država. U Dubrovačkomu vjesniku je to objavljeno jučer.
Rani početak radnoga vriemena i rani završetak duboko su se ukorienili. Ljudi su naviknuli biti popodne slobodni. Neki za rad na crno, drugi pak od lipnja do listopada u popodnevnim urama odlaze na more. Treći pak jednostavno žele biti popodne slobodni.
I medju članovima Izvršnoga vieća u ovomu slučaju je bilo dosta različitih mišljenja. Ipak prevladao je moj stav. Uporno sam tvrdio kako je najbolje mienjati odmah sve što se može promieniti i što je dugoročno koristno, i kako u to spada i promjena radnoga vriemena.
Kasniji početak ujutro i kasniji završetak popodne dvostruko se izplati, kad se gleda na dugoročno obće dobro. Iztraživanja su dokazala kako je sukladno svojemu bioritmu prosječni čovjek najučinkovitiji upravo unutar radnoga vriemena kakovo je uobičajeno u zapadnim državama. Osim toga s kasnijim početkom i završetkom radnoga vriemena podpunije možemo komunicirati sa svietom, odnosno sa zapadnoeuropskim državama, jer smo na poslu u isto vrieme.
Ipak učinili smo kompromis i sa svojim zaključkom smo pomaknuli radno vrieme samo za jednu uru, dakle počinje se raditi od 8 ujutro umjesto od 7, i završava se u 4 ure popodne umjesto u 3. Utorkom se radi do 6 ura popodne. Pomicanje početka rada na 9 ura ujutro bio bi trenutno prevelik šok, pa smo to ostavili za neko buduće vrieme.
Naš zaključakvriedi za cielu obćinsku upravu. Javna poduzeća bi morala respektirati mišljenje Izvršnoga vieća, a za njima bi trebale krenuti i druge tvrdke.
Na predhodnoj sjednici Skupštine baš je spomenuti Ivica Ban bio postavio pitanje o programu rada Izvršnoga vieća. Nakon toga se dosta razpravljalo o potrebi rekapitulacije prvih stotinu dana “obćinske vlade”. Steknuvši dojam kako Banovo mišljenje nije usamljeno, odlučio sam učiniti nešto u tomu smislu. I evo učinio sam to u sriedu četiri dana “prije roka”, jer se tek danas navršilo točno stotinu dana.
Dok sam izlazio za govornicu, skupštinske službe su upravo bile završile dieljenje viećnicima texta koji ću pročitati. Odlučio sam se za takov scenarij iz razloga što mi se činilo blesavim čitati nešto što su viećnici već pročitali u svojim materialima dobivenim prije sjednice. To je u stvari bilo kompromisno riešenje, jer sam predhodno namieravao održati na skupštini prezentaciju uz pomoć projektora i folija. Puno puta sam se uvjerio koliko je slobodni govor uz natuknice projicirane na platnu djelotvorniji od klasičnoga napisanoga govora.
Odustao sam od svoje namjere nakon konzultacija s članovima Izvršnoga vieća, koji su bili mišljenja kako bi to za skupštinsku praksu bila prevelika promjena. Upozorili su me kako ne bi bilo dobro kad bih se postavio u svojevrstnu profesorsku ulogu, jer bi to neki viećnici mogli osjetiti kao uvriedu i prema meni bi se možda stvorila odbojnost. Ne bi bilo pametno nepotrebito navlačiti neprijateljstvo ljudi koji su mi inače skloni.
Poslušao sam kolege i izabrao sam ustaljeni način, ali nisam siguran jesam li dobro postupio.
Tek kad sam počeo čitati text, shvatio sam kako je to prvi put što ga čitam na glas. Uostalom ne znam jesam li ga predhodno uobće cieloga odjednom pročitao. Slagao sam ga na svojemu računalu dio po dio, a članovima Izvršnoga vieća sam ga dostavio neposriedno prije naše sjednice, kako bismo o njemu mogli razpravljati.
