Podpis težak 24 ure
Ponedjeljak, 10. rujna 1990.
Rieka je prometno beznadno daleko od Dubrovnika. Svaka “normalna” kombinacija ne dopušta putovanje i obavljanje posla istoga dana. Putovanje zrakoplovom u Zagreb, te nastavak vlakom, autobusom ili samovozom prema Rieci ne omogućuje stizanje u Rieku prije popodnevnih sati. Ako se treba nešto obaviti u jutarnjim urama, onda je nuždno prespavati i pričekati sliedeće jutro. Povratak u Dubrovnik je na ovaj način težko ostvariti i toga sliedećega dana nakon obavljenoga posla. Opet je nuždno prespavati ili u Rieci ili u Zagrebu. Dakle putovanje u biti traje 24 ure u jednomu smjeru i isto toliko natrag. Put brodom traje takodjer dan i noć u jednom smjeru. Putovanje cestom je naporno i ako se krene ujutro u normalno vrieme može se stignuti tek u popodnevnim urama, dakle opet treba čekati do sutra.
Jedini je način za uštedu vriemena krenuti noću, voziti brzo i zaboraviti na san. Sve sam ove kombinacije izprobao za vrieme svojega rada u svojoj bivšoj tvrdki . Tada sam “izmislio” ovakov put u ranim jutarnjim urama, kako bih koliko toliko smanjio izočnost od kuće. Srećom samo sam nekoliko puta na taj način poslovno putovao u Rieku ili Pulu. Ovaj put je glavni razlog za primjenu stare formule bila gomila poslova koju moram obaviti u Dubrovniku. Tri dana izočnosti je jednostavno nenaknadivo.
Bilo bi najbolje kad bi Dubrovnik i Rieka bili povezani zrakoplovima, ali nisu jer bi popunjenost zrakoplova bila slaba. Barem mi je tako bilo objašnjeno, kad sam se o tomu razpitivao. Argument je prihvatljiv, ali to ne znači kako se za put izmedju Rieke i Dubrovnika ipak ne bi moglo naći zračno riešenje. Na primjer uvodjenjem hidrozrakoplovnih veza. Upravo to sam s puno entuzijazma pokušao ostvariti ali nisam uzpio. U normalnoj državi to bi bilo odavno ostvareno, ali ovo nije normalna država. Preprjeke za ostvarenje pametnih i koristnih ideja su uglavnom bitno veće i snažnije od bilo kakovih argumenata i entuzijazma.
O svemu što leti odlučuje se još uviek u Beogradu, pa čak i onda, odnosno posebice onda, kad se radi o strancima. Savezna, čitaj beogradska, kontrola leta je tu alfa i omega. Dobro sam to izkusio u tomu svojemu za sad neuzpješnomu pokušaju uvodjenja hidrozrakoplovne povezanosti Dubrovnika.
Tu sam temu kao svojevrstnu relaksaciju bio donio već na drugu sjednicu Izvršnoga vieća. Jedna britanska tvrdka bi željela uvesti hidrozrakoplovne charter lietove od Venecije, preko Dubrovnika do Grčke. Jako me zainteresirala ta tema. Dubrovnik je prometno izoliran. Do zračne luke u Ćilipima treba se voziti samovozom ili autobusom. Zbog nepovoljnoga položaja slietne staze zrakoplovi često po buri ne mogu slietati. Hidrozrakoplovi pak uviek mogu izabrati zavjetrinu za slietanje. A putnici koji se voze hidrozrakoplovima jednostavno se ukrcavaju i izkrcavaju na rivama za brodove, koja su u pravilu zaštićena od vjetra, poput luke Gruž. Tako bi se i sveukupno trajanje putovanja ozbiljno skratilo.
Hidrozrakoplovi koje predlaže britanska tvrdka imaju tridesetak putničkih mjesta. U perspektivi se lako može zamisliti uvodjenje redovitih duž jadranskih i preko jadranskih linija, slietanja u otočnim uvalama i povezivanje otočnoga pučanstva. Mogući su i lietovi u unutarnjost gdje bi hidrozrakoplovi slietali na rieke ili jezera. Charteri bi u početku trebali pokazati pogodnost i atraktivnost ovakove vrste prievoza i daljnji razvoj bi bio zajamčen.
Svi članovi Izvršnoga vieća su se bili složili s mojom prezentacijom, koju sam upodpunio preslikama pisma i fotografijama hidrozrakoplova koje sam dobio od Britanaca. Donieli smo zaključak o prihvaćanju. Na žalost ubrzo je postalo jasno kako ideju za sad ne će biti lako realizirati. Iz kontrole lieta u dubrovačkoj zračnoj luci sam dobio razočaravajući odgovor. Jugoslavenska kontrola lieta se oštro protivi ideji. Uvijeno je to u omotnicu sigurnosti. Po pravilu svako mjesto za slietanje treba biti obilježeno posebnim plutačama.
