Explozivne igre komunista

Srieda, 24. listopada 1990.

Direktor “Vrtova sunca” Pero Vićan prije nekoliko godina mi se jednom prigodom javio na način kako se javljaju stari poznanici. A nisam znao tko je. Bilo mi je neugodno upitati ga za ime i odakle se poznajemo.  Kad smo se malo zatim ponovno susreli i kad me je opet pozdravio na isti način, upitao sam neprimjetno jednoga drugog poznanika koji se zateknuo u blizini i on mi je rekao o komu se radi. Kasnije sam saznao kako se Vićan, uz svoje direktorske dužnosti bavi i nogometom, odnosno sudjeluje u radu uprave nogometnoga kluba GOŠK-Jug, pa sam zaključio kako me se možda sjeća iz mojih mladih dana kad sam aktivno igrao nogomet. Ili me pozna iz pučkoškolskih ili gimnazijskih dana. Ili ga ne mogu prepoznati zbog brade. Tek tu enigmu nisam riešio. I dalje mi je neugodno upitati ga. Uostalom nije jedina osoba koju sam s vriemenom zaboravio. To je ciena koju sam morao platiti godinama izbivajući iz Dubrovnika. Zasigurno sreli smo se još nekoliko puta, pa smo osim pozdravljanja znali i razmieniti nekoliko rečenica. U svim slučajevima ostavljao je izuzetno prijateljski dojam.

Ipak naše poznanstvo Vičan nije uporabio za ostvarivanje kontakta s novim vodstvom Obćine. Učinio je to preko Pera Poljanića, kojega razvidno puno bolje poznaje.

Poljanić se nalazi u izvrstnim odnosima s mnogim osobama koje su ostale na vodećim mjestima iz doba komunizma. On im je u Obćini neka vrsta zaštitnika. Oni znaju Peru ugoditi. Sviestni su kako preko njega imaju puno veće mogućnosti  ostvariti priključak prema politici, nego to mogu sa mnom. A bez toga priključka jednostavno ne znaju živjeti.

Nije to ni malo čudno. Praktički do jučer gospodarstvo, kao i kultura, šport, školstvo, odnosno sve sfere života bile su neraskidivo povezani s politikom i državom. Tu snažnu poveznicu činilo je članstvo svih vodećih ljudi u jedinoj dopuštenoj stranki, koju su ljudi jednostavno nazivali Partija.

Pero Vićan je preko svojega obćinskoga imenjaka uzpio dogovoriti sastanak na kojemu će pokušati učiniti nešto za hotelsku tvrdku kojoj je na čelu, a koja se, poput cieloga dubrovačkoga turizma,  našla u nezavidnoj situaciji, jer se stranim turistima izgleda više svidjalo dolaziti u Dubrovnik, dok su ovdje na vlasti bili komunisti, i dok se izpod naziva Jugoslavija Hrvatska nije niti nazirala. Tako bi se moglo zaključiti, kad strani turisti ne bi imali izpriku za nedolazak u doista napetoj situaciji, koju su stvorili nezadovoljni Srbi u Hrvatskoj uz podporu svojih sunarodnjaka iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Turisti zaobilaze Hrvatsku i očekuju što će se dogoditi. To je ipak najvjerojatniji razlog njihovog nedolazka. Jer za njih se na razini priama nije praktički ništa dogodilo. Nisu dolazili u Obćinu, nego u hotele ili u kućni smještaj, a tamo bi ih i u ovo doba, dočekali isti ljudi, koji su ih dočekivali dok su  Jugoslavija i komunizam bili neokrnjeni.

Udovoljio sam Peru Poljaniću i došao danas na sastanak s predstavnicima “Vrtova sunca” u Malu viećnicu. Slušajući Pera Vićana i njegove suradnike potvrdio sam svoja predvidjanja kako ne ću čuti ništa što nisam već znao. Turista je malo, prihodi su minimalni, a zaposleni očekuju plaće. Uz to treba vraćati zajmove s kojima je hotelsko naselje izgradjeno.

