Ni trupci ni piesak
Nedjelja, 7. listopada 1990.
Premda sam unapried bio siguran kako je sve u redu, ipak sam odlučio ostaviti obitelj doma i sam se hodom zaputiti u Grad. Bog će nam oprostiti što smo preskočili svetu misu. Jednostavno nisam želio preuzeti ni najmanji rizik za slučaj kad bi nešto krenulo po zlu. Sam sam puno fleksibilniji nego kad su sa mnom žena i djeca.
Na Boninovu u blizini pravoslavne crkve nije bilo doslovce nigdje nikoga. Prolazio sam pločnikom s morske strane puta Pogledao sam u pravcu ulaza u dvorište pravoslavne crkve odieljenoj od ceste visokim zidovima. Nije bilo moguće vidjeti nikakov pokret. Na trenutak sam zastao neodlučno. Želio sam poviriti u dvorište. Ipak sam odustao. Netko bi me mogao uočiti i to bi moglo biti protumačeno na različite načine.
Produžio sam prema Gradu. Već kod Male braće susreo sam Miljenka. Šetao je Stradunom čekajući me.
-“Sve je u redu. Učinili smo dobar posao,” rekao mi je odmah.
-“Imam i ja takov osjećaj. Na Boninovu nisam vidio nikoga. Da je stignulo puno svieta, morao sam vidjeti nekoga oko ulaza u dvorište pravoslavne crkve,” odgovorio sam mu.
-“Kakovo dvorište. Nema ih tamo ni za izpuniti crkvu,” odgovorio mi je Miljenko.
-“Nekoliko mojih ljudi sam postavio uokolo. Prošetao sam i sam. Izpalo je izvrstno. Gotovo mi je žao kako malo ih se skupilo. Pero Poljanić je tamo,“ nastavio je.
-“Tako smo se dogovorili. Dobro je što je tamo,” odgovorio sam mu.
Prošetali smo Stradunom nekoliko puta, a zatim sjeli izpred Snacka. Stradun je bio uobičajeno izpunjen. Uočili smo nekoliko dubrovačkih pravoslavaca u šetnji. Pokušali smo procieniti ima li ih više nego obično, ali smo odustali, jer nismo imali nikakovih podataka za uzporedbu. Nedjeljom nam nikad ranije nije padalo na pamet uočavati i brojiti pravoslavce po Stradunu. A sigurno to ne ćemo činiti ni u buduće. Tako su naše procjene o tomu jesu li se neki od njih došli namierno pokazati na Stradunu, dok na Boninovu traje proslava u njihovoj crkvi, ostale samo u području čiste špekulacije.
Sjedali smo sve dok ljudi nisu izišli s nedjeljnih misa u dubrovačkim crkvama. Miljenko mi je izpričao kako je, sukladno predvidjanju, pravoslavni svećenik Gunjić prije odlazka na Boninovo provezao starog i nemoćnoga srbskoga patrijarha Germana Stradunom.
Stradun je bio gotovo prazan kad smo se odlučili krenuti kućama na objed. Na Boninovu smo učinili krug, kako bismo prošli pored dvorišnih vrata pravoslavne crkve. Miljenko je vozio polagano, pa smo se zajedno mogli uvjeriti, kako u dvorištu nema baš nikoga. Vjerojatno je u medjuvriemenu i tu misa već bila završila.
Nakon što smo se parkirali na cesti koja razdvaja naše kuće, još smo nekoliko minuta zadovoljno komentirali nesumnjiv uzpjeh. Prognoze o velebnom okupljanju dubrovačkih Srba i golemog broja njihovih sunarodnjaka iz svih krajeva Jugoslavije nisu se ostvarile. Uostalom znali smo to već jučer i prekjučer A vrlo vjerojatno bi se dogodile težke stvari bez naše pravovrjemene intervencije.
Cieli prošli tjedan proteknuo nam je u znaku traženja i nalazku načina spriečitbe katastrofe, baš u svezi s današnjom neprimjetnom misom u pravoslavnoj crkvi na Boninovu.