O plutačama se govori kao o nečemu skupljemu od kopnenih uzletišta, što je krajnji absurd, jer su plutače neuzporedivo jeftinije od kopnenih uzletišta. Hidrozrakoplovi ne slieću na plutače nego na morsku odnosno vodenu površinu, koja je bezplatna.
Dok po svietu ovakove hidrozrakoplovi obavljaju veliki promet, ovdje su praktički nepoznati. I na ovomu području će trebati razbijati inerciju. Na žalost ili na sreću to mi ipak nije briga visokoga prioriteta. Premda se na prioritetnoj ljestvici opet počela penjati za vrieme ovoga putovanja.
Mato je u početku bio malko napet. Nije naviknuo imati šefa za vozača. Nije znao kakov sam vozač. Nakon kratkoga vriemena je shvatio kako ne zaostajem puno za njim u vještini upravljanja s vozilom. Cestu od Dubrovnika do Splita sam vjerojatno provezao čak i više puta od Mata. Sigurno više od dvije stotine puta.
Svoju dionicu do Šibenika prešao sam za tri sata. "Renault 25" je doista brz. Dok je Mato nastavio voziti prema Rieci spustio sam sjedalo nastojeći se odmoriti. Matova brza vožnja po zavojitoj cesti nije mi dopustila zaspati. Osim toga, razdanilo se. Zaklopivši oči razmišljao sam o dogodjaju zbog kojega smo jurili prema sjeverozapadu naše obale:
U Rieci me očekuje podpisivanje "Jadranske povelje". Je li to još jedan od recidiva komunističkih navika? Zašto bismo se zaklinjali u jadransku orientaciju? Država treba izgraditi pametan porezni sustav i organizirati izgradnju prometnica, a sve ostalo će učiniti kapital. Kapital ne bacila za povelje. Ako mu ne donose korist.
More je slabo uporabljeno. Ribarstvo je nazadno. Putovanje s Jadrolinijinim brodovima uzduž obale sporije je nego u doba Austro-Ugarske. Unutarnjost Hrvatske slabo je cestovno i željeznički povezana s obalom. Duž obalna željeznička pruga ne postoji.
Ništa od toga ne može riešiti povelja. A što je najgluplje i najviše odbojno za dan podpisivanja povelje izabrana je proslava Jugoslavenske ratne mornarice
Ipak sam morao poći. Nisam mogao dopustiti izostanak Dubrovnika na dokumentu, koji povezuje najiztaknutije hrvatske gradove.
Zaustavili smo se pred Guvernerovom palačom točno u devet sati. Uokolo se vrzmalo krcato ljudi. Nitko na mene nije obraćao pozornost, dok sam u trapericama i tenisicama s odielom preko ramena ulazio u zgradu. Sam sam pronašao za to pogodnu prostoriju i presvukao se. Kad sam izišao vani primietio sam kako su u medjuvriemenu stignuli moje kolege obćinski čelnici, od kojih sam najviše njih imao prigodu upoznati na onomu sastanku u Saboru. Kad sam pošao pozdraviti se s nekima od njih, pred glavnim vratima palače su se zaustavili samovozi s glavnim gostima. Iz njih su izišli predsjednik Tudjman, te predsjednik Sabora Žarko Domljan, ministar pomorstva Davorin Rudolf i predsjednik zagrebačke skupštine Boris Buzančić.
Ciela riečka priča počela je zatim sastankom u prostranoj starinskoj dvorani na katu. Sjedali smo za golemim pravokutnim stolom s praznim prostorom u sriedini. Za pristup tomu sriedištnjemu dielu, kako bi se tamo mogla očistiti prašina, nuždno je puzati po samom stolu, pomislio sam tražeći svoje ime na karticama. Našao sam ga pored kartice s imenom predsjednika Skupštine obćine Pula Luciana Delbianca. Nisam ga bio ranije susreo.
Brkati Puljanin je bio vrlo razgovorljiv i susretljiv. Premda ni meni Rieka nije strana, njemu je, podpuno prirodno, ovo područje izmedju Pule i Zagreba puno bliže i poznatije. Saznao sam kako je i on završio elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Nešto je mladji od mene.