Bili su oduševljeni. Dali su mi još nekoliko dobrih sugestija, koje sam navečer doma na svojemu računalu ugradio u text. Nisam imao vriemena niti pomisliti na davanje texta na štilničku, a još manje na ocjeniteljsku obradu.
Čitajući ga za skupštinskom govornicom uočio sam kako je text stilski neujednačen, ali sam ostao zadovoljan sa sadržajem, a on je ipak najvažniji. Neujednačen i neuobičajen stil ima i jednu prednost - nije dosadan.
Nakon što sam odradio svoj špikersku ulogu, dobio sam veliki pljesak.
Je li se viećnicima svidio sadržaj, stil, ili možda moja govornička sposobnost? Forma ili sadržaj? I jedno i drugo im je bila novost.
Bilo bi dobro kad bi sadržaj bio shvaćen. Osobito prve dvije točke zaključnoga diela, u kojima se naglašuje nemogućnost očekivanja ozbiljnijega napredka bez ostvarenja nezavisnosti Hrvatske. Nakon toga bi usliedila borba za djelovanje prava i poštenja. Dakle prvo Država, pa tek onda pravda i poštenje.
Ne znam je li itko shvatio makijavelizam ugradjen u zaključni dio. Jesu li viećnici shvatili i istinski prihvatili što to zbiljno znači izabrati prioritete?
Vrlo često oni koji se žele svidjeti heterogenomu slušateljstvu naglašuju kako je "sve jednako bitno", što u isto vrieme čisto logički znači kao je “sve jednako nebitno”. Rezultat takovih ideja i takovih pokušaja je uglavnom porazan. Zaključak o jednakoj vriednosti različitih ciljeva u stvari je odgoda odluke. Takov bezvriedni zaključak donesen na mjerodavnom mjestu traži naknadno razmišljanje i procjenu, te donošenje odluke na manje mjerodavnoj razini. Rezultat politike nezamjeranja je sveukupni gubitak vriemena i sriedstava, a posebice kakvoće.
Težko je donositi odluke o prioritetima, ali nuždno. Državu treba ostvariti pod svaku cienu. Pritom, koliko god je i gdje god je moguće, treba se pridržavati moralnih i pravnih normi. Ali do kraja dosljedno pridržavanje vriedećih pravila znači nemogućnost izlazka iz Jugoslavije.
Jugoslavija je medjunarodno priznata država. Njezini zakoni su postojeći i zahtievaju pridržavanje. I tu je ciela poanta. Tamo gdje su suprotni hrvatskim interesima, kad se god za to ukaže potreba i mogućnost, jugoslavenske zakone treba zaobilaziti i po malo nametati svoje. Treba ignorirati Jugoslaviju i promicati Hrvatsku, dok Hrvatska ne bude u podpunosti uzpostavljena.
Nisam želio o državi i moralu pisati ni govoriti više. Protivnicima Hrvatske ne treba u ruke dati previše argumenata. Zbog toga je cieli text napisan lakonski. I forma može zavarati protivnike, kao što je možda oduševila pristaše. Uglavnom, činjenica je kako je i u Skupštini kao i na sjednici Izvršnoga vieća moje izvješće prihvaćeno, premda možda nije u podpunosti shvaćeno. Ovakov nastup je bio nuždan za osiguranje mirnoga rada, a uz put sam i sam sebi razbistrio neke pojmove. Ovaj text će i meni samomu postati svojevrstan putokaz.
Još dok sam silazio s govornice, opazio sam kako neki od viećnika prebiru po textu govora, razvidno tražeći neke stvari koje su ih zaintrigirale.
Svoje aktivnosti i razmišljanja od izbora do danas sam evo sriedio, pa se ne moram više brinuti za predhodna tri mjeseca. To je vrieme iza mene. Nakon što sam sa skupštinske govornice pročitao svoj text, počelo je sliedeće razdoblje. Predhodno je razdoblje zaokruženo i nalazi se u pismohrani.