Poprilično je tajnovito tko je inicirao cielu tu stisku. Tek, uoči proslave obljetnice posvećenja pravoslavne crkve u Dubrovniku i dolazka srbskoga patrijarha, novine u istočnim dielovima Jugoslavije bile su pune viesti o tomu. To samo po sebi ne bi bilo ništa sporno ni strašno, ali uz napise su se pojavili pozivi Srbima na masovni dolazak u Dubrovnik.
Nisu to bili turistički pozivi. U ovo vrieme kad su turisti inače u Dubrovniku postali riedkost, bilo bi dobro napuniti hotele, medjutim svatkomu je bilo jasno kako Srbi ne planiraju spašavanje turističke sezone u Dubrovniku. Bilo je jasno kako su Velikosrbi u svetčanosti proslave dubrovačke pravoslavne crkve samo pronašli povod za svoje okupljanje.
Organizirale su se karavane autobusa. Već se špekuliralo kako će prostor oko pravoslavne crkve na Boninovu biti previše skučen, pa se najavljivalo prelievanje množtva u obližnje Gospino polje, gdje bi se održali govori.
Čak i umjerene govore bi, po već vidjenomu scenariju po Srbiji i Crnoj Gori, pridošli “slavljenici”jedva dočekali kao povod za eskalaciju velikosrbskih zamisli i ne bi bilo ni malo neočekivano kad bi se masa iz Gospina polja zavaljala prema Gradu s namierom izticanja srbske zastave na Orlandovu stupu.
Hrvati za sigurno to ne bi mogli mirno promatrati i vrlo vjerojatno bi došlo do sukoba velikih razmjera. Redarstvo ne bi moglo stajati sa strane i za sigurno bi se umiešalo. Kako bi se pri tomu ponašali dubrovački redarstvenici srbske nacionalnosti koji u policiji čine trećinu? Vjerojatno bi stali uz svoje sunarodnjake. Uz njih bi mogli stati i redarstvenici hrvatskoga podrietla, ali kojima je, po prirodi njihovog zanata i izbora, Jugoslavija bliže srdcu od Hrvatske, i koji se još nisu naviknuli na hrvatske grbove na svojim kapama. I eto ti srbsko-jugoslavenske prevlasti u policiji. A u “pomoć” bi mogla stignuti i JNA, pa bi Hrvati s velikom vjerojatnošću izvukli su svemu tomu deblji kraj.
Usliedili bi progoni, zatvaranja, preuzimanje vlasti dovodjenjem ”zdravih” dubrovačkih snaga i Dubrovnik bi se ubrzo mogao naći pod srbskom vlasti. Možda za uviek.
Već u ovakovomu smislu u Hrvatskoj postoje težka izkustva. Knin je praktički izvan dosega hrvatske vlasti. Za preuzimanje Knina do duše Srbi imaju opravdanja u čak prevladavajućem broju pravoslavnih stanovnika toga kraja. U Dubrovniku se ne bi mogli pozivati na isti argument, ali koga briga za argumente. Oni već dugo svojataju Dubrovnik i izmišljaju argumente. Kad bi ga sada preuzeli, argumente bi nizali na tekućoj vrpci.
U Dubrovniku Srbi predstavljaju neznatan dio pučanstva. U cieloj dubrovačkoj okolici pak nema niti jednoga sela, niti jednoga naselja u kojem su Srbi ostavili bilo kakov poviestni trag. Jedine dvije pravoslavne crkve izgradjene su u prošlomu stoljeću, nakon pada Dubrovačke republike. To na žalost ništa ne znači. Zar nije tako do nedavno bilo na primjer i s Bokom Kotorskom, a danas su tamo Hrvati u zanemarivoj manjini.
Prošle nedjelje sam o ovoj temi dugo razgovarao s Miljenkom. Nismo vidjeli riešenje.
