Lopudske manige
Petak, 31. kolovoza 1990.
S brodićem hotela “Lafodia” po finoj jutarnjoj bonaci zadnjega dana kolovoza izplovili smo prema Lopudu.
Ovo su u dubrovačkomu kraju najljepši dani u godini. Na prielazu izmedju kolovoza i rujna sunčeve zrake nisu više onako snažne i neizdržive kao u srdcu ljeta, nego su baš ugodno tople. Ovdje je normalno do kraja rujna nositi ljetnu odjeću. More dugo zadržava pogodnu toplinu, pa se sezona kupanja uobičajeno završava u listopadu, ponekad čak krajem listopada, a nekih godina i početkom studenoga. Južni Jadran se u tomu pogledu bitno razlikuje od sjevernoga. Ciene smještaja u ovdašnjim hotelima su obično cieloga rujna jednake onima iz srpnja i kolovoza.
Klimatska pogodnost Dubrovnika nije dostatno iztaknuta. Na dalekovidničkim i krugovalnim viestima iz Dubrovnika nema informacija o temperaturi mora, što je čudno jer je ovo izrazito turističko područje, a temperatura mora je, poglavito u ovomu dielu ljeta i početkom poznato ugodne dubrovačke jeseni, iznimno povoljna za kupanje i izrazito viša u uzporedbi sa sjevernijim dielom naše obale. Temperatura zraka se pak mjeri u zračnoj luci u Ćilipima, a poznato je kako je tamo temperatura uviek nešto niža, pa potencijalni turisti dobivaju o Dubrovniku krivu sliku. Možda je sve to slučajno, ali Dubrovnik se sukladno viestima doima hladnijim nego što zbiljski jest. Turistima je za odluku o odabiru mjesta odlazka, bitna temperatura zraka i mora, a čini se kako o tomu nitko od mjerodavnih u turizmu uobće ne skrbi. Čak se dobiva dojam kako se namjerno skrivaju ili prikazuju lošijim nego što jesu po dubrovački turizam pozitivni podatci. O tomu smo razpravljali baš na jučerašnjoj sjednici Izvršnoga vieća.
Odlučili smo stanje promieniti. Uzpostava redovitoga mjerenja temperature mora i dojava sriedstvima priobćavanja relativno je jeftina i jednostavna. Potrebito je samo uzpostaviti redoviti postupak . Donieli smo odgovarajuće zaključke i zadužili vriednoga Frana Kršinića za realizaciju. Ova sezona je je u tomu pogledu izgubljena. Ovo je trebalo pokrenuti najkasnije negdje u proljeće, a tada su na čelu obćine još bili naši predhodnici, komunisti. Medjutim, za sliedeću turističku sezonu bit će sve spremno.
Bilo bi doista liepo kad bismo se mogli baviti samo takovim stvarima, odnosno davati svoj doprinos gospodarskom prosperitetu dubrovačke obćine kroz neke obćenite dugoročne poteze. Medjutim, prioritetnije su teme koje su po svojoj prirodi bitno drugčije i teže. Moramo misliti o obrani i za nju se pripremati. S druge pak strane to ne smijemo naglašivati, jer nam najveća opasnost prieti upravo od države čiji smo dio još uviek.
Problematika priprema za obranu je glavna tema svakoga moga razgovora s Miljenkom Bratošem. Njemu je pak to osnovna preokupacija.
Liepo je shvatiti kako u našem razmišljanju o obrani nismo sami. Poglavito kad o tomu stigne signal iz hrvatskoga vrha. Primjer tomu je vladina odluka o osnivanju dragovoljačkih omladinskih postrojbi u okviru uztroja civilne zaštite. Miljenko se s velikim entuzijazmom prihvatio njezine provedbe, nakon što me je o vladinoj odluki predhodno bio informirao sav sretan. Tu odluku je još kakvoćno razradio.