Uz republičke čelnike, te predstavnike gradova koji su došli podpisati povelju, za stolom su svoje mjesto našli i direktori nekolicine brodarskih i turističkih poduzeća. Delbianco se pokazao kao pravi poznavatelj ljudi. Identificirao mi je gotovo svakoga od njih. Pokazao mi je i predstavnika Jugoslavije, Duška Krstulovića, pomoćnika saveznoga sekretaraza promet i veze. Taj mi je čovjek na ovomu skupu izgledao kao predstavnik strane države, premda je Hrvatska formalno u sastavu Jugoslavije.
Od početka je sve mirisalo na skup koji će biti najvećim dielom prigoda za prezentaciju pojedinaca kroz medije, a u bezznačajnoj mjeri mjesto pronalazka nekih konkretnih i koristnih riešenja. Bilo je jasno kako u predvidjenom vriemenu svi koji žele govoriti jednostavno ne će moći doći na red.
Predsjednik Tudjman uvodno je govorio o vriednosti jadranske orientacije za Republiku Hrvatsku, a onda je nastala prava pomama javljanja za rieč. Očekivano je to bio niz monologa, s puno kritike i konstatacija stanja, bez priedloga o tomu kako bi trebalo ostvariti napredak. Ponavljale su se poznate činjenice o sustavnom razdvajanju kontinentalne i primorske Hrvatske. Kao pravilan primjer se spominjalo, koga drugoga nego Sloveniju, koja uzpješno i uporno povezuje svoju unutarnjost s lukom Kopar. Problematičnim se izticalo kako je hrvatska luka Kardeljevo u stvari samo uvozno-izvozna luka Bosne i Hercegovine. S nekim čudnim jalom se pričalo o crnogorskoj luci Bar koja je postala izlaz Srbije na more.
Spremio sam se predložiti relativno jeftin i brz napredak u povezivanju kontinentalne i jadranske Hrvatske hidrogliserima i hidrozrakoplovima i iztaknuti kako bi to posebice značajno bilo za dubrovačko područje, koje je doista prometno izolirano od ostatka Hrvatske i prema tomu najugroženije.
Nisam uzpio doći na red. Jednostavno nisam dostatno spretan, odnosno dostatno agresivan u mahanju rukama i gestikuliranju. Možda je razlog neuzpjeha bio i u nedostatnoj motiviranost temeljem preduvjerenja kako će ionako rezultat ovoga sastanka u praktičnom smislu biti mizeran ili nikakov. A slika u novinama i na tv nije mi značajna. Oni kojima to predstavlja ozbiljnu vriednost jednostavno su se snažnije trudili.
Predsjednik Tudjman se držao prema govornicima kao profesor prema učenicima, uključujući se sa svojim komentarima nakon gotovo svakoga od njih. I to mi nije bilo osobito motivirajuće. Prema Tudjmanu je bio razvidan izuzetan respekt svih nazočnih. Držao se poput dugogodišnjeg vladara jedne nezavisne države, a ne čovjeka koji se na mjestu predsjednika Hrvatske, koja je samo sastavni dio Jugoslavije, nalazi tek nekoliko mjeseci. U tomu smislu zaslužuje svako priznanje.
Kad je sastanak završio pogledao sam u program i tamo pročitao kako je sliedeći dogodjaj dodjela Vjesnikove "plave vrpce" u ACY marini u Ičićima. Dvorana se naglo praznila. Spustivši se izpred zgrade, vidio sam kako samovozi naglo kreću jedan za drugim. Dok se Mato uzpio izvući s parkirališta već su svi bili nestali. Požurili su uhvatiti se kolone koju vodi redarstvo s upaljenim bljeskajućim svjetlima.
Kako su mi samo takove kolone bile nesimpatične za vrieme komunizma! Djelomice zbog toga što bi mi vožnja bila ometena, ali vjerojatno i iz razloga što mi, blago rečeno, putnici u tim vozilima nisu bili osobito simpatični. Bilo mi je nejasno, kako se Mato nije samoiniciativno bolje pripremio. Trebao bi imati dosta izkustva u ovakovim prigodama. Dugo godina je vozač u Obćini. Upitao sam ga to i dobio dosta neodredjen odgovor, pa nisam dalje inzistirao. Ako se tu netko trebao snaći onda je to svakako bio Mato, jer se meni doista ne može prigovoriti nesnalažljivost s kolonama. Podpuno sam neizkusan „kolonaš“.
Kroz stisku gradskoga prometa, koja je naravno bila povećana nakon prolazka kolone probijali smo se prema Ičićima. Ni ja ni Mato nismo znali put do marine. Pred jednim razkrižjem Mato se zaustavio spreman nekoga upitati za put. Na sreću našu naišao je Luciano Delbianco, koji je eto imao vozača s još slabijim „kolonaškim“ refleksima od Mata. Medjutim, barem je znao put. Delbjanco se zaustavio shvativši našu nevolju i ljubazno nas pozvao neka ga sliedimo.