Pokušali smo nešto učiniti kroz sjednicu Izvršnoga vieća prošlog utorka. Kao jednu od točaka postavio sam razpravu o političkoj situaciji u Hrvatskoj. U kontextu se podrazumievala prietnja Dubrovniku kroz “dogadjanje naroda”. Medjutim, zbog nazočnosti novinara ciela naša razprava ostala je na razini obćenitosti. Ipak donieli smo priobćenje za javnost, pa smo barem odradili posao na deklarativnoj razini. Glasne deklaracije za sigurno zbijaju redove i održavaju moral pučanstva. U svojemu priobćenju na odredjeni način i prietimo. Kad se nema drugog izlaza treba se i prietiti. Ipak bili smo sviestni kako se u stvari samo kockamo, igramo svojevrstni poker, blefiramo iz uvjerenja i entuzijazma, nadajući se uzpjehu. Ipak u sebi smo bili sviestni kako su naše deklarativne prietnje mogućim napadačima na naše ozemlje, u načelu potezi bez dostatne težine.
Kad već nemamo drugih mogućnosti barem smo se izvježbali na području priobćenja. Ovo od utorka je bilo kratko, ali snažno, čvrsto i odlučno, što je medju hrvatski orientiranim stanovnicima ovoga kraja, a oni su bez sumnje u većini, sigurno dočekano sa simpatijama. U isto vrieme bila je to poruka i neprijateljima hrvatske slobode, kako oni ne će lako ostvariti svoje namiere.
U donošenju priobćenja medju nama u Izvršnom vieću osjećala se, kao i ranije u sličnim slučajevima, osobita sloga, osebito zajedničtvo, nekakovo svetčano prijateljstvo i ponos. Svaka rieč, svaki glas je doprinos ostvarenju konačne slobode. Dok smo slagali text, u sebi sam vagao ima li smisla inicirati razpravu o konkretnim potezima koje bi trebalo poduzeti kako bi se suprotstavilo prietnjama s iztoka, a koje su se trebale realizirati krajem tjedna.
Odlučio sam ipak, zbog nazočnosti novinara, ne poticati detaljniju razpravu. Možda sam trebao nakon sjednice pozvati kolege k sebi u ured, kako bismo na miru mogli razmieniti misli. Nisam to učinio. Možda me blokirala spoznaja o tomu kako sam nemam neko dobro riešenje. Umjesto toga nakon sjednice sam k sebi u ured pozvao samo Miljenka Bratoša. Razgovarali smo neko vrieme bez rezultata, a onda smo se spustili kod Pera Poljanića i s njime nastavili razgovor o istoj temi. Rezultat je bio isti. Nismo vidjeli izlaza.
-“A što mislite da večeras sazovem sjednicu Predsjedničtva Skupštine. Možemo porazgovarati. Možda netko predloži nešto dobro. Istina je da nemamo neku formalnu moć, ali skup u kojemu je predsjednik obćinske skupštine te predsjednici i podpredsjednici sva tri skupštinska vieća, uz predsjednika Izvršnoga vieća ima odredjenu snagu.”
-“Dobra ideja. Sigurno ne može škoditi “rekao sam. Miljenko je klimao glavom slažući se.
-“Uostalom, zašto ne bismo mi u predsjedničtvu razgovarali i izvan onoga našeg prebiranja po točkama prije održavanja skupštine. I ti Miljenko svakako trebaš doći,” nastavio je Pero ohrabren sa svojom zamisli.
-“U redu, zamisao je dobra. A što mislite da pozovemo i šefa redarstva Puljizevića, “ javio se Miljenko.
-“Izvrstna ideja. Ja ću ga pozvati,” uzkočio je brzo Pero.
Kad sam uvečer pošao zajedno s Miljenkom prema Obćini, nisam očekivao Bog zna što. Možda još neko priobćenje za javnost. Jednostavno sam se osjećao bezidejno.
Isti osjećaj me je držao dok sam na sastanku slušao priedloge o tomu kako bi trebalo upozoriti gradjane da u Nedjelju ne izlaze bez potrebe na ulice, te kako bi na ulicama trebalo pojačati redarstvene obhodnje. Spominjanje redarstva je bilo popraćeno s odredjenim naglaskom, iz kojega se mogla shvatiti nesigurnost u način na koji će se ponašati redarstvenici.