U hrvatskoj vladi razvidno se razmišlja u dobromu smjeru. Nitko sa strane nam ne može prigovoriti, što okupljamo naše cure i mladiće u dobi izmedju 15 i 30 godina, u cilju lakšega i boljega suprotstavljanja opasnosti poput požara, poplave ili potresa. A kroz okupljanje i vježbanje kod mladih ljudi se stvara osjećaj služenja zajedničkoj stvari, točnije svojoj domovini.
Miljenko je pripremio izvrstan priedlog. Ugradio je razlikovanje dužnosti izmedju maloljetnih i punoljetnih dragovoljaca. Maloljetnici će se samo vježbati, a borba protiv nepogoda je predvidjena samo za one iznad 18 godina. Kad maloljetnici postanu punoljetni - bit će spremni. Najbolje bi bilo kad bi svi zajedno stečene vještine i zajedničtvo uporabili doista samo u borbi protiv prirodnih nepogoda, ali njihova organiziranost može dobro doći i u možebitnoj borbi za očuvanje slobode.
Na sjednici o ovoj točki nije bilo razprave. Ni Miljenko ni ja nismo trebali ništa posebice tumačiti. Članovi Izvršnoga vieća su, svaki za sebe shvatili namieru i odmah su jednoglasno prihvatili donošenje odluke.
Plovili smo s lopudske izvanjske strane, one okrenute prema pučini. Sa svojim strmim stjenovitim reliefom, taj je dio otoka veliki kontrast prema pjeskovicama u samomu mjestu, okrenutomu prema sjeverozapadu i uvali Šunj okrenutoj prema jugoistoku. I ta divlja i nepristupačna obala je na svoj način liepa, ovako uronjena u čisto mirno modro more u kojemu se zrcale stiene izbrazdane valovima i borovi tamo gore na vrhovima koje more, onda kad pobjesni, ne može dohvatiti.
Taj dio otoka sam dobro upoznao u noćnim urama, kad sam za vrieme godišnjega odmora ovdje dolazio s prijateljem ribarom Vinkom i njegovom škvadrom loviti ribu pod feralom, s mrežom plivaricom. Posebice sam zapamtio ovu obalu onoga ljetnoga popodneva kad sam iz uvale Šunj bio krenuo ovuda sa svojom barkom prkoseći snažnom maestralu, a kako bi skratio plovitbu prema Šipanu. To je s moje strane bilo krajnje neoprezno. Mariana i djeca su se bili doista uplašili. Imali su i zašto. Naša barka se propinjući probijala kroz goleme valove. U srdcu ljeta smo mogli stradati i utopiti se.
Srećom tada mi nije odkazao glavni motor, stari švedski Albin, a to mi se ponekad znalo dogoditi. Po bonaci mi u takovim slučajevima ne bi bilo težko postaviti pomoćni izvan brodski Tomos. Po onakovim valovima, to bi mi bilo nemoguće učiniti. Razbili bismo se bili o ove stiene, i novinari, možda baš neki od ovih sada s nama, imali bi temu za crnu kroniku.
Kad smo se približili samomu kraju ovog diela otoka, ciela idilična scena se odjednom promienila. U dnu stiena po šporkomu moru je plutalo raznovrstno smeće medju kojim su dominirale plastične vrećice. Stignuli smo do lopudskoga "odlagališta" odpada!
Maestral smeće znade s toga mjesta donieti do šest nautičkih milja udaljene dubrovačke plaže Lapad, a jugo ga pak redovito odnosi u slikovitu uvalu mjesta Sudjuradj na otoku Šipanu. Koliko se pak smeća nataložilo tu na dnu mora uz sam Lopud.
Bio je to doista šokantan obrat. Prekrasan ljetni dan, modro more, zeleni borovi, miris kasnoga ljeta, a onda odjednom - smeće i šporkica. Ljudi koji žive od turizma, kojega mogu zahvaliti prvenstveno iznimnom prirodnom skladu ovog kraja, tu istu prirodu nagrdjuju svojim smećem.