S glavne ceste smo se spustili u marinu i hodom krenuli prema restaurantu gdje je trebala biti održana svetčanost. Stignuli smo medju posljednjima i jedva ušli u prostor prepun svieta.
Svetčanost dodjele "plave vrpce" samo što nije bila počela. Zahvaljujući svojemu stasu iz prikrajka sam ipak sam uzpievao vidjeti i čuti što se dogadja. Promatrao sam kako se pojedinci naguravaju kako bi bili čim bliži predsjedniku Tudjmanu, a na taj način i dalekovidničkim reflektorima. Ometali su ih puni stolovi hrane i pića, namienjenih domjenku nakon dodjele priznanja. U reflektorskoj skupini izvrstnu poziciju je zauzeo i Hrvoje Kačić, naš dubrovački saborski zastupnik, koji je takodjer povodom ovoga dogodjaja došao u Rieku.
Osjećao sam zadovoljstvo zbog činjenice što je dobitnik pojedinačnoga trofeja za najveći podvig na moru u proteknuloj godini baš Dubrovčanin Lukša Kusijanović, koji je spasio jednu tročlanu obitelj od utapanja. Timski trofej dobila je posada broda "Heroj Kosta Stamenković" (koji naziv!) splitske "Jadroslobodne plovitbe", jer se uzpjela obraniti od skupine pripadnika fronta za oslobodjenje Eritreje u Etiopiji!
Direktoru ACY-a Veljku Barbieriu, koji je uz ministra Rudolfa pozdravljao slavodobitnike bila su puna usta Hrvatske. Možda griešim ali mi se čini kako do nedavno nije bio toliki hrvatski entuzijast. Njegovo lice mi je poznato iz nekih situacija kad se Hrvatsko ime nije baš spominjalo. Uostalom “Y” je prvo slovo Jugoslavije u medjunarodnim komunikacijama. Inače, Barbieri bi kao veliki Hrvat u naziv bio ubacio slovo “H” ili “C” umjesto „Y“. Tko zna? Možda je i želio to učiniti, ali nije imao snage. Visoka direktorska pozicija se nije mogla izboriti s izkazivanjem hrvatstva.
Nakon završetka svetčanosti krenuo sam prema stolu pridružiti se mnogima koji su počeli uživati u raznovrstnoj i primamljivoj ponudi hrane i pića. Opet me je spasio Delbianco. Povukavši me za rukav prišapnuo mi je kako je za nas predvidjen objed na drugomu mjestu, te bismo trebali odmah krenuti kako bismo se priključili koloni. Potvrda Delbiancovih rieči bilo je komešanje koje su stvorili ljudi iz predsjednikove pratnje. Oni su svojemu štićeniku i njegovomu najbližemu družtvu pravili prolaz prema izlazu.
Mato je ovaj put bio spreman. Uzpjeli smo se kao posljednji uključiti u kolonu.
U bjesomučnoj jurnjavi, Mato se morao grčevito držati crne limuzine izpred sebe. Kako je naš samovoz srebrno siv, vozači vozila koje bi redarstvo predhodno bilo zaustavilo ili uzporilo, pomišljali bi kako je kolona prošla nakon zadnje crne limuzine, pa su se pokušavali uključiti. Kad se već prihvaća ovakovog, inače meni tako odbojnoga posla, redarstvo bi trebalo staviti i jedan svoj samovoz na kraj kolone. Mato se junačno držao i izdržao je do kraja.
Naša “kolonizacija” se zaustavila izpred jedne vile pored mora. U ugodno hladnoj dvorani, za zajedničkim velikim stolom, brzo je poslužen objed. Proteknuo je bez puno priče i trajao dosta kratko, odnosno dok se predsjednik Tudjman nije ustao i nestao iza jednih pokrajnjih vrata.
Netko je poluglasno komentirao kako je otišao prileći, jer ima običaj učiniti to svakoga popodneva nakon objeda. Mi ostali smo tada izišli na terasu i počeli razgovarati razporedivši se u skupinice.
U hladu odrine uz povjetarac s mora, ugodno smo čavrljali i upoznavali se medjusobno. Medju nama je uvjerljivo najmladji bio Zlatko Kramarić predsjednik Skupštine obćine Osiek. Doima se nekako dječački. Tu su još bili predstavnici Rieke Željko Lužavec, Šibenika Paško Bubalo, Splita Goran Pavlov, Visa Tonko Mladineo, Kardeljeva Vitko Tomašević i Pule Luciano Delbianco. Najstariji medju nama su bili Boris Buzančić, predsjednik zagrebačke skupštine i njegov zadarski kolega Ive Livjanić. S Buzančićem sam se bio bolje upoznao prigodom njegova posjeta Dubrovniku prošloga tjedna.