Šef redarstva Puljizević se na neki način našao prozvanim.
-“Ovdje se razgovara o politici, a tu redarstvu nije mjesto. Ja vam jedino mogu kazati kako će se moji redarstvenici u svemu ovomu ponašati neutralno i profesionalno. Inače, nadam se kako je svima jasno da dubrovačko redarstvo prima zapoviedi iz republičkoga ministarstva, a ne iz Obćine,” rekao je karakteristično pronicljivo žmireći svojim ledenim očima.
Njegove rieči su zvučile dvosmisleno. Ipak, pomislio sam u tomu trenutku kako bi bilo dobro toga čovjeka imati na našoj strani, jer doista djeluje kao prototip vrhunskoga redarstvenika. Medjutim, činjenica je da je na čelo redarstva došao za vrieme komunizma, a komunisti su na takova mjesta stavljali samo njima izuzetno lojalne ljude.
Možemo li sve zasnivati na pouzdanju u toga čovjeka, pitao sam se, a vjerojatno su se isto pitali i neki drugi sudionici sastanka. I to njegovo naglašivanje neutralnosti, i profesionalnosti...
U tomu trenutku mi je sinula misao.
- "Postavimo trupce." rekao sam glasno.
Sve su se glave u čudu okrenule prema meni, kao prema netkomu koji glupim priedlogom ometa ozbiljnu razpravu.
- "Postavimo trupce." ponovio sam bez uztručavanja iste rieči, kako bi svi shvatili da se ne šalim.
Moje ponovljene rieči je dočekalo gundjanje.
"Mi se ne možemo spuštati na tu razinu", rekao je netko, a te rieči su bile popraćene s odobravanjem.
Nisam se dao. Odmah sam svima, ali i sebi samome pokušao bolje objasniti svoju ideju:
- "Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj trupcima izdvajaju i prisvajaju naše hrvatsko ozemlje. To je barbarstvo, ali oni su uzpjeli u svojemu cilju slabljenja Hrvatske. Mogu nam se gaditi njihove metode, ali one su se pokazale učinkovitim s njihove točke motrišta. Trebamo biti spremni učiti od svojih neprijatelja. Dakle situacija je sada takova. Hrvatima u Hrvatskoj spriečen je prolaz kroz dio njihove države, a onima koji se bune protiv Hrvatske i koji uz to dolaze iz drugih republika omogućena je šetnja po cieloj Hrvatskoj čak i u slučaju organizacije skupova koji izravno ugrožavaju Hrvatsku i hrvatski narod. Treba jednom tomu ozbiljno stati na kraj. Uporabimo sriedstva koja nam stoje na razpolaganju, primjenjujući odredjenu modifikaciju metode koju su oni za sad, na našu nesreću, uzpješno primienili.”
- “Ali trupci na cestama su baš ono, što mi nazivamo barbarstvom. Kako ćemo se primienivši istu metodu ubuduće svietu moći tužiti?” rekao je na to predsjednik skupštinskoga vieća udruženoga rada Nikola Čićo Obuljen, a šef redarstva Puljizević je s odobravanjem klimao glavom slušajući Čićove rieči.
- “Nisam ni mislio kako mi baš doslovce trebamo upotriebiti trupce. Samo sam se slikovito izrazio. Jednostavno trebamo postaviti stalne redarstvene kontrolne točke na nekoliko bitnih cestovnih ulaza u obćinu. Redarstvo treba kontrolirati svako vozilo s objašnjenjem kako se želi spriečiti unošenje oružja i dolazak pijanih ljudi. Kontrola jednoga autobusa po našoj želji može potrajati i više od ure. Na taj način možemo regulirati broj pridošlih na proslavu, i zaustaviti moguću najezdu na granici izvan Dubrovnika, dok sama proslava prodje. Ako to počnemo dostatno rano, viest o kontrolama će se proširiti i mnogi će se obezhrabriti."