Gledali smo sa zgražanjem strašan primjer ekoložke nebrige. Nitko od nas nije pokazao ravnodušnost. Novinari koji su bili s nama svoje škljocanje fotoaparatima su popraćali riečima “katastrofa”, “strašno”. Pero Poljanić, Nada Lušić, Hrvoje Macan i ja smo se složili kako svakako treba naći načina i realizirati projekt mini-spalionice na Lopudu. To ne smije biti problem i treba poslužiti kao pilot projekt za druga mjesta u obćini. Obćina je razvučena, udaljenosti su znatne, pa je ovakovo riešenje izplativije nego dovoženje odpada na jedno mjesto.
Nekako smo svi bili sretni kad se brodić udaljio od strašnih scena ljudske nebrige o prirodi i skrenuo prema liepoj širokoj lopudskoj uvali.
Ruku na srdce, neposriedni povod za odlazak na Lopud ipak nije bio u traženju riešenja za prestanak zagadjenja mora i obale, premda bi to doista trebao biti glavni razlog. Na žalost još nismo stignuli u takov stadij. Odlučili smo se za ovaj put nakon što smo čuli kako je u Lopudu blokiran rad mjestne zajednice zbog velike napetosti nastale izmedju starih struktura i novih struja predvodjenih članovima HDZ-a. More ne zna govoriti i tužiti se na zagadjenje. Ljudi su u tomu smislu u golemoj prednosti. A iz Lopuda su se puno glasnije čule pritužbe na (ne)rad mjestne zajednice nego na smetlište s izvanjske strane otoka, nevidljive mještanima.
Kako bilo da bilo, ovaj preliepi otok dobio je visoko mjesto na listi prioriteta u obilasku mjestnih zajednica izvan gradskoga područja. Kad sam svoju odluku o obilasku Obćine u cilju stjecanja boljeg uvida u tamošnji život i probleme izpričao Peru Poljaniću, on mi se odmah predložio za suputnika. Lista mjesta koje treba posjetiti je doista dugačka, medjutim informacije s Lopuda su odlazak na taj otok stavile na prvo mjesto. Sreća je što je Lopud ipak negativan izuzetak, pa posjet drugim mjestima nije toliko žuran. Inače bih morao zatvoriti ured u obćini za sliedećih nekoliko mjeseci i samo putovati od mjesta do mjesta. U obćini je čak sedamdeset jedna mjestna zajednica!
Pristali smo kod hotela Lafodija. Dočekali su nas obćinski viećnik Niko Musladin i lopudski prvak HDZ-a Duško Svetac. Dok smo hodali obalom prema drugom kraju lopudske uvale, pokazali su nam zapuštenost starog lopudskoga perivoja. Produžili smo dalje komentirajući lopudske perivoj probleme, ali smo ih u trenutku ostavili po strani, kad se pred nama ukazala - jugoslavenska zastava sa zviezdom petokrakom u sriedini!
Nismo mogli vjerovati vlastitim očima. Sličilo je na povratak u prošlost! Stajali smo šokirani. Bio je to razvidan dokaz hrvatske slabosti na ovomu otoku. Pa zar su Hrvati ovdje toliko malobrojni, a Jugoslaveni se osjećaju toliko snažnima, prošlo mi je kroz glavu. Pogledao sam Pera. Stajao je i na svoj način u čudu odmahivao glavom. U trenutku smo se on i ja gotovo počeli gurati prilazeći zastavi. A onda smo se brzo uzkladili. Pero je odvezao konopac, a zatim meni prepustio povući zastavu prema dolje. Naše zaprepaštenje i srčba bili su naglo zamienjeni s odredjenom vrstom užitka.