U Maloj viećnici smo tom prigodom sjedali jedni nasuprot drugima, poput predstavnika dviju država, a radilo se o prijateljskomu susretu čelnika Zagreba i Dubrovnika. Sastanak je organizirao Pero Poljanić i na njega je pozvao predstavnike Festivala, Luku Obradovića i Toma Vlahutina, redatelja Joška Juvančića i pjesnika Luka Paljetka. A trebalo se govoriti o svekolikoj, prije svega gospodarskoj suradnji Dubrovnika i Zagreba! U tomu družtvu pjesnika, redatelja, glumaca, te ljudi koji su još od Saveza komunista dobili zadaću kontrole kulturnih institucija i dogodjaja, nije se moglo govoriti ni o čemu drugomu nego o kulturi odnosno kulturnim manifestacijama. Uzpio sam ipak ubaciti i razgovor o našoj tiskari, koju bi snažna Vjesnikova tiskara, uz sugestiju iz zagrebačke skupštine, s odredjenim poslovnim potezima mogla izvući iz duboke krize u kojoj se nalazi.
Poljanić i Buzančić su bili silno zadovoljni s ovim sastankom pa su se poneseni s tim zadovoljstvom - dogovorili za uzvratni sastanak negdje u listopadu. Mogla bi se i čelničtva nekih drugih hrvatskih obćina uputiti u ljetnim mjesecima u smjeru Dubrovnika Tako bismo mogli imati stotinjak takovih sastanaka tiekom ljeta, a u zimskim mjesecima bismo mogli i uzvratiti posjete, dakle obaviti stotinjak putovanja u razne krajeve Hrvatske. Uz toliko takovih sastanaka i posjeta ne bismo imali vremena raditi bilo što drugo.
Nisam protiv upoznavanja i suradnje medju predstavnicima hrvatskih obćina. Medjutim, bilo bi puno bolje i učinkovitije, kada bismo se čuli ili vidjeli samo onda kad nam je potrebit razgovor o nekomu posve odredjenomu, zajedničkom problemu, ili zbog dobivanja savjeta. Ovakovi sastanci pak, u kojima se igramo državnika, nemaju puno smisla, a stoje dosta novaca i još više dragocjenoga vriemena.
Sjedeći u kutu tarace izpod odrine, koja nas štiti od sunca, pričali smo poluglasno kako ne bismo probudili Predsjednika. Dolje, dvadesetak metara niže, ljeskalo se mirno modro more. I na Sjevernomu Jadranu se ove godine ljeto drži kalendara.
U jednom trenutku sam napustio svoje družtvo i pošao pogledati gdje je vozač Mato. Našao sam ga u jednoj pokrajnjoj prostoriji, u razgovoru s kolegama vozačima. I oni su tu, kao i mi na taraci govorili tiho kako ne bi narušili Predsjednikov poslije objedni san. Razvidno su se bolje poznavali medjusobno nego mi na taraci. Medju vozačima nije došlo do promjena nakon izbora, što je podpuno normalno, jer u travnju nisu bili izbori za vozače nego za republičke i obćinske čelnike.
Pitao sam Mata je li objedovao.
- "Naravno, isto kao i vi. Mi vozači nikad nismo zaboravljeni." odgovorio mi je veselo.
Razvidno su to već ustaljene sheme za ovakove prigode. Uzeo sam od Mata ključ od “Renaulta” i otišao po pribor za brijanje, a zatim pronašao jednu kupaonu i obrijao se. Moja je brada bila šest ura starija od brada mojih kolega, pa nije bila primjereno gladka za svetčanost podpisivanja povelje. Brijanje i umivanje mi je osim toga u podpunosti vratilo svježinu.
Pojava Franje Tudjmana i njegove pratnje je bio znak za ponovnu vožnju u koloni natrag prema Rieci. Ovaj put Mato je pronašao svoje mjesto u sriedini kolone.