Prezentacija vodstva “Vrtova sunca” je bila toliko suprotna od one prekjučer navečer u hotelu “Palace”, gdje su Lovro Misir  i njegov sin, na svoj simpatično kombinirano narodni hercegovački i precizni njemački način širili optimizam.

Misir se doduše i nema o čemu previše brinuti. Ovdje je do sad uložio svoe novce samo u maleni turistički objekt u Zatonu koji vodi njegov mladji brat, a glavnina vriednosti mu je u Njemačkoj. “Vrtovi sunca” pak u podpunosti ovise o dolazku turista u Dubrovnik, odnosno u Hrvatsku. Ipak Misir predstavlja jedno novo vrieme koje nas ovdje očekuje, za razliku od nesretnih predstavnika “Vrtova sunca” koji su, na žalost, još prikovani u “družtvenoj” prošlosti. Što ne znači kako se ne će znati prilagoditi, čim se za to ukaže prigoda.

Prilagodbe su na neki način postale česte i uobičajene kod mnogih. Poput Turističkoga družtva Dubrovnik. Došli su mi jučer s priedlogom za kićenje Straduna u pred Božićno doba. Sjetili su se na vrieme. Očekivali su i dobili moju podporu. Prvi put nakon četrdeset šest dugih godina Stradun će ove godine biti osvietljen puno prije Božića, a ne nakon Božića, kao što su to komunisti činili i na taj način vriedjajući nas vjernike gotovo pola stoljeća.

Pero Vićan riešenje vidi u odabiru i prihvaćanju ponude nekoga od stranih potecialnih investitora, koji su se pojavili, očekujući ostvariti dobar posao u ovim težkim vriemenima za dubrovački turizam.

Situacija je ne samo težka nego i izuzetno komplicirana. “Vrtovi sunca” su u družtvenom vlastničtvu. Po definiciji nisu  ni državni ni privatni, nego nešto izmedju. Ipak, nekako su bliži državnom vlastničtvu, pa su se Vićan i njegova škvadra s pravom zaputili na razgovor u Obćinu.

Smiju li stranci postati vlastnicima? Komu bi otišao novac koji su spremni dati i uložiti? Tko jer taj koji odlučuje o možebitnomu novom vlastniku? “Vrtovi sunca” trebaju nastaviti živjeti i ostvarivati dobit. Za koga? Samo za zaposlene u njima, za Obćinu, za Državu?

Pero Poljanić je na svoj način klimao glavom i tu i tamo nešto uobćeno odgovarao, čekajući kad ću se uključiti i izići s nekim riešenjem. Vjerojatno se neugodno iznenadio kad sam se obratio ljudima iz “Vrtova sunca” kratko i obćenito. Nisam mogao drugčije.

Rekao sam im ono što su i sami znali. Žrtve su doista objektivnih okolnosti. Nad turizam su se nadvili olovni oblaci neizvjestnosti, a o sudbini statusa družtvenoga vlastničtva još nije ništa  pametnoga smišljeno ni odlučeno. Trebao bih se više posvetiti toj temi. Trebao bih više raditi na tomu, a manje razmišljati o izpravljanju komunističkih nepravdi.

I komunisti bi se trebali manje intenzivno prisjećati na svoju donedavnu vladavinu. Na taj način bi puno pomogli i sebi i ljudima poput mene. Kao što to uostalom čini i Pero Vičan, ovom svojom brigom za turizam i zaposlene u tvrdki kojoj je na čelu. Nitko od njih na sastanku  nije spomenuo kako mu nedostaje 18. listopada. Nedostaju im turisti i novci za odplatu anuiteta i to je sve.

Zasigurno neki komunisti, poput Pera Vićana, traže riešenja za krajnje neobičnu situaciju u kojoj su se našli i oni i tvrdke kojima su na čelu. Neki drugi pak ne pokušavaju baš ništa. Vićan zasigurno spada u fleksibilniju komunističku gardu, kojoj su partijska knjižica i partijske dogme bile bitne toliko koliko su im pomagale u postizanju osobnih ciljeva, koji često nemaju baš puno veze s komunizmom. Uostalom, na čelu dubrovačkih komunista je i danas jedan takov čovjek,  Ivo Jurišić, Perov Pelješčanin, direktor dubrovačke poslovnice INA-e.

I Jurišić i Vičan i mnogi drugi komunisti, koje poznajem znaju biti simpatični, znaju odavati sposobnost, ali težko ćemo prevladati medjusobno nepovjerenje. Dokaz tomu je i ovaj slučaj s njihovim nedavnim okupljanjem izpred svetoga Vlaha.

Moj odgovor na njihova podmetanja objavljena prije tri dana u Slobodnoj Dalmaciji  pronašao sam konačno danas u jučerašnjemu Večernjemu listu. Priobćenje sam svim novinama poslao u ponedjeljak ujutro, a evo objavljeno je u sriedu na dnu stranice i to samo djelomice prepričano od strane novinara Klaria Obradovića. 

Na medijskom se području, na sreću komunista, nakon izbora praktički ništa nije promienilo. Više ili manje otvoreno mediji i dalje podržavaju svoje dojučerašnje šefove, odnosno Račana  njegove drugove. To je činjenica i tu se malo može učiniti. Praktički ništa. U stvari mogu biti zadovoljan što mi je Večernji list objavio priobćenje barem kroz interpretaciju svojega novinara. Dapače učinjeno je to sadržajno korektno, premda bi objavljivanje cjelokupnoga mojega texta, koji je inače dosta kratak, bila kudikamo poštenije i učinkovitie, odnosno jasnije za čitatelje. Zasigurno, komunisti su još iznimno snažni, a u medijima su najsnažniji, i to se pokazuje iz dana u dan.

I za vrieme sastanka s vodstvom “Vrtova sunca” misli bi mi pobjegle u smjeru procjenjivanja ima li se smisla opet se oglasiti i zatražiti objavu cjelokupnoga texta. Ipak pametnije je odustati. Opet bi sigurno naišao na neku smicalicu. I tako bi moglo ići u nedogled.

Moje priobćenje je prepričano s dvodnevnom odgodom, kako bi čitatelji izgubili nit. Komunisti imaju svoje izkušane metode. Ne mienjaju se, premda cielo vrieme to naglašuju. Stranka demokratskih promjena! Kakovo licumjerje! Da se uistinu žele promieniti ne bi inzistirali na obilježavanju nadnevka koji je Dubrovniku donio toliko patnje.

Ipak s ovim SDP nastavkom pokazuju kako se barem na neki način žele distancirati od naziva pod kojim su, kao jedina stranka, jer je svako drugo stranačko djelovanje bilo strogo zabranjeno, djelovali do prošle godine. SKH je gubitnički naziv i zgodno ga je maskirati jednim dodatkom koji u stvari ništa ne govori. Upustili su se u promjene, i to demokratske promjene, ma što to značilo. Neka to svatko tumači kako želi!

U stvari tim našim današnjim komunistima treba odati priznanje. Smislili su izborni sustav koji im je trebao donieti sigurnu pobjedu na izborima ali sustav se pokazao iznimno poštenim i pravednim, izbori su provedeni korektno, a komunisti su se pokazali kao ljudi koji znaju pretrpjeti poraz i predali su izbornim pobjednicima  vlast posve gladko.

Treba li prema njima pokazivati više razumievanja? To su sve ljudi od krvi i mesa i zasigurno im je iznimno težko prihvatiti ovakov nagli obrat u kojem su, praktički preko noći, objektivno izgubili strašno puno. Do nedavno su držali doslovce sve konce u svojim rukama. Čak je nekako i medju nekomunistima bila stvorena navika kako su na svim, doista svim političkim i gospodarskim važnim i manje važnim pozicijama samo članovi Saveza komunista. Od države do obćine, od velikih do posve malih tvrdki, u školskim, znanstvenim, kulturnim ustanovama, športskim klubovima, svugdje su vodili glavnu rieč. Ta prošlost nije udaljena ni pola godine.

Nakon izbora dio članova Partije je jednostavno promienio stranku. Veliki broj ih se priključio Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici procienivši s pravom kako kroz tu stranku koja je dobila najviše glasova na izborima, mogu nastaviti svoje političke kariere. Nisu se prevarili. Puno ih se nalazei na ministarskim pozicijama, odnosno na najvišim političkim dužnostima u Republici. Situacija u dubrovačkoj obćini je za njih ipak nešto nepovoljnija.

Članovi SKH koji su se odlučili  javno zadržati svoju partijsku knjižicu, rade na kozmetičkim promjenama poput dodavanja SDP nastavka.  Neki od njih doista se nadaju povratku svoje stranke na vlast, neki jednostavno žele ostati dosljedni, neki vjerojatno svoju Partiju istinski vole.

Treći dio komunista se jednostavno pritajio, odnosno “zaboravio je” svoju donedavnu pripadnost crvenom barjaku sa srpom i čekićem. Puno njih su čelnici u tvrdkama ili državnim i drugim institucijama. Nastoje se prikazati dobrim gospodarstvenicima, prosvjetarima, kulturnim i znanstvenim djelatnicima i govore kako ih politika ne zanima i nikad ih nije zanimala.  To je sve u svemu ipak dobar pokazatelj, jer potvrdjuje nepovratni razpad prijašnjega sustava.

Sve u svemu je dobro što je veliki dio komunista napustio ili upravo napušta  stranku koja im je bila glavni životni sponzor i zaštitnik.

Dokle će malobrojne komuniste koji se  nisu odreknuli crvene knjižice držati njihova dosljednost? Hoće li postupno svi potražiti zaštitu neke druge stranke? Težko mogu dogradnjom imena izbjeći asociacije s četrdesetpetgodišnjim jednoumljem. Tim teže što se njihova čvrsta jezgra jednostavno ne može odreknuti svojih manifestacija i svojih proslava. Kao što je to bilo u slučaju njihovog javnoga obilježavanja takozvanoga dana oslobodjenja Dubrovnika, a koji se do prošle godine na 18. listopada pompozno slavio u dubrovačkoj obćini kao dan obćine.

Ove godine točnije  prije sedam dana pokušali su održati kontinuitet proslave, premda je Skupština obćine Dubrovnik u svojemu statutu izbrisala taj nadnevak kao dan obćine i umjesto njega uvela proslavu svetoga Vlaha. I tu sam se nenadano našao s njima u sukobu, premda  je sve, što se mene tiče,  počelo podpuno drugčije, reklo bi se čak idilično.

Dan prije održavanja komunističkoga skupa na sad već bivši obćinski blagdan, uz predhodnu najavu u mojemu uredu je bio čelnik dubrovačkih komunista Ivo Jurišić, koji svojom pojavom i veselim držanjem ne budi nikakove asociacija na stranku kojoj je na čelu. Poznajem ga, onako iz vidjenja, jer stanuje u susjedstvu.  Svojevrstna je kombinacija spomenute prve i treće skupine komunista. Zadržao je partijsku knjižicu, dapače nalazi se na partijskoj čelnoj poziciji, a u isto vrieme je i upravitelj dubrovačke poslovnice INA-e, što je poznato unosno i sigurno radno mjesto. Ivo dakle spada u one koji nastoje afirmirati svoj direktorski status ne odričući se svoje partijske prošlosti. U stvari na njegovom primjeru bih u svojim zapažanjima o sudbini članova Saveza komunista mogao formirati i četvrtu skupinu.

Kad se Jurišić pojavio na vratima mojega ureda nisam znao zbog čega je došao. Ponudio sam ga sjesti i upitao kako mu mogu pomoći.

- “Predsjedniče, došao sam zbog jedne posve protokolarne stvari,” rekao mi je na to Jurišić. I nastavio:

 -“U posjeti Dubrovniku su naš predsjednik stranke Ivica Račan, naš predsjednik Vieća udruženoga rada Sabora Ivan Matija i naš saborski zastupnik Stipe Ivanišević. Bilo bi liepo, kad biste  našli vriemena i primili ih, onako čisto protokolarno. Znam Vaše stavove prema SKH, ali ovdje se radi o saborskim zastupnicima.“

Zastao je pogledavši me upitno.

Volim ovakove dužnosti prepustiti Peru Poljaniću, koji ih ionako rado obavlja. Tako mi ostaje više vriemena za promišljanje i obavljanje konkretnijih poslova. Medjutim Pero je bio u Zagrebu. I to takodjer jako voli. A meni je zbog prirode mojega ranijega posla, kad sam morao iznimno puno biti na putu, draže biti u Dubrovniku. Pero i ja  u tomu smo uistinu našli zajednički jezik. Drugo je pitanje mora li Pero zaista toliko putovati i je li dobro što se ja gotovo uobće ne mičem iz Dubrovnika. Jurišić zasigurno ne bi ni pokušao doći k meni, kad bi Pero bio tu. Uostalom on je Perov Pelješčanin. Ovako nije imao izbora. Nisam imao izbora ni ja.

- “Nema problema,” odgovorio sam mu. “Sa zadovoljstvom ću primiti naše saborske zastupnike. Ne znam na što mislite kad spominjete moj stav o SKH, ali SKH-SDP je za mene saborska stranka i bit će mi drago razgovarati sa saborskim zastupnicima vaše stranke. Kod mene tu nema predrasuda. Uostalom, Ivo, i mi se uviek liepo pozdravljamo, kad se sususretnemo, zar ne. ”zaključio sam.

Nisam bio podpuno izkren. Doista bih želio osloboditi se predrasuda prema komunistima, ali to će mi biti iznimno težko. U stvari to nisu predrasude nego činjenice. A činjenice je težko zanemariti.

-“Hvala vam puno. Odgovara li vam kad bismo došli sutra ujutro, uzvratio mi je Jurišić, ne skrivajući zadovoljstvo zbog mojega pristanka.

Možda je doista očekivao moj negativan odgovor u smislu kako kako ne volim razgovarati s komunistima, ili nešto slično. Ostali smo još kratko u razgovoru. Priznao sam Jurišiću kako o dolazku Račana u Dubrovnik uobće nisam znao dok mi on to nije sad rekao, i opravdao to s obterečenjem poslovima. Srdačno smo se pozdravili očekujući se vidjeti sliedećeg dana. Jurišić je, naravno trebao doći u pratnji svojih zagrebačkih stranačkih čelnika.

Istoga dana u popodnevnim urama dobio sam obaviest kako je hrvatsko redsrstavo službeno zabranilo za sutra zakazani skup SKH-SDP-a izpred crkve svetoga Vlaha.

Osjetio sam strašnu nelagodu. Račan i družtvo su dakle došli u Dubrovnik održati svoj skup na otvorenom prostoru slaveći  “Dan oslobodjenja Dubrovnika”, do nedavno službeni Dan obćine Dubrovnik. Redarstvo im je izdalo zabranu održavanja skupa, a ja bi ih ujutro trebao u obćini protokolarno primiti. Razmišljao sam o tomu što mi je učiniti. Zaokupljen tim mislima došao sam na posao sliedećeg jutra. Odmah sam rekao tajnici neka mi nazove Iva Jurišića.

- “Što je novo predsjedniče?” veselo mi se odazvao Jurišić.

- “Čuo sam kako ste namieravali održati vaš skup na otvorenom, a redarstvo vam je izdalo zabranu.  Treba li vam pomoć u pronalazku neke dvorane, odnosno zatvorenoga prostora. Jeste li već pronašli nešto? Ako treba spreman sam uporabiti svoj utjecaj.”

Moj utjecaj zasigurno nije veći od utjecaja Jurišića i njegovih drugova. Njihovi ljudi se još nalaze na većini ključnih mjesta. Medjutim, na ovaj način neizravno sam želio od Jurišića saznati, hoće li odkazati skup na otvorenom.

- “Naš skup smo zakazali već prije dosta vriemena. Ne znam zašto ga sad redarstvo zabranjuje. Ne će se dogoditi ništa. Sve će proći u najboljemu redu,” rekao mi je Jurišić.

- “Znači li to kako vi i dalje namieravate održati svoj skup na otvorenom prostoru,” upitao sam ga.

- “Pa sigurno. Tko će obaviestiti ljude neka dodju na drugo mjesto. Vjerujte, nema nikakovog razloga bilo što mienjati. Skupovi na otvorenom se zabranjuju radi mogućnosti nekoga incidenta. U ovomu našem slučaju ne može se doista ništa dogoditi, ”odgovorio mi je.

- “Nije u pitanju samo to hoće li se nešto dogoditi ili ne će. Ako održite vi svoj skup na otvorenom, i drugi će to početi raditi, a onda se stvari mogu izmaknuti kontroli i može se svašta dogoditi. Ovo su takova vriemena,” rekao sam mu.

- “Ne brinite se sve će biti u redu, odgovorio mi je Jurišić.

- “Ne znam shvaćate li me. Vaš skup bi mogao biti loš primjer. I to dvostruko. Shvatit će se da se skupovi mogu održavati na otvorenom prostoru, i što je još gore, bit će to primjer ignoriranja zabrane koju je izdala hrvatska vlast.”

- “Nemate se razloga brinuti,” ponovio mi je Jurišić.

- “Recite mi možete li još jedan put porazgovarati medju sobom i razmotriti mogućnost za prebacivanje skupa u zatvoreni prostor,” upitao sam ga.

- “O tomu smo već razgovarali. Odluku smo već donieli. Ne ćemo je mienjati.” odgovorio je.

Našao sam se u škripcu. Trebalo je munjevito donieti neku odluku.

- “Ne znam, koliko znate, ali prije desetak dana smo, zbog svojega krajnjeg opreza, prigodom proslave posvećenja pravoslavne crkve na Boninovu, izbjegnuli pod navodnicima „dogadjanje naroda“ ovdje u Dubrovniku. I tad je bila donesena zabrana održavanja skupova na otvorenom prostoru.”

- “Pa predsjedniče, nismo mi ta vrsta opasnosti. Ne možete nas s njima uzporedjivati, “rekao mi je na to Jurišić.

- “Ne uzporedjujem ja Vas s njima, nego sam Vam samo htio napomenuti u kakovim se okolnostima nalazimo. Nuždno je u zabranama biti dosljedan. Ova zabrana pokazuje u stvari našu dosljednost. I vi u tomu možete dati svoj prinos. Ako prihvatite odluku našeg ministarstva unutarnjih poslova i svoj skup održite u zatvorenomu prostoru, pokazat će se kako hrvatska vlast u svojim odlukama nije selektivna, nego postupa jednako prema skupu koji održava jedna hrvatska saborska stranka kao i prema skupu na kojega bi stignuli pravoslavci s iztoka. Radi se jednostavno o zaštiti gradjana i imovine.

- “Shvaćam, ali sve je u ovomu našem slučaju predaleko odmaknulo. Ne možemo natrag,”

- “Znate što, molim Vas prenesite vašim kolegama kako inzistiram na prebacivanju vašeg skupa u zatvoreni prostor, te kako sam spreman u tomu pomoći. Razloge sam vam naveo ali ću ih ponoviti. Kao službeni predstavnik obćine Dubrovnik ne mogu prieći preko nepoštivanja službene odluke hrvatske vlasti i uz to stvaranja negativnoga primjera koji bi nam mogao stvoriti probleme u budućnosti. Ovo je zapovied ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a Dubrovnik je dio Hrvatske. Ovdje se kao i drugdje u Hrvatskoj trebaju respektirati odluke hrvatskoga ministarstva. Ako ne promienite svoju odluku i ne prilagodite se, ne ću moći održati priam koji smo dogovorili.”

S druge strane žice nastala je malena stanka.

- “Mogu li se još jednom posavjetovati, a Vas nazvati za koju minutu, “ javio se Jurišić. Glas mu više nije bio onako veseo.

Složio sam se.

Nazvao me doista nakon deset minuta.

- “Kao što sam vam rekao ne možemo ništa promieniti,” rekao mi je.

Nisam se uobće iznenadio. Vrh hrvatskih komunista jednostavno nije mogao sebi dopustiti i pokoriti se zahtjevu nekomunista, koji se pojavio niodkuda. S druge pak strane, sve što može i mirisati na destabilizaciju Hrvatske, za to družtvo je, barem podsviestno, dobro došlo. Njihove rane su još uviek previše svježe, pa je stoga dosta prirodno što ne propuštaju barem tu i tamo malo napakostiti.

- “Znači li to i prihvaćanje odkaza priama kojega smo jučer dogovorili,” upitao sam Jurišića.

- “Ne znači. Spremni smo doći.”

- “Na žalost, što se mene tiče, znači. Recite gospodinu Račanu i ostalim kolegama kako mi je žao, ali ne možemo se sastati pod ovakovim uvjetima.”

- “Dobro, kad vi tako kažete,” odgovorio mi je Jurišić. Tako smo zaključili naš razgovor. Medju nama je naglo nestalo onoga prijateljskoga  tona.

Nisam bio sretan zbog rezultata razgovora. Njihovo prihvaćanje moje sugestije bilo bi puno bolje, i bilo bi bolje održati sastanak prema dogovoru. Na žalost nisam sebi mogao dopustiti uvlačenje u taj njihov scenarij. Jednostavno bi s moje strane bilo krajnje nedosljedno jedne, koji nisu napravili nikakov prekršaj, i čvrsto obećavaju kako će svoju svetčanost zadržati prostorno i tematski u crkvenim okvirima, unapried pozivati na red, kao što je to bio nedavno slučaj s predstavnicima pravoslavne crkve, a za druge koji krše zabranu republičkoga ministarstva - priredjivati priam u Obćini. Inače sam vjerovao Jurišiću i nisam sumnjao kako se skup može izroditi u nešto loše.

I nije se dogodilo baš ništa. Komunisti su danas sviestni kako im je snaga objektivno drastično manja nego u vrieme izbora. I nakon gubitka izbora se nisu usudili, ili nisu htjeli ništa poduzeti. Sad su im mogućnosti daleko daleko ograničenije. Zašto bi se izlagali? Ova njihova manifestacija je bila samo odredjena vrsta inercije i ništa više. Uostalom logično je kako im se ne izplati  ugrožavati ovo što im je preostalo, a to doista nije bezznačenjsko. Uz to mogli su se pouzdati i u uzpavljujući način govora svojega predsjednika stranke Ivice Račana, prototipa čovjeka koji ne može zapaliti nikakove iskre kod slušatelja.

Ipak skup je održan. A u nedjelju u Slobodnoj Dalmaciji je izišlo kako im je netko iz redarstva  nakon onoga Jurišićevoga jutarnjeg razgovora sa mnom, ustmeno odobrio održavanje skupa na otvorenom. Netko im je ustmeno dao odobrenje! Tko je taj i tko to može mienjati pismenu odluku ministarstva? Naravno to nisu napisali u svojemu priobćenju za javnost.

Na sve to ipak ne bih bio reagirao. Medjutim reagirati sam morao, jer su u textu priobćenja spomenuli moje ime, naravno u negativnom kontextu. A opisujući moje odkazivanje priama za Račana i drugove napisali su kako je ideja o tomu priamu potekla od mene odnosno kako sam to ja predložio Jurišiću!

Moja reakcija se evo pojavila u Večernjem listu nakon tri dana. I to kroz novinarsku interpretaciju. Obradović ipak nije odolio prepričati onu moju uzporedbu održavanja komunističkoga skupa s pušenjem na benzinskoj crpki unatoč jasnom znaku zabrane. Naime po logici SKH-SDP svaki čovjek bi nakon popušene cigarete na benzinskoj crpki, a jer je ostao živ i ništa se nije dogodilo, imao pravo reći kako su bezpredmetni znakovi zabrane pušenja, te kako se ne osjeća krivim. A što ako su ga neki drugi pušaći vidjeli i takodjer su došli do istoga krivog zaključka? Hoće li se osjećati krivim, ako netko od njih odmah zatim ili pak nekoliko dana ili nekoliko tjedana kasnije zapali cigaretu uživajući u isto vrieme u mirisu duhana i benzina, nakon čega ipak dodje do eksplozie?

Drage su mi ove uzporedbe s pušaćima. Cieli život se borim i protiv pušenja i protiv komunizma. Nisam očekivao kako ću dobiti prigodu javno se obrušiti odjednom i na jedne i na druge. Asociacija je čak trostruka, zbog toga jer je Ivo Jurišić, šef dubrovačkih komunista u isto vrieme i direktor dubrovačke poslovnice  INA-e, što znači kako su benzinske crpke pod njegovom upravom.

Ciela ova situacija s medijima nije ni malo naivna. Novine su podpuno u rukama komunista pa u zbilji moram biti sretan s Obradovićevim prepričavanjem mojega priobćenja. Spomenuo je kako nisam ja bio predlagač priama u Obćini nego je to bio Jurišić, prepričao je moju asociaciju s benzinskom crpkom. A kašnjenje objave priobćenja i mjesto texta na dnu stranice je nešto što je izgleda neizbježno.

Taj “dan oslobodjenja Dubrovnika” me ovih dana neprestano prati. Mojoj reakciji na priobćenje  Račana i njegovih drugova predhodilo je reagiranje na sastavak koji je novinar Slobodne Dalmacije Nino Salvia objavio baš na 18. listopada. Primietio sam ga u novinama neposriedno nakon onoga brzoglasnoga razgovora s Jurišićem i odkaza priama za Račana. Baš sam bio “razpoložen” pročitati Salvijin zaključak kako je 18. listopada “praznik sviju nas”.

Salviji nitko ne može osporiti pravo opisivanja vlastitih osjećaja vezanih uz neki nadnevak. Na to se ne bih bio osvrtao. Salvija je imao pravo i na procjenu kako njegove osjećaje dieli i velik broj ljudi. Medjutim, doista nije imao moralno pravo na onakav način tumačiti osjećaje cjelokupnoga pučanstva. Vjerojatno u nastupu zanosa i uzpomena čak i nije bio sviestan nelogičnosti one svoje rečenice. Uostalom na takov način su komunisti, kojih je bilo desetak posto redovito tumačili osjećaje cjelokupnoga pučanstva. U donedavno doba njihove vladavine to su mogli činiti komodno i bez posljedica, jer jednostavno nisu dopuštali bilo kakovu mogućnost reakcije. Dapače, ako bi netko na ovakove tvrdnje negativno reagirao i čavrljajući u gostioni, vrlo vjerojatno bi se našao iza rešetaka. Sad je na sreću stignulo vrieme kad je moguće reagirati bez posljedica.

Pročitavši Salvijin sastavak razmišljao sam, hoće li netko reagirati uočivši isto što sam ja uočio. Procienio sam kako bi sastavak mogao ostati bez reagiranja, što bi bilo neoprostivo. Salvijina tvrdnja nije smjela ostati bez odgovora. Pa ljudi su na izborima pokazali svoje stavove