Spustivši zastavu prekorili smo naše lopudske domaćine, jer nam, pozivajući nas, nisu bili spomenuli ovu strahotu. Bili bismo donieli našu zastavu sa sobom. Preuzevši od nas spušteni jugoslavenski barjak, Svetac nam je obećao kako će prije našeg odlazka sigurno pronaći jedan hrvatski barjak pa ćemo ga moći podignuti na povratku sa sastanka u mjestnoj zajednici.
Pred dvoranom gdje je bio predvidjen naš sastanak s Lopudjanima, zateknuli smo skupinu ljudi. Bila je tu cjelokupna skupština mjestne zajednice, te još nekolicina mještana.
Ušli smo u dvoranu i sjeli na za nas predvidjena mjesta sučelice Lopudjanima. Uz nas je sjela i tajnica mjestne zajednice, koju su mi naši hrvatski nastrojeni Lopudjani, kad su nedavno tražili naš dolazak u Lopud, označili glavnim uzročnikom svih njihovih nevolja. Zajedno s mužem Srbinom, koji je mjestni vatrogasac, tajnica je, po njihovim riečima svojevrstna vladarica otoka, koja u podpunosti ignorira činjenicu što se Lopud nalazi u Hrvatskoj.
Srbin vatrogasac je i načelnik štaba Civilne zaštite, a Srbi ili Srbofili su i učitelj, poštar, liečnik, redarstvenik, puno zaposlenih u hotelima, električar koji je osim s električarskim alatom vješt i sa samokresom, s kojim znade prietiti lopudskim članovima HDZ-a, pričali su mi uzrujani hrvatski Lopudjani, kad su me bili došli pozvati u pomoć.
Na početku sastanka oštro sam upitao tajnicu za razlog izticanja jugoslavenske zastave na zgradi mjestne zajednice, premda je već preko mjesec dana u službenoj uporabi novi hrvatski barjak, a ona mi je „snalažljivo" odgovorila, da do sad nije imala vriemena nabaviti našu trobojnicu, pa je na jarbolu ostavila ono što ima!
Ljudi u dvorani nisu s nekim velikim zanimanjem popratili uvodnu zastavnu temu, što je potvrdilo onu priču o ne osobito visokoj prosječnoj razini oduševljenja s Hrvatskom na ovomu otoku. Okupljeni su živnuli kad sam ih pozvao neka iznesu što ih sve tišti, jer smo mi iz Obćine došli saznati što je moguće više o životu Lopudjana i njihovim problemima. Nije ih trebalo moliti. Teme su se nizale jedna za drugom.
S glasnosti i s razumljivom teatralnošću izticala se poznata zagrebačka glumica Marija Kohn, koja prirodno redovito ljetuje na svojemu Lopudu, jer je tu rodjena.
Mjesto žedja, jer brod vodonosac ne može dohvatiti mjestne gustierne. Nedostaju cievi. Spomenuti vatrogasac je vatrogasnim cievima - manigama praznio septičke jame. I za to nije uporabio jednu nego sve cievi, koje je imao na razpolaganju. A imao ih je na kilometre. Ranije su cievi bile strogo odvojene, a sad su se "pomiešale". Lopudjani tako imaju ozbiljan razlog kazati kako je “prije bilo bolje".
Nešto sramežljivije i tiše spomenuta je neprikladna uporaba jezika u osnovnoj školi. To pak nije bilo čudno, s obzirom na onu priču o prevladavajućem jugoslavenstvu na otoku. Uostalom samo sam završetak prošle školske godine bio je nakon izbora. S početkom školske godine nastavnici će vjerojatno početi prilagodjivati svoje jezične navike. Pa i na Lopudu. Premda su u tomu smislu Lopudjani, kojima je stalo do hrvatskoga jezika skeptični.
Nakon što smo odslušali lopudske žalbe, upozorio sam kako je Lopud dio obćine Dubrovnik i Republike Hrvatske, pa je za očekivati prije svega od službenih predstavnika otoka ponašanje sukladno toj činjenici. Rieči su mi bile oštre, moglo bi se reći srdite i bilo je jasno kako su upućene tajnici mjestne zajednice i njezinim istomišljenicima. Upozorio sam kako su u mjestnoj zajednici nuždne promjene, jer je jasan nemar sadanjih dužnostnika, pomislivši pri tomu u sebi, kako po povratku u Dubrovnik trebam izpitati pravne mogućnosti i redovitim putem potaknuti potrebite smjene.