U Guvernerovoj palači u predvorju dvorane u kojoj smo ujutro sjedili na sastanku, sve je bilo pripremljeno za podpisivanje. Bili su postavljeni i upaljeni reflektori, kako bi se osigurala prikladna svjetlost za dalekovidničke kamere. Nas desetorica predstavnika gradova zajedno s ministrom Rudolfom sjeli smo za stol. Predsjednik Tudjman stajao je zajedno sa svojim šefom kabineta Hrvojem Šarinićem na nogama pored stola, poput čovjeka koji na taj način želi naglasiti kako se sve ovo izvodi pod njegovim patronatom. U jednomu trenutku sam primietio kako Šarinić prilično upadno glavom pokazuje Predsjedniku u momu smjeru i nešto mu govori. Predsjednik je klimao glavom.
Ubrzo se pojavila skupina ljudi, koji su poput konobara kad pred goste stavljaju jelovnike, pred svakoga od nas stavili u kožu ukoričene povelje, predhodno ih otvorivši na stranicu predvidjenu za podpise. Počelo je podpisivanje popraćeno bljeskovima fotoaparata. Nakon što bih se svaki od nas podpisao izpod svojega imena i prezimena na jednom primjerku, službenici iza nas bi se potrudili rotirati primjerke, pa bi usliedio sliedeći podpis sve dok svi primjerci nisu bili podpisani od strane svih nas koji smo sjedali za stolom.
Podpisujući, u jednom trenutku sam počeo modificirati svoja rano jutarnja razmišljanja.
Je li se to dogodilo pod utjecajem krajnje svetčanoga ozračja u kojem sam izkazivao svoje podpisivačko umieće? Dok sam širokoj javnosti pokazivao svoju pismenost, počeo sam razmišljati kako podpisivanje ove povelje možda doista ima puno smisla:
Pomorska orientacija Hrvatske je tu najmanje bitna. Bitna je ova demonstracija povezanosti hrvatskih gradova od Osieka do Dubrovnika. Cielomu jugoslavenskom okolišu dajemo na znanje kako je jadranska obala hrvatska, kako je pomorstvo hrvatski fenomen, kako su Hrvati tu zajedno bez obzira na rezultate izbora. Predstavnici Pule, Rieke, Ploča i Visa, gdje su komunisti ostali na vlasti, za podpisivačkim stolom uobće se nisu razlikovali od nas predstavnika ostalih gradova gdje su komunisti doživjeli poraz. Svi smo skupa. Podpisujemo isti text. Uostalom cieli dan smo bili zajedno i medju nama nisu bili primjetni baš nikakovi antagonizmi. To je jedan izuzetan doseg. O tomu za vrieme putovanju u Rieku uobće nisam razmišljao. Previdio sam bit.
Nakon čina podpisivanja usliedio je čin fotografiranja. Kako bi fotografije bile praktičnije ustali smo i formirali skupinu čiju sriedinu su popunili predsjednici Tudjman i Domljan, te ministar Rudolf. Nakon toga smo se svi zajedno uputili sudjelovati u završnom činu programa - još jednom punjenju želudaca s hranom i pićem. U nekoliko susjednih prostorija odieljenih otvorenim vratima, bili su postavljeni puni stolovi.
U isto vrieme sam osjetio i olakšanje zbog konačnoga približivanja kraju ciele predstave, ali i umor i potrebu za odlazkom. Gotovo dvanaest ura sam bio dielom jednoga velikoga showa, i bilo mi je dosta.
Predsjednik Tudjman je imao pravo kad je bio otišao prileći. Možda sam i ja mogao učiniti isto. Ona vila tamo sigurno je imala dosta soba, pomislio sam.
Odlučio sam ostati još jedan sat i porazgovarati sa sad već dosta poznatih ljudi, a zatim krenuti. Tek što sam bio započeo, za domjenke uobičajenu migoljeću ulogu, prišao mi je Hrvoje Kačić i rekao kako bi me, zbog razgovora o izgradnji marine u Gružu, želio upoznati s predstojnikom predsjednikova ureda Hrvojem Šarinićem.
-“Molim Vas pokažite dobru volju,” rekao mi je i odmah krenuo prema Šariniću, koji se nalazio nekoliko metara dalje u jednoj ovećoj skupini ljudi. Na Kačićev poziv Šarinić se istoga trenutka izdvojio iz skupine i krenuo prema meni. Nakon rukovanja i izmjene nekoliko kurtoaznih rečenica, šef predsjednikova kabineta mi je rekao značajno naglašujući svoje rieči:
-“Znate, ta marina dolje kod vas mora biti izgradjena i ništa se ne smije izpriečiti njezinoj izgradnji.” Zvučio je poput čovjeka koji je uvjeren kako sam ja protiv izgradnje marine.
-“Siguran sam kako će biti izgradjena, ako studije prostorne i ekoložke prihvatljivosti i gospodarske opravdanosti to pokažu. Moja osobna subjektivna procjena ništa ne smije značiti,“ odgovorio sam mu.