- “Tako je. Dostatno je staviti kontrole na Debeli Brieg, Dubravku, Brgat, poviše Slanoga i na Bistrinu. Pored redarstva na svim mjestima treba dežurati i Civilna zaštita s pripremljenim teretnjacima punim pieska. U slučaju potrebe mogu izkrenuti piesak na cestu i tako na brzinu napraviti pravu fizičku zaprjeku. Ja ću to organizirati,” uključio se u razgovor Miljenko Bratoš.
Iz njega je zračila velika odlučnost. Djelovao je entuzijastički i zadovoljno, te čak nestrpljivo, poput čovjeka koji jedva čeka završetak sastanka kako bi mogao krenuti na posao.
Dok je Miljenko govorio na većini ostalih lica pojavili su se izrazi razumievanja, a zatim i odobravanja. I oni koji bi se možda protivili sad za to više nisu imali snage. U tomu trenutku su se svi pogledi okrenuli prema šefu redarstva.
- “Ako je to Vaš stav onda se možete pouzdati da će redarstvo odmah početi danonoćno nadzirati ulaze u Obćinu.”, rekao je Puljizević, na ugodno iznenadjenje i veliko olakšanje svih nas.
- “A ja ću se pobrinuti za organizaciju dežurstva članova civilne zaštite s teretnjacima punim pieska, “ opet se na to javio Miljenko.
Uhvatio sam tad njegov pogled. Razumjeli smo se podpuno. Civilna zaštita je pod našom kontrolom. U redarstvo nismo u podpunosti sigurni. S civilnom zaštitom ćemo na odredjeni način moći kontrolirati redarstvenike.
Tu je sastanak bio završen. Rastali smo se u uvjerenju kako ćemo poduzeti nešto što je obećavalo uzpjeh.
U sriedu sam učinio još nešto podpuno na svoju ruku. Nazvao sam dubrovačkoga pravoslavnoga svećenika Gunjića i pozvao ga k sebi na razgovor. Bez prigovora je prihvatio poziv i pojavio se u četvrtak praćen s dvojicom članova pravoslavne crkvene obćine. Radi uvjerljivosti i dodatnoga psiholožkoga pritiska, dočekao sam ih u družtvu s Miljenkom Bratošem i Hrvojem Macanom.
Predstavnicima pravoslavne crkve je i bez našeg objašnjenja bilo jasno o čemu se radi. Izgledali su nekako skrušeno. Odmah sam ih upozorio na nuždnost zadržavanja manifestacije posvećenja crkve strogo u crkvenim okvirima, kako u smislu obreda, tako i fizički, što znači kako se cieli dogodjaj mora odvijati unutar dvorišta pravoslavne crkve.
Svećenik Gunjić je razvidno bio jako impresioniran. Rekao je kako će to biti samo malena crkvena svetčanost i iznio mišljenje kako se ne će odazvati baš puno ljudi, jer mu već stižu odkazi, budući se munjevito proširila viest o kontroli vozila na granici obćine.
- “Nismo ni zamišljali drugčiju proslavu nego samo čisto crkvenu” rekao je jedan od ljudi koji su došli sa svećenikom. Nisam mu zapamtio ime kod predstavljanja, a nisam ga želio kasnije pitati kako se zove. To vjerojatno i nije bitno, ali to mi se ipak dogadja prečesto. Peru Poljaniću se to ne bi moglo dogoditi. Na početku razgovora ne samo što bi Pero saznao i zapamtio sva imena, nego i imena njihove rodbine.
-“Biste li imali nešto protiv kad bismo patrijarha Germana provezli Stradunom. On je jako star i nepokretan. Rekao mi je kako bi želio vidjeti Stradun, a hodom to jednostavno nije u stanju učiniti,” upitao me Gunjić bojažljivo.
-“Samo ga vi provezite. Neka čovjek vidi. Zašto bismo bili protiv. Dapače. Na žalost ne znam kakove dopustnice trebate tražiti i gdje, ali ćemo vam u tomu svakako pomoći. Hrvoje molim te izpitaj to. Ako procienite kako će vam to biti od pomoći slobodno se pozovite na mene. Recite kako vas u tomu podržava predsjednik Izvršnoga vieća,” odgovorio sam mu.