Kad sam završio svoj govor, osjećao sam se poput studenta koji je položio izpit, ili još bolje koji je dao zadnji izpit na godini, ili kao projektant, koji je završio jedan zaokružen dio projekta na kojemu radi. Još se tako osjećam.
Nada Doršner je nakon mene izišla za govornicu i javno me hvalila. Bilo mi je malo neugodno, ali srećom nije trajalo dugo. Pero Poljanić je zatim dao moj osvrt na glasovanje. Zaključak o prihvaćanju je bio jednoglasan. Ivica Ban i ostali koji su tražili moje izvješće dobili su odgovor. Premda ti njihovi zahtjevi nisu bili osobito utemeljeni. Jer ovo nije bio neki redoviti transfer vlasti, a političkih i upravljačkih dužnosti su se prihvatili ljudi, kojima je sve ovo novost. Bilo bi poštenije dati im vriemena za snalaženje i shvaćanje u kakovom se okolišu nalaze, kako bi onda mogli izabrati prave smjerove. Posebice zbog predhodnoga duljega razdoblja nepostojanja izvršne vlasti u obćini.
Unatoč neutemeljenosti tih viećničkih zahtjeva, na njih sam odgovorio i uzpio sam se podpuno uklopiti u tražene rokove. Doista se dragocjenim pokazuju praktična izkustva iz mojega ranijeg djelovanja, kao i teorijske postavke, koje sam proučavao, te o njima držao predavanja i tečajeve. Na tim osnovama sam već uzpostavio ravnopravno sudjelovanje svih članova Izvršnoga vieća u svim temama o kojima razpravljamo, reduciranje vriemena nuždnih sastanaka i izbjegavanje svega što procienim nebitnim. Težim unapriediti tehnologije rada u upravi. Uočene probleme sustavno zapisujem i svrstavam u jednu od dvije skupine: skupinu problema obćinske uprave i skupinu ostalih problema obćine ili države. Bilježim sve što držim vriednim sustavne analize.
Medjutim, težko je naći vriemena za sriedjivanje nalaza. Gotovo ne postoje vrjemenski medjuprostori izmedju priprema za sjednice, sjednica, sastanaka, brzoglasnih poziva. Ostale su samo nešto slobodnije subote i nedjelje, te noćni sati.
U Obćini postoje ukupno dva osobna računala i namienjena su tipkačicama. Nepovezana su i zastarjela. Pisaći strojevi i olovke još su osnovni alati. Sreća je što u svojemu stanu imam osobno računalo, pa mogu pisati i na taj način sriedjivati misli i nalaze, dok sam doma, ali je to s druge strane loše, jer na taj način trošim vrieme koje bi prirodno trebalo pripadati mojoj djeci.
Moj osvrt je sve u svemu krupan korak prema izradi programa rada. Izradu programa tek treba realizirati, i u tomu mi je potrebita suradnja svih članova Izvršnoga vieća, a odgovarajuće naputke treba dati i viećnicima, kako bi i oni aktivno sudjelovali u izradi skupštinskoga programa. Ovo što sam u sriedu prezentirao je bila strategija i ona je najvriednija. Bez jasne strategije izrada bilo čega drugoga nema osobitoga smisla.
Inače sam rok od stotinu dana sam po sebi nema smisla. Zašto ne stotinu i jedan dan ili stotinu i jedanaest dana. Stotina dana je vjerojatno izabrana zbog decimalnoga brojčanoga sustava. Deset dana je prekratko razdoblje, a tisuću dana predugačko, pa je ostala stotina.
Praćenje nastavka skupštinskoga zasjedanja mi je takodjer bio užitak. Takov je izgleda bio taj dan.
Zapoviednik teritorialne obrane Predrag Kravić je konačno smienjen. Na njegovo mjesto viećnici su izabrali Željka Pavlovića, kojega se sjećam iz vriemena kad sam, zahvaljujući svojemu neoprezu, u ranim jutarnjim urama otvorio vrata poštaru koji mi je uručio poziv za jugoslavensku vojnu vježbu. Poštar tada namjerno nije bio upalio osvjetljenje na stubištu, a kad sam neoprezno otvorio vrata kako bih pogledao tko zvoni, on je upalio svjetlo i slavodobitno mi uručio poziv. Inače mu ne bi bio otvorio vrata, a sutradan sam i onako trebao službeno odputovati. Tako bih bio ostao poštedjen ne samo gubiztka vjemena nego i nošenja meni toliko mrzke jugoslavenske vojničke odore.
Ne znam je li to bilo pravilo za sve poštare, ali ovaj je sigurno odani pristaša Jugoslavije i komunizma. Vjerojatno je član Partije. Do toga zaključka sam došao nakon višekratnoga izkustva s njim. I dalje mi donosi poštu. I dalje mi se ne svidja. A ni ja njemu.
Tako sam umjesto odlazka na put zbog važnoga posla bio završio na jednodnevnoj vojnoj vježbi na Dužima, gdje je bilo uzkladišteno obćinsko oružje teritorialne obrane.
Željko Pavlović je tad vodio vježbu, koja se uglavnom sastojala od čišćenja pušaka. Zapamtio sam ga po iznimno pristojnomu i prijateljskomu ponašanju baš prema meni. Možda je imao predosjećaj kako ću mu jednoga dana postati bitan za karieru! Ipak, tko zna kakov je čovjek. Premda je zasigurno neuzporedivo bolje riešenje nego Kravić, Pavlović pripada starim komunističkim snagama i u svim takovim slučajevima treba biti oprezan. Pokušao sam, premda posve mlako, na to upozoriti Miljenka Bratoša, kad mi je bio došao s Pavlovićem kao rješenjem za Teritorialnu obranu. Miljenko mi je odgovorio kako je Pavlović “pravi čovjek”. Nisam imao i nemam mu razloga ne vjerovati mu. Uostalom i nisam imao nikakovo drugo vlastito riešenje za to mjesto. Ufam se u Miljenkovu prosudbu.
Otišao je i tajnik skupštine Željko Barač. I to je korak napried. Još mi je u očima onaj račun za njegov samovoljni odlazak u Zubačke Uble, a kojega sam poderao i bacio u koš. Inače nemam ništa protiv Željka. Znamo se iz gimnazije. Godinu dana je mladji od mene. Nakon gimnazijskih dana, kad god bismo se susreli, uviek smo se pristojno i prijateljski pozdravljali.
U Baračevoj smjeni nisam baš ni malo sudjelovao. Sve je obavio sam Pero Poljanić, koji mi je, sukladno našemu spontanomu sporazumu o savjetovanju u svezi izbora novih ljudi, bio došao s imenom Branka Bazdana, smiešeći se onako na svoj način znakovito. Kad je shvatio kako mi Bazdanovo ime i prezime nije poznato, rekao mi je na svoj poseban način:
“Pa radi se o sinu Mata Bazdana! Branko je sin Mata Bazdana!”.
Kad sam mu rekao kako mi ni Matovo ime nije poznato, ostao je osupnut, a ja sam mu na to rekao kako imam povjerenja u njegovu prosudbu. Tajnik skupštine je njegov suradnik i ako je dobar njemu dobar je i meni. Barač je na prošloj skupštinskoj sjednici razriešen, a Bazdan je izabran.
Izabran je i Augustin Franić za predsjednika komitetaza odgoj, obrazovanje, znanost, kulturu, fizičku kulturu i tehničku kulturu. Postariji gospar Franić se tako aktivirao u obćinskoj upravi, premda je donedavno izgledao u tomu smislu podpuno nezainteresiran. Držalo ga se za svojevrstnoga hrvatskoga doajena, koji je bio razpoloživ za davanje savjeta onima koji su bili spremni aktivno se uključiti u politiku.
Franićev predhodnik Dubravko Cota je smienjen na prošloj sjednici. Cota nije imao završen fakultet, a Franić ima doktorat. Ipak nisam baš osobito sretan što je na ovaj način izigrana članica Izvršnoga vieća Nada Šeparović Lušić. Nadam se kako izmedju nje i Franića ne će doći do antagonizma. Imaju puno toga s čime se trebaju pozabaviti. Na predhodnoj sjednici Izvršnoga vieća smo, na primjer, razgovarali o potrebi zaustavljanja trenda zatvaranja škola u mjestima gdje je opao broj stanovnika, a time i učenika. Broj učenika je pao izpod propisanoga minimuma, ali te minimume treba ponovno razčlaniti. Tko zna tko ih je propisao, i što je tada imao na umu. Tu treba uložiti i novac i napor, kako bi se trend zaustavio. Naš zaključak je barem nekakov početak.
Na kraju zajedničke sjednice skupštine glasovalo se o osobovno najvažnijem riešenju, kad je u pitanju Izvršno vieće. Hrvoje Macan je izabran za profesionalnoga člana Izvršnoga vieća, koji je zadužen za komunalne poslove. Doista mogu odahnuti. Hrvoja sam već smjestio u izpražnjeni ured direktora Zavoda za brojitbu Bajra Sarića, kat iznad mojega ureda. Hrvoje je već pohvatao konce u javnim poduzećima. Sad će se s tim poslom baviti i profesionalno, a u svojoj blizini konačno imam još jednoga od novih ljudi, čovjeka u kojega se mogu pouzdati.
Nakon završetka zajedničke sjednice svih vieća imao sam doista puno razloga za zadovoljstvo, kojega je malko pokvarilo to što točka o promjeni naziva ulica ostavljena za razpravu na odvojenim sjednicama. Obćinsko tajničtvo je dalo takovo tumačenje. Kako je izmedju završetka skupne sjednice i početka odvojenih sjednica prošlo neko vrieme, premda sam bio odlučio ostati i nazočiti sjednici Vieća udruženoga rada koja se trebala nastaviti u istoj dvorani, morao sam se vratiti u svoj ured. Čekalo me previše posla.
Uostalom daljnji užitak bi bio pretjerivanje. Mora mi biti dostatno zadovoljstvo što mi uzkoro na kući ne će stajati ploča s nadpisom Oktobarske revolucije i ne ću više morati parkirati samovoz u ulici Spasića i Mašere. Kad te odluke dodju na red, jer su odgodjene za sliedeće skupštinsko zasjedanje, čisto zbog nekih tehničkih problema, koji su se izpriečili, a nije izključeno kako je u tomu i obćinska administracija imala svoje prste. Kad se već nešto ne može spriečiti, bar se može pokušati odgoditi koliko je god moguće.
Doduše trebat će sve skupštinske promjene nazivlja i realizirati, odnosno fizički promieniti nadpisne ploče s nazivima i kućnim brojevima na množtvu kuća. To će zahtievati ozbiljne novce i to nije posao Skupštine nego Izvršnoga vieća. Ipak Skupština je na prošloj sjednici učinila bitan prvi korak, a sigurno će nastaviti dalje. A osim toga je evo osigurala i konačno mirni i ugodni listopad nama koji smo desetljećima stisnutih zuba trpjeli gledati i slušati kako Jugokomunisti zažareno proslavljaju “Dan oslobodjenja Dubrovnika”.
Moj osvrt na proteknulo razdoblje se izgleda svidio nekim novinarima. U petak su u Slobodnoj Dalmaciji objavljeni izvadci, a jučer je “Dubrovački vjesnik” moje izlaganje u cielosti objavio na sriednje dvije stranice.