-“Ali vaše mišljenje je bitno. Vi to trebate podržati,” rekao je na to Šarinić. U glasu mu se osjećala nestrpljivost.
-“ Osobno se mogu pro ili contra izjasniti tek nakon što budem čuo i pročitao mišljenja stručnjaka iz raznih područja. Kao i u svemu drugomu vjerojatno će biti argumenata i za i protiv, a podržat ću gradnju ako nakon stručne analize procienim kako pozitivni aspekti prevladavaju.
-“Vi ste nadam se sviestni koliko je to vriedan projekt i koliko je bitna vaša podpora,” nastavio je Šarinić uporno s istim načinom.
Istim načinom nastavio sam i ja:
-“Vi ste kao inženjer sigurno sviestni, kako se ne može na osnovi nekoliko skica i montiranih fotografija, koje je doduše liepo napravio naš dubrovački arhitekt Stiepo Butier, odmah početi graditi. Ne može se dovesti bagere i radnike bez ikakove dokumentacije. Pa tako se ne pravi ni jedna privatna kuća!
U tomu trenutku je popustio i počeo klimati s odobravanjem.
-“Slažem se s vama, to je ozbiljan posao i treba mu priči ozbiljno. Medjutim, molim vas shvatite. Ovdje se radi o bitnim hrvatskim interesima. Uostalom to je i velika želja predsjednika Tudjmana, a vi ste tu najodgovornija osoba!”
Nastavili smo razgovor još kratko vrieme, ponavljajući svoje stavove na različite načine. Kad smo se rastajali Šarinićev izraz lica je pokazivao kako nije zadovoljan s našim razgovorom. U to sam siguran.
Moje zadovoljstvo je bilo još manje. Nakon sveukupno ugodnoga dana, ovo mi nije trebalo. Nije mi bila nuždna još jedna potvrda kako se težko mienjaju i težko će se mienjati ustaljene navike dominacije politike nad stručnim mišljenjima i crno biele tehnike ocjenjivanja. Ako nisi eksplicitno za, onda si protiv. Nema nijansi. Zar se baš u svemu trebamo slagati kako ne bismo bili protivnici?
Jesam li u inženjeru Šariniću dobio utjecajnoga protivnika? Premda je on samo administrativna osoba, mišljenje predstojnika predsjednikova kabineta izgleda kako je vriednije od mišljenja drugih državnih dužnostnika izabranih na izborima. Držao se poput čovjeka koji je u rangu predsjednika Sabora. Ili čak viši. Mora li tako biti?
U devet sati, točno prema planu, izišao sam iz dvorane i sišao na parkiralište. Mato me, prema dogovoru, čekao kod samovoza. Nakon što smo izišli iz Rieke, u medjuvriemenu se presvukavši na stražnjem sjedalu, preuzeo sam upravljač od Mata. Opet je prva dionica bila moja. Dok sam još odmoran. Pored toga tako mi je bilo zanimljivije, a drugi dio puta sam namjeravao odspavati. Svaki trenutak odmora mi je dobro došao. Krcato je stvari koje treba riešiti, izpraviti, popraviti, organizirati. Zatrpan sam doista svakojakim zahtjevima tvrdki, udruga, ustanova, pojedinaca, pa ponekad sve doista nije lako ni zabilježiti, a kamoli razčlaniti i riešiti. Puno je onih koji bi željeli razgovarati sa mnom osobno. To se posebice manifestira utorkom poslije podne.
To je vrieme kad je predsjednik Izvršnoga vieća službeno razpoloživ za razgovore s gradjanima. takov sam običaj nasliedio od svojih predhodnika. Prihvatio sam ga, jer je doista nuždno održavati izravni kontakt s gradjanima, odnosno sa svima koji drže kako bi im razgovor sa mnom mogao u nečemu pomoći, ili s onima koji mi žele iznieti neke svoje priedloge ili primjedbe.
Problem je što jedva uzpijem saslušati jednoga čovjeka ili skupinu ljudi i sve zapisati, a u ured mi tajnica uvodi sliedećega. Kasnije sve to treba razčlaniti, pa nazvati odgovarajuću ustanovu ili osobu, razpraviti, naći riešenje a zatim pratiti realizaciju, izviestiti stranku.
Kako bih olakšao posao i ubrzao rješavanje problema ili realizaciju priedloga, zamolio sam na predhodnoj sjednici članove Izvršnoga vieća za pomoć. Od sad će svaki utorak jedan od njih biti sa mnom u uredu i zajedno ćemo primati stranke. Priedlog je medju članovima Izvršnoga vieća prihvaćen s razvidnim zadovoljstvom. Bilo je uočljivo kako im je drago što i na taj način mogu sudjelovati u radu na dobrobiti pučanstva.
Puno je dobrih strana ovog poteza. Članovi Izvršnoga vieća od sad imaju mogućnost bolje osjetiti puls naroda i širinu očekivanja pučanstva. Sa svakim od njih imat ću vriemena uzputno provesti zajedno nekoliko sati, pa ćemo se uzpjeti i medjusobno bolje upoznati. Svatko će tako doći na red jednom u tri i pol mjeseca, pa mu to ne će biti neko veliko obterećenje, a ne će mu preveliki posao biti ni daljnje procesiranje tema. Osim toga, ako sam umoran, kao na primjer nakon ovakovog puta, izvrstno je što razgovore sa strankama mogu s nekim podieliti. Dobro je što ne ću morati ništa sam bilježiti, nego će to umjesto mene činiti moj kolega ili kolegica, a oni će se zatim brinuti o daljnjoj sudbini tih zabilježki, odnosno o mogućnostima riešavanja problema ili prihvaćanja iznesenih priedloga.
Svaki čovjek je posebna sudbina i doista je liepo naći riešenje nečijeg problema. Činjenica je kako je auktoritet ove moje funkcije snažan pa ponekad i samo to može pomoći. Neki gradjani pak dolaze samo kako bi se povjerili, izjadali, olakšali dušu. Mnogi se odlučuju doći zbog samog osjećaja slobode, koju proslavljaju i na taj način što slobodno iznose svoja razmišljanja i promišljanja o hrvatstvu, hrvatskoj ideji, hrvatskoj sudbini, hrvatskoj poviesti, hrvatskim nevoljama. To sada čine na mjestu koje im je donedavno bilo izvan svake mogućnosti pristupa, kad su bile u pitanju slične teme.
U zanosu sreće dolaze i ljudi s primjedbama ili priedlozima riešenja od obćega značaja. Takovi razgovori su uviek osvježenje u uzporedbi s uobičajenim stanbenim, materialnim, zdravstvenim, obiteljskim i drugim nevoljama, koje ipak dominiraju. Dobro sam učinio odlučivši sve to podieliti još s nekim. U troje je i inače zabavnije razgovarati.
U ponoć sam se zaustavio poviše Šibenika. Izišli smo na trenutak protegnuti noge. Mato je žudno na brzinu udahnuo nekoliko dimova. Strpio se predhodna tri sata, a morat će se strpjeti i sliedeća tri. Glede brzine u vožnji izvrstno se slažemo. Kod cigareta smo u suprotnom taboru. Nakon što je Mato zauzeo svoje prirodno mjesto i nastavio vožnju, spustio sam sjedalo i zatvorio oči pokušavajući zaspati. Opet nisam mogao. Nije tomu bila uzrok samo Matova brza vožnja. Kroz glavu su mi prolazile slike dogodjaja iz Rieke i miešale se s mislima o poslovima koji me očekuju.
Na ovaj put sam krenuo naglo, pa nisam imao mogućnosti dobiti suglasnost Izvršnoga vieća za stavljanje podpisa na Jadransku povelju. U četvrtak je sjednica Izvršnoga vieća. Pokazat ću članovima ovaj moj podpisani primjerak povelje, izpričat ću im o čemu se radilo i zatražiti od njih suglasnost. To je sigurno formalnost, ali treba je odraditi. Ja sam odgovoran Izvršnomu vieću i obćinskoj skupštini. Predsjednik Republike Hrvatske je naravno iznad svih nas, ali se treba držati reda.
Možda pretjerujem. Možda ne bih trebao tražiti nikakovu suglasnost. Ipak zatražit ću je. Na taj će način ovaj moj sinoćnji čin i službeno ući u pismohranu obćine Dubrovnik. Inače ne znam kako bih to postignuo. Povelja mi se iz trenutka u trenutak čini sve vriednijom. A na sjednici će zasigurno biti jedna od relaksirajućih točaka, razmišljao sam. Opisat ću podpis povelje kao daljnji korak u zbliživanju svih hrvatskih područja i političkih opcija, za koji se vriedilo naprezati 24 ure. 24 ure napora radi jednoga, u stvari radi 10 podpisa!
Ušli smo u sneni Grad u tri sata ujutro, u isto vrieme kad smo jučer krenuli. Imao sam vriemena odspavati i biti u uredu u uobičajeno vrieme. Ako se ova riečka priča može i podvesti pod izgubljeno vrieme onda je izgubljen ipak samo jedan dan.