Pravoslavna trojica su mi se nakon toga dugo zahvaljivali na razumievanju.
Nakon što smo se oprostili od pravoslavnoga svećenika i njegovih suradnika pristojno im predhodno čestitajući njihovu proslavu, neko vrieme sam s Miljenkom i Hrvojem ostao dieliti zadovoljstvo zbog sve sigurnijeg uzpjeha naše činitbe.
Sinoć sam nazvao Puljizevića i predložio mu zajedničku obhodnju i kontrolu stanja na obćinskoj granici. Došao je po mene policijskim vozilom i odveo me na Brgat, bitnu graničnu točku, odakle se moglo očekivati najviše "hodočastnika".
Uvjerio sam se kako je sve dobro organizirano. Redarstvo se smjestilo u usjek izmedju Brgata i Ivanice i tu je zaustavljala svako vozilo koje dolazi iz pravca Trebinja. Na brdu iznad usjeka redarstvenici su s dalekozorima promatrali cestu, kako bi uočili dolazak vozila i upozorili svoje kolege na cesti. U sliedećemu zavoju Bliže Brgatu dežurala je druga skupina redarstvenika zajedno s skupinom pripadnika Civilne zaštite. Na proširenju ceste bili su parkirani i pripremljeni teretnjaci GP "Dubrovnik" puni pieska. Svi su bili dobro povezani ručnim krugovalnim aparatima za komunikaciju. I redarstvenici i civili na straži su izgledali dobro razpoloženi, čak su mi djelovali nekako sretno. Vjerojatno zbog sviesti o iznimnoj osjetljivosti i vriednosti zadatka kojega obavljaju i u čiji uzpjeh vjeruju.
Za vrieme povratka prema Dubrovniku u jednom trenutku sam zaustio Puljizevića upitati je li posebice selektirao redarstvenike koje je postavio na točke ulaza u obćinu. Suspregnuo sam se i nisam ga upitao. Nisam želio prouzročiti možebitno njegovo krivo tumačenje moga upita, što bi moglo narušiti odredjeno povećanje stupnja povjerenja medju nama. I dalje prema njemu osjećam oprez, ali moram priznati kako je svoj dio posla odradio kakvoćno. Isti pozitivan trend glede mišljenja o Puljizeviću vidi i Miljenko.
Nema nikakove sumnje. Uzpjeli smo u podpunosti. Pravoslavna proslava ostala je samo jedan maleni dogodjaj unutar visokih zidova. A na iztoku su se nadali kako će danas ostvariti svoje planove i s organiziranim masovnim dolazkom mitingaša od Dubrovnika napraviti još jednu srbsku enklavu.
Ovo im je golemi promašaj. Pokazali smo se pretvrdim orahom za njihove zube. Toliko tvrdim da ga nisu ni pokušali zagristi. Za sada. Iluzorno je držati kako je na ovaj način sve riešeno. Opet će oni nešto smisliti i nešto pokušati, a mi moramo biti oprezni i spremni odgovoriti, kao što smo ovaj put to učinili s pieskom po uzoru na trupce. Takova su ova vriemena. Na žalost objektivno su sveukupno gledajući sve teža i teža. Ipak dobro je što piesak nismo morali uporabiti. Ne moramo trošiti novac na čišćenje cesta od pieska, a čistunci medju nama ne će moći prigovarati kako smo se svrstali u istu razinu s kninskim trupcima. Nismo uporabili ni trupce ni piesak.
I Miljenko i ja smo danas propustili nedjeljnu misu. Pero je nije propustio premda ju je slušao po istočnom obredu. Svi zajedno smo uobičajene mise danas zamienili završnim misijama jednoga odlično obavljenoga posla. Sve se, Bogu hvala, završilo izvrstno. Čak smo svi na vrieme mogli mirno uživati u nedjeljnomu objedu s obiteljima.