DTS i samokres
Subota, 20. listopada 1990.
Zgrada DTS je bila prazna. Kroz neprozirna tamna stakla, u kojima se zrcali okoliš, ne može se prodrieti pogledom, ali prazna parkirna mjesta i podpuno prazni prostor izpred zgrade bile su pouzdan indikator, kako tu nema nikoga. Situacija je bila iznenadjujuća. Očekivao sam kako ne ću imati gdje parkirati, kako će sve vrvjeti od zaposlenika DTS-a, koji su se skupili zbog donošenja ključnih odluka po njihovu budućnost odnosno po budućnost njihove tvrdke.
Ušao sam u predvorje zgrade. Tamo sam zateknuo samo jednoga čovjeka - vratara.
-“Imam dojam kako danas ovdje nitko ne radi. Jesam li u pravu,” upitao sam ga.
- “Svake godine se Dan oslobodjenja Dubrovnika proslavlja i kao Dan DTS-a. Ove godine je proslava odgodjena za subotu. Valjda kako se ne bi puno gubilo. Svi su vam sad u Kuparima, odgovorio mi je vratar ljubazno.
Ne znam je li me prepoznao. Nisam mu se predstavio. Zahvalio sam mu se i krenuo prema izlazu. Nakon nekoliko koraka sam se zaustavio i vratio prema vrataru.
- “Znate li je li možda prije nekoga vriemena ovdje došao jedan dalekoris iz Zagreba,” upitao sam ga.
Vratar nije znao ništa o tomu. To uostalom i nije njegov posao. Bilo bi čudno kad bi znao.
Izišao sam iz zgrade, koja se nalazi u samom sriedištu poslovnoga diela Dubrovnika, odmah do nove zgrade Dubrovačke banke. Ova tamna staklena kocka je u očima ljudi u Dubrovniku neka vrsta simbola srbske koncentracije. Ozbiljan dio zaposlenih u DTS-u je stignuo iz Trebinja, a direktor je Jovo Drobnjak, Srbin iz Trebinjske šume, sposoban čovjek koji je uzpio spojiti ugodno s koristnim uzpostavivši snažne poslovne i prijateljske veze s tvrdkama, institucijama i političarima u Beogradu, ne zanemarivši pri tomu poslovanje svuda drugdje, gdje je to moguće.
DTS je tvrdka s ugledom i zavidnim rastom, u kojoj vladaju rad i red. Plaće zaposlenih su znatno iznad prosjeka dubrovačkoga gospodarstva. Po direktorovom nalogu svi, baš svi zaposleni mužkarci moraju na poslu nositi odiela i kravate. Dubrovčani znaju ponekad, za vrieme velikih ljetnih vrućina, uočivši na ulici nepoznata mužkarca u odjelu i s tiesno vezanom kravatom, kazati:
- “Taj sigurno radi u DTS-a”.
Ili ako se radi o poznaniku, znaju ga upitati:
- “Che nuova, jesi li se to zaposlio u DTS-a?”
Tvrdka je u početku nosila naziv "Dušan Todorović". Dolazkom na njezino čelo Jovo Drobnjak se nije zadovoljio samo s organizacijom cestovnoga prievoza roba. Počeo je oko sebe okupljati školovane i ambiciozne mladje ljude i okrenuo se prema različitim drugim vrstama djelatnosti, poglavito trgovini na veliko. Sam naziv “Dušan Todorović” postao je pak preprjeka na putu poslovne ekspanzije tvrdke. U Trebinju ili Beogradu je vjerojatno zvučio odlično, ali već u Dubrovniku, blago rečeno, nije bio privlačan.
Ne znam tko je bio taj Todorović. Takove informacije sam sustavno i dosta uzpješno izbjegavao u cilju održavanja duševne ravnoteže. Vjerojatno se radi o nekomu partizanu. Zasigurno ljudima u DTS-u nije bilo jednostavno promieniti ime tvrdke.
Na stranu nepraktičnost imena, ali u partizane se nije uputno dirati, vjerojatno su razmišljali Drobnjak i njegova škvadra. Ipak, uzpjeli su se osloboditi Dušana i njegova prezimena. Smišljeno ili pak spontano, problem su riešili postupno, korak po korak. Puni naziv je najprije, zbog praktičnosti, zamienjen kraticom DT. Zatim je dodano slovo S i na koncu je kratica protumačena kao "Dubrovački turistički sistem". Zadivljujuća snalažljivost!
Dubrovčani su pak u kuloarima ubrzo kraticu zlobno nazvali "Družtvo Trebinjskih Stručnjaka" ili "Družba Trebinjskih Srba".
Ako si centimetar iznad čaršije, onda imaš kilometar problema, pročitao sam negdje misao književnika Meše Selimovića.
DTS objektivno mnogima već dugo bode oči prije svega sa svojim uzpješnim poslovanjem. Tomu razlogu su se prirodno, sukladno razplamsavanju dugo zatiranih hrvatskih nacionalnih osjećaja, nakon hrvatske pobjede na izborima pridružile zajedljive primjedbe u smislu prenaglašene povezanosti DTS-a sa Srbijom. Usliedile su mjerodavne informacije, koje su potvrdile nagadjanja o tomu kako se DTS sprema svoje materialne i financijske vriednosti prebaciti u srbsko vlasničtvo. Zbog toga sam se morao osobno uključiti u cielu priču.
Prije petnaestak dana sam saznao kako je DTS u financijskim težkoćama, koje su izazvane namierno, kako bi kapital mogao biti odnesen iz Hrvatske. Šuškanja o stvaranju zaduženja u Beogradskoj banki o namieri stavljanja hipoteke na novu zgradu poduzeća u Dubrovniku, koja bi onda uz pomoć stečaja priešla u izravno srbsko vlasničtvo, potvrdio mi je Pero Kriste, koji je, nakon što je smienjen s mjesta ministra obrane, postavljen za ministra trgovine.
O DTS-u smo razgovarali Pero Poljanić i ja i složili se kako trebamo nešto poduzeti. Odlučili smo pozvati direktora DTS-a Jova Drobnjaka na razgovor, kako bismo procienili, koliko su utemeljene informacije, koje su stignule do nas.
Refleksi sustava kojega želimo napustiti dobro su nam došli. Direktori tvrdki u visokim obćinskim dužnostnicima vide sebi nadredjene, što je u biti blizu istini, jer je Obćina na vrhu upravljačkoga lanca u svakomu pogledu, pa stoga podpuno prirodno i kad su u pitanju družtvene tvrdke. Kako je nestao utjecaj Saveza Komunista, Obćina je u njihovim očima postala još snažnija institucija. Drobnjak je spremno i bez primjedbi prihvatio poziv za dolazak u Obćinu sliedećega dana.
Sastanak smo zakazali za 12 i 30, računajući kako ću do tada završiti sa sjednicom Izvršnoga vieća. Nisam je uzpio završiti na vrieme pa sam u podne i pol prekinuo sjednicu i dao stanku od pola sata. Članovi Izvršnoga vieća se nisu začudili, jer sam im nekolicini prije početka sjednice izpričao koga očekujem u Obćini. Čudili su se samo novinari, ali im vjerojatno nije bilo krivo. Praćenja često dosadnih točaka dnevnoga reda, mogli su na neko vrieme nadomjestiti s osvježenjem u obćinskoj kavanici u dnu Velike viećnice.
Sa sobom sam poveo Maria Mrkušića. Pero nas je nestrpljivo čekao. Sva trojica smo odmah izravno iz njegova ureda ušli na sporedna vrata u salon za prijame, gdje su nas čekala trojica mužkaraca. Jedan od njih je bio nešto stariji i nešto niži. Na sebi je imao ima svietlo ljetno odielo. Upravo on nam je prišao i predstavio se kao Jovo Drobnjak. I meni i Peru to je bio prvi susret s njim. Surevši ga negdje na ulici ne bismo znali o komu se radi. Drobnjak nam je zatim predstavio drugu dvojicu, mladjih i rastom viših, obučenih u tamna odiela. To su bili njegovi pomoćnici Capor i Bošković.
Pero je začudo bio iznimno kratak u svojemu uobičajenom izpitivanju podrietla sugovornika. Zaustavio se na konstataciji kako su Drobnjakovi pomoćnici Konavljani. Samoga Drobnjaka pak ništa nije upitao o njegovom podrietlu. Ne vjerujem kako je Pero skratio svoju proceduru zbog impresioniranosti s Drobnjakom. Vjerojatnije je kod njega prevladala znatiželja druge vrste. Tako sam došao do rieči prije nego sam to očekivao.
Pero i ja smo se inače nekako spontano već iznimno dobro uigrali u razgovorima koje obavljamo zajednički. On na sebe preuzima onaj početni dio koji Amerikanci u teoriji sastanaka nazivaju “small talk”, a ja nastupam nakon toga dobivajući s Perovim “malim razgovorom”, koji se doduše ponekad znade produljiti, vriemena za procjenu sugovornika.
Objasnio sam ljudima iz DTS-a naš poziv kao našu brigu za DTS, jer se radi o vrlo vriednoj dubrovačkoj tvrdki. Naglasio sam, sa sustegnutom ali ipak primjetnom dozom oštrine u glasu, kako tvrdku vidimo kao dubrovačku i kako je takovom želimo vidjeti i u budućnosti.
Očekivao sam Drobnjakov odpor, medjutim on je pokazao puno razumievanje za našu skrb o DTS-u. Odmah nas je počeo uvjeravati u svoje najbolje namiere. Njegovo izlaganje podupirali su njegovi mladi pomoćnici šutljivim snažnim klimanjem glave.
- “Nema govora o bilo kakovom davanju naše upravne zgrade pod hipoteku bilo komu. Znam, o tomu se priča, ali to nije istina”, Drobnjak je bio čak podpuno precizan, premda mu nitko od nas nije predhodno spominjao ni upravnu zgradu ni hipoteku.
- “Ako želite, spreman sam Vam odmah, u pismenomu obliku, dostaviti naše poslovne planove i namiere”, nastavio nas je ugodno iznenadjivati direktor DTS-a.
- “Bilo bi nam drago to vidjeti”, odgovorio sam mu.
- “Dobit ćete sve napismeno za nekoliko dana”, potvrdio je na to Drobnjak svoje predhodne rieči.
Jovo Drobnjak je djelovao izkreno i uvjerljivo, kao čovjek koji vrlo dobro shvaća vrieme u kojemu se sad nalazi. Novo vrieme, nova vlast, novi ljudi, nove okolnosti, novi odnosi snaga. Je li njegova velika pomirljivost i sklonost suradnji samo maska, pitao sam se, slušajući njegove rieči.
I bez imperativa povratka na prekinutu sjednicu odlučio bih se ne produljivati razgovor. Drobnjakovo kooperativno ponašanje je bilo znatno iznad očekivanja i svaka dodatna rieč je samo mogla nešto pokvariti.
Zahvalio sam se Drobnjaku na razumievanju i dolazku u Obćinu, naglasivši kako se unapried veselim vidjeti izvješće koje nam je obećao. Pero je zatim na svoj malo drugčiji način ponovio moje rieči.
Pero, Mario i ja smo izpratili DTS-ovu trojicu do glavnih vrata salona. Razgovor nije trajao predugo, a rezultati su iznad očekivanja, komentirali smo zatim susret Mario i ja vraćajući se na nastavak sjednice. Stanka je trajala manje od pola sata.
Na žalost Drobnjak nije izpunio obećanje. Nikakovo njegovo izvješće nije stignulo u Obćinu. Umjesto toga dobili smo informaciju o pretvorbi DTS-a u dioničko družtvo, čiji bi prevladavajući vlasnici, ulaganjem dodatnoga kapitala, postali zaposleni u DTS-u. To je samo po sebi problematično, ali je još problematičnije što je cieli postupak planiran uz financijsku podporu Beogradske banke kroz odgovarajući zajam. A koja banka bi dala zajam bez jamstva ili pokrića? Hipoteka na poslovnu zgradu i ostale DTS-ove nekretnine je najjednostavniji način osiguranja. Ako zaposleni ne bi bili u stanju uredno vraćati zajam, banka bi se sigurno uknjižila na ono što je uzela pod hipoteku.
U DTS-u vjerojatno planiraju vraćati zajam iz dobiti u poslovanju same tvrdke i na taj način praktički bezplatno postati vlasnicima. Premda bi u svojoj biti to predstavljao kradju, takov scenarij bi ipak bio povoljniji od predaje DTS-a u vlasničtvo srbijanske banke. Pri tomu bi sve bilo u rukama vodstva tvrdke, preciznije u rukama Jova Drobnjaka. On bi imao na izbor dvije dobitne solucije: poslovati uzpješno, vraćati zajam i pretvoriti se iz direktora u suvlasnika tvrdke, te na taj način sebe i svoje suradnike pretvoriti u bogataše, ili pak namierno lošim poslovnim potezima, dovesti DTS u vlasničtvo srbske banke, koja bi ga po logici stvari mogla zbog toga bogato nagraditi.
O skupštini poduzeća na kojoj bi se doniela formalna odluka o pretvorbi u dioničko družtvo saznao sam jučer od Pera Kriste koji me je nazvao iz Zagreba.
-“Mi ovdje puno razgovaramo o DTS-u. Stvar je jako ozbiljna. Svakako treba spriečiti donošenje odluke o pretvorbi”, rekao mi je Kriste. Djelovao je uzrujano, što je za njega dosta netipično.
-“Shvaćam. Medjutim ne vidim što bih ja u svemu tomu mogao učiniti,” odgovorio sam mu.
-“Nazovite Drobnjaka i recite mu neka odgodi donošenje odluke,” rekao mi je na to Kriste.
-“To mogu učiniti, ali kako ću mu objasniti razloge,”
-“Recite mu kako je to stav hrvatske vlade,” odgovorio mi je Pero Kriste.
-“Ako je tomu tako, možda bi bilo još bolje kada biste ga vi nazvali,” rekao sam mu.
-“Ne mogu to učiniti. Mi smo ovdje došli do definitivnoga zaključka kako ste vi, kao predsjednik Izvršnoga vieća, najpogodnija osoba za to”.
Lakše mi je ovo obaviti nego se dalje nadmudrivati s Kristom, pomislio sam.
-“Dobro učinit ću to. Ako ne bude išlo nazvat ću vas natrag.” rekao sam mu.
-“Svakako me nazovite, kakov god bude rezultat, odgovorio mi je Kriste i na taj način smo zaključili razgovor.
Odmah zatim rekao sam tajnici neka me spoji s Jovom Drobnjakom.
Javio mi se nakon nekoliko trenutaka glasom punim ljubaznosti.
-“Proširila se viest kako namieravate na skupštini poduzeća donieti odluku o pretvorbi u dioničko družtvo,” rekao sam mu.
-“Dobro ste informirani,” odgovorio mi je.
-“Zovem vas kako bih vam prenio stav hrvatske vlade. U vladi se drži kako bi donošenje te odluke bilo preuranjeno i bilo bi dobro odgoditi njezino donošenje”, odmah sam prešao na stvar.
-“Ne razumijem tu brigu vlade o DTS-u. Ne namieravamo učiniti ništa protuzakonito,” odgovorio mi je Drobnjak.
-“Ne govorim vam kako radite protuzakonito. Jednostavno se u vladi drži kako bi donošenje odluke trebalo odgoditi za neko vrieme, kako bi se o svemu imalo vriemena dobro promisliti i nakon toga donieti optimalnu odluku,” rekao sam mu.
-“Dovodite me u jako neugodnu situaciju. Osnivačku skupštinu družtva smo najavili. Prije toga se treba sastati radnički savjet i prihvatiti model privatizacije. Ljudi će se sutra skupiti. Doputovati će i dosta njih iz naših predstavničtava. Neki su već doputovali. A ja kao razlog odgode mogu navezti samo ovaj vaš poziv,” odgovorio mi je Drobnjak. Glas mu je bio i dalje izuzetno ljubazan, ali sam osjetio kako moja posriednička zadaća ne će uzpjeti.
-“Slobodno se pozovite na mene i naglasite kako je to stav hrvatske vlade. To bi ljudima trebalo biti dostatno,” ostao sam uporan.
-“Žao mi je, ali ne mogu to učiniti samo tako. Kad bih imao neki papir, neki službeni dopis, onda bih imao pokriće. Ovako jednostavno ne mogu ništa učiniti,” ostao je uporan i Drobnjak.
Zaustio sam Drobnjaku napomenuti kako nije održao obećanje i svoje namiere pismeno dostavio nama u Obćini, ali sam odustao. Procienio sam kako bi to samo stvorilo napetost medju nama, a ne bi ništa riešilo. Neka Kriste odradi svoj dio posla, rekao sam sebi.
Odmah nakon razgovora s Drobnjakom nastavio sam svoju čudnu posriedničku ulogu nazvavši Pera Kristu. Prepričao sam mu svoj razgovor s Drobnjakom i naglasio Drobnjakovo traženje pismenoga opravdanja za odustajanje od odluke. Kriste je zvučio malo razočarano, ali mi je obećao kako će svakako pokušati nešto smisliti, smišljeno staviti na papir i poslati papir u Dubrovnik.
Jučer do kraja dana iz Zagreba nije stignulo ništa, pa sam zaključio kako Kriste i njegovo družtvo jednostavno nisu našli zakonskoga uporišta za intervenciju. Medjutim, zaključak mi je bio pogriešan. Kriste me je jutros nazvao doma i rekao kako je DTS-u poslao dalekorisom odgovarajući dokument, a poslao ga je i meni u ured.
-“Bilo bi dobro kad biste pošli do ureda, uzeli papir i skočili do DTS-a. Oni bi mogli reći kako nisu primili dalekoris,” rekao mi je Kriste pokvarivši mi na taj način subotnje jutro. I tako i tako sam se spremao nešto kasnije, po običaju, otići do ureda, ali mi se doista nije dalo uplitati dalje u pitanja DTS-ove pretvorbe.
-“Znam, nije vam lako, ali evo i mi ovdje radimo u subotu zbog toga. Stvar je jako ozbiljna. Molim vas učinite sve što najbolje budete mogli,” rekao mi je Kriste, pročitavši mi misli.
Odvezao sam se odmah nakon toga u ured i na dalekopisaču našao papir o zabrani pretvorbe DTS-a o kojemu je govorio Kriste Uz Kristu su ga podpisali još i ministar uprave Branko Babac i ministar financija Marian Hanžeković.
Premda se ovaj dokument čini pomalo neobičnim, Drobnjak mu se težko može suprotstaviti. Medjutim, tko zna? Možda se u Kuparima osjeća snažnijim nego u Gradu. Možda je baš iz toga razloga tamo odlučio povući ključni potez. Kada bih znao kako je primjerak namienjen DTS-u stignuo u Drobnjakove ruke, ne bih ni trebao ići u Kupare. A što ako su oni iz Zagreba poslali dalekopis na neki broj u upravnu zgradu i nitko ga nije primietio? Jovo i njegov tim bi u tomu slučaju mogli nastaviti započeto i donieti odluke, koje će biti težko promieniti, ili koje će u najmanju ruku jako zakomplicirati situaciju. Uostalom, oni mogu i lagati kako riešenje nisu primili. Tko bi to kasnije iztraživao i dokazivao. Nemam izbora. Moram Drobnjaku službeno predočiti ovaj svoj primjerak, razmišljao sam dok sam se vozio prema Kuparima.
Zaustavio sam se izpred zatvorene veže golemoga vojnoga hotelskoga kompleksa. Iz portirnice je odmah izišao jedan vojnik i prišao mojemu samovozu. Predstavio sam mu se i upitao ga zna li gdje ljudi iz dubrovačkoga DTS-a proslavljaju dan svoje tvrdke. Vojnik mi je odgovorio neka pričekam i otišao u portirnicu. Na moje ugodno iznenadjenje nekoliko trenutaka kasnije dugačka željezna ulazna vrata stala su se otvarati a vojnik je izišao iz portirnice i rekao mi kako su DTS-ovci u hotelu Goričina, na lievoj strani glavne kuparske plaže.
Dok sam se lagano vozio kroz perivoj do hotela, iz odjeljka za rukavice sam izvadio samokres i zataknuo ga sa stražnje strane remena hlača, kako bi na taj način bio zaklonjen sakoom od pogleda. Bio je to čisto instinktivan čin u cilju postizanja povećanja osjećaja sigurnosti. Cieli okoliš vojnoga odmarališta osjećao sam neprijateljskim. Nisam se mogao odtresti nelagode, premda za nju nije bilo nikakovoga osobitoga objektivnoga razloga. Ipak činilo mi se kako ulazim u vučji brlog.
U predvorju hotela bilo je puno veselih ljudi s čašama u rukama. Nije bilo težko zaključiti kako se radi o djelatnicima DTS-a. Bilo je jasno kako su veseljaci naši domaći ljudi, a ne gosti koji su doputovali iz nekih drugih krajeva. Svatkomu Dubrovčaninu to je lako procieniti. Dubrovnik je maleni grad i svi se mi ponekad negdje susretnemo.
DTS-ovim djelatnicima slavljenicima bilo je još lakše shvatiti o komu se radi kad su me uočili. Vidjelo se to po izrazima iznenadjenja na nekolicini lica. Ni u jednim očima nije bilo nekoga neprijateljstva. Dapače jedna manja skupinica mi je odlučila pristupiti vidjevši kako stojim neodlučno i osvrćem se oko sebe. Nakon što su me izkreno srdačno pozdravili, bilo je razvidno kako im je jasan razlog mojega dolazka. Rekli su mi kako je sjednica radničkoga savjeta u tieku i odveli su me do vrata jedne dvorane.
Moj ulazak u dvoranu prekinuo je sjednicu. Jovo Drobnjak mi je odmah pohrlio u susret i prijateljski mi je pružio ruku.
-“Nisam očekivao vaš dolazak, premda znam zbog čega ste došli. Sigurno ste sa sobom donieli papir,” rekao mi je, a ja sam na to posegnuo u žep sakoa.
-“Nemate nam potrebe ništa pokazivati. Već smo sve vidjeli. Dopis je došao u našu zgradu, pa su nam ga donieli ovamo,” nastavio je.
Dakle u praznoj zgradi je negdje na katu ipak netko bio ostao, pomislio sam
-“Bio sam u vašoj zgradi, ali tamo osim vratara nisam našao nitkoga pa sam došao pomislivši kako niste dobili dokument. Kao što vidite, vaše sam jučerašnje rieči shvatio ozbiljno i postupio onako kako ste to željeli,” odgovorio sam mu.
-“Nemate se što brinuti. Sve je u redu. Kao što su to ministri zatražili, radnički savjet DTS-a uobće točku o pretvorbi nije ni stavio na dnevni red, “ rekao mi je na to Drobnjak.
-“Nego znate li što? Došli ste kao naručeni. Bili smo već pri kraju sjednice, a sad je nemamo više razloga nastavljati, Idemo se malo proveseliti. Ovo je ionako dan našega slavlja,” rekao je nešto glasnije kako bi ga moglo čuti više ljudi.
Zatim mi je predstavio svoje najbliže suradnike, medju njima ponovno svoje pomoćnike Capora i Boškovića, koje sam već bio upoznao na sastanku u obćini.
Nisam mogao odbiti Drobnjakov ljubazan poziv na piće. Dapače dobro mi je došao, kao odredjena dopuna naglom osjećaju velikoga olakšanja, premda nelagoda nije bila u podpunosti nestala.
Uveli su me u jedan oveliki apartman. Sjeli smo u udobne naslonjače a konobar nam je natočio piće. Pričali smo neko vrieme o dosta različitih neutralnih tema. Pretvorba tvrdke nije spomenuta ni s jednom rieči. Ta je tema odjednom za sve nas bila neka prošlost, koja bi smetala ugodnomu razgovoru i dobromu piću.
Ipak na Drobnjaku se mogla primietiti rezignacija. Iza napadne opuštenosti nazirala se sjeta ili tuga, koju je kompenzirao čestim posezanjem za čašom. Njegovi blizki suradnici su nastojali u tomu pogledu ne zaostajati za svojim šefom.
Nakon nekoga vriemena tema pretvorbe se ipak otvorila. Gotovo uglas su me stali uvjeravati kako su štujući hrvatsku legalnu vlast, postupili točno u skladu s riešenjem ministara. U trenutku sam pomislio, kako će usliediti dokazivanje čistoće i legalnosti njihovih namiera, te traženje moje podpore za nastavak prekinutoga postupka. Do toga nije došlo. Djelovali su kao ljudi koji shvaćaju kako je nastavak onoga što su započeli krajnje upitan, i kako ja doista nisam osoba, koju bi oni mogli pridobiti na svoju stranu.