Ugodno sam se iznenadio, jer se riešenje pojavilo istoga trenutka. Predsjednik mjestne zajednice Srećko Radić se javio za rieč i odmah dao svoju ostavku.
Odmah sam krenuo uporabiti pruženu prigodu. Upitao sam ima li netko priedlog za novoga predsjednika. Jedan čovjek je predložio Davora Magu.
Mage je pomorac i živi u Dubrovniku, pa nije idealno riešenje, pomislio sam. Gledao sam upitno po dvorani očekujući još neki priedlog. Nije se javio nitko.
Darovanomu konju se ne gleda u zube, pomislio sam i rekao:
-“ Po mojoj informaciji tu medju vama su nazočni gotovo svi članovi skupštine mjestne zajednice. Držim kako bi bilo najpraktičnije odmah izabrati novoga predsjednika. Tko je za izbor kapetana Mage za predsjednika mjestne zajednice? Molim vas neka dignu ruke samo članovi skupštine mjestne zajednice.“
Ovo vjerojatno nije bio baš osobito pravilan postupak. Smijem li kao predsjednik Izvršnoga vieća voditi sastanak, tražiti i provoditi izbore u jednoj mjestnoj zajednici, prolazilo mi je kroz glavu.
Uzpio sam ne pokazati svoje dvojbe. Dapače nastupio sam samouvjereno, poput čovjeka koji je precizan poznavatelj zakonskoga postupka i kroz istu situaciju je prošao već puno puta.
Ljudi su podignuli ruke i odmah je bilo jasno kako je priedlog prihvačen. Ipak sam zamolio tajnicu neka izbroji glasove. Uztvrdila je kako je Mage dobio gotovo jednoglasno povjerenje.
Za samoga Davora Magu, činilo mi se, priedlog i izbor nisu bili osobito iznenadjenje. Nakon što smo mu čestitali, kratko se zahvalio Lopudjanima na izboru i javno obećao kako će u mjestnoj zajednici “doći do sriedjivanja stanja i smanjivanja napetosti”. Nije mi bio podpuno jasan. Preostaje samo vjerovati u izpunjenje njegovih obećanja. Medju njegovim prvim poslovima bi trebao biti postupak pronalazka novoga tajnika ili tajnice mjestne zajednice.
Bilo je bolje i prirodnije naći čovjeka koji stalno živi na otoku, ali je još potrebitije bilo obaviti smjenu, ma kakova ona bila. Možda će Mage naći dostatno vriemena i pokazati se Hrvatom.
Magin izbor je bio i znak za završetak sastanka. Cieli naboj s početka odjednom se izgubio. Pozdravivši se s ljudima izišli smo ponovno na zrak i krenuli uz pjeskovicu natrag prema brodiću. Zaustavili smo se kod zgrade mjestne zajednice. Hrvatski barjak je u medjuvriemenu bio pronadjen pa smo ga Pero i ja opet zajedničkim snagama podignuli na jarbol. Promatrala je to skupina mještana i turista, kojih je, po riečima naših domaćina, manje nego ranijih godina u ovo doba. Čuli su se komentari o tomu kako je ovdje inače do sad doista uviek bila iztaknuta samo jugoslavenska zastava. Ni ona hrvatska sa zviezdom u sriedini nikad nije bila podignuta. A sad se ne samo promienio redoslied boja, nego je u sriedini umjesto petokrake hrvatski grb.