U trenutku sam pomislio kako bi bilo dobro kada bismo Drobnjaka, a i cielu njegovu momčad, imali na svojoj strani i kako bi bilo liepo kada bismo na čelu jedne snažne i uzpješne dubrovačke tvrdke imali sposobnoga čovjeka, koji je u isto vrieme pouzdan i draga mu je Hrvatska. Tvrdka je družtvena, dakle ona je naša, dubrovačka, hrvatska. Zašto onda moje želje ne bi bile ostvarljive? Na žalost, zaključio sam, vjerojatnost za njihovo ostvarenje je izuzetno malena. Jovo je kombinacija Srbina, Jugoslavena i komunista, a iz toga sklopa se težko radjaju dobri osjećaji prema Hrvatskoj. Jovov okoliš je za sigurno sličan. Uostalom zar nije dokaz tomu i odabir nadnevka i mjesta proslave dana tvrdke. Kupari su na neki način, dapače zbiljno, dio dubrovačke obćine izvan naših ingerencija. Pa zar nisu mogli na cielomu dubrovačkom području izabrati drugi okoliš za proslavu i opuštanje, nego su se skrasili baš u okrilju vojne ustanove. Možda je stvar u najboljoj ponudi. Možda je sve to koincidencija. Ali vjerojatnije je kako nije.
Zasigurno moji domaćini iz DTS-a su se ponašali prema meni krajnje pristojno, sukladno svojemu, sad već prilično dugo vriemena stvaranom imageu. Ipak kravate su mužkarcima bile opuštene, gornje puce od košulja odkopčane. Pa tko to ne bi u ovakovoj situaciji učinio. U sebi sam im odavao priznanje. Ova tvrdka je doista postignula neuobičajeno visoku razinu poslovnoga ponašanja.
Ipak nisam se do kraja mogao odtresti nelagode. Osjećao sam se kao uljez, što u stvari i jesam bio. Situacija je to zahtievala i tako sam morao postupiti.
U prvoj zgodnoj prigodi sam ustao i zahvalio se na razumievanju i gostoprimstvu. Pristojno su me željeli zaustaviti, ali u zraku je ipak bila obostrana želja za razstankom. Drobnjak me je srdačno izpratio. Rastali smo se na kraju hodnika, a do mojega samovoza parkiranoga izpred hotela odpratila me blizka Drobnjakova suradnica i viećnica SKH-SDP-a u obćinskom vieću udruženoga rada Anka Tadić.
Prije nego sam krenuo natrag prema Gradu s olakšanjem sam samokres vratio u navlaku i stavio ga natrag u pretinac. Bilo je ovo prvo njegovo “službeno” vadjenje iz korica za ovih nešto više od mjesec dana, odkako mi ga je Miljenko, uzevši ga iz skladišta svojega sekretarijata, donio u ured. U prvi trenutak nisam ga želio uzeti, ali sam popustio pred Miljenkovim dokazivanjem, kako se nalazim na dužnosti koja bi i u normalnim vriemenima bila opasna, pa sam ga uzeo, stavio u torbu i podpisao priznanicu, koju mi je Miljenko takodjer bio pripremio i donio. Od tada se samokres nalazi u ovomu pretincu samovoza, a ponekad, kad se sjetim, odlazeći na posao prebacim ga u torbu za spise. Ne znam kako bi to izgledalo kad bih mi doista zatrebao, i morao bih na brzinu otvarati torbu i vaditi ga iz navlake.
Izvadio sam ga jedan put do sad i “neslužbeno”. Odveo sam predprošle nedjelje obitelj u šetnju Petkom, a onda, na radost djece i ženin užas, izvadio samokres i izpucao nekoliko metaka gadjajući borove, izpitavši na taj način i njegovu izpravnost i svoju pucačku sposobnost.
Nije doista bilo nikakovog razloga za nošenje samokresa u hotel Goričinu. Ali što sam mogao. Jednostavno nisam očekivao tako srdačan doček od strane ljudi kojima sam došao pokvariti proslavu i dugoročne planove i namiere.
Vozeći se prema Gradu razmišljao sam kako Jovo Drobnjak i njegovi ljudi imaju stila. Doista bi ih bilo liepo imati na našoj strani. Ali neke želje su, na žalost, neostvarive.