Ostavili smo barjak neka leprša na popodnevnom maestralu i zaustavili se nekoliko koraka dalje u jednoj kavanici kako bismo se osvježili sa sokovima. Osvježenje mi je bilo doista dobro došlo. Epizoda u mjestnoj zajednici je ipak bila izcrpljujuća. Posebice je mučno bilo poticati smjenu. Volio bih bio u tomu ne sudjelovati, ali postojao je ozbiljan razlog za moje uplitanje, a osim toga prigodu je trebalo uporabiti. Posao koji sam obavio nije bio niti ugodan niti uobičajen.
Ova mjestna zajednica je vodila neku svoju, jugoslavensku politiku. U obćini Dubrovnik takova situacija jednostavno nema nikakova smisla. Baš u svim mjestima, po broju je dominantno hrvatsko pučanstvo, koje se inače u većini veseli i podupire ovaj hrvatski preporod. U Lopudu su, po svemu sudeći, jugoslavenske snage nastavile svoju dominaciju čisto po inerciji.
Gledao sam šutke vesela lica naših domaćina i slušao razgovor za stolom, ne uključujući se. Naši domaćini su, upadajući u rieč jedan drugome, izražavali svoje oduševljenje s velikim, neočekivanim i za njih gotovo nezamislivim obratom.
Javio sam se tek kako bih odbio poziv na objed.
-„Tako skraćujemo boravak i dobivamo na vremenu. Moramo biti racionalni,“ objasnio sam. Možda pretjerujem u svojoj pasioniranoj racionalizaciji. Drugi članovi lopudske ekspedicije nisu imali izbora nego pristojno se složiti sa mnom. Uzimam li sebi previše slobode?
Prema gradu smo plovili s unutarnje strane otoka, rutom uobičajenom za sve brodiće i lokalne brodske linije. Tako nismo morali ponovno gledati ono morsko smetlište. Sve do pristajanja u Gružkoj luci pretresali smo lopudske teme. Dok se brod vezivao za mul shvatio sam kako nisam baš bio u pravu, što sam odbio objed u Lopudu. Pala je večer. Radni dan je bio završen. Doma ću objedovati i večerati odjednom. A mogao sam objedovati u družtvu s ljudima koje nemam prigode vidjati tako često. Još bismo možda nešto saznali i još bismo ih mogli u nečemu savjetovati. Uzputno bismo ljude učinili još sretnijima.
Inače razvidno je nemoguće u posjetu ne izgubiti cieli dan. Trebamo dakle sedamdeset i dva dana za obilazak svih mjestnih zajednica u Obćini! Ako u posjet idemo jedan put tjedno, treba nam sedamdeset i dva tjedna! Ako u tjednu jedan dan posvetim pripremama za sjednicu Izvršnoga vieća, jedan dan samoj sjednici, jedan dan posjetu nekoj od mjestnih zajednica, jedan dan primajući gradjane i riešavajući njihove probleme, te jedan dan pregledavajući zaključke, riešenja i odluke i podpisujući ih - tjedan je izcrpljen. A gdje su svi ostali poslovi! Gdje su pripreme i sudjelovanje na sjednicama obćinske skupštine, predsjedničtva, različiti projekti, niz ad hoc poslova? Gdje je vrieme za promišljanje programa i stratežkih odluka? Treba doista razmotriti i mogućnost prihvaćanja poziva na objed. Može se i razmišljati i razgovarati, a čak i uživati u isto vrieme!
Put od luke do stana sam prehodao. Onaj umor koji sam osjetio nakon sastanka u mjestnoj zajednici je bio nestao. Čak nisam bio ni osobito gladan. U stvari i nakon dana provedenoga u uredu obično stižem doma na objed negdje baš u isto vrieme. Možda ipak malo ranije.
Sve u svemu mogu biti zadovoljan. Iza nas je Lopud, barem glede tamošnjih ljudi, ostao drugčiji. Samopouzdanje onih kojima je stalo do Lopuda u novom hrvatskom vriemenu je sad dostatno jako pa se vrlo vjerojatno ubuduće “različite manige” više ne će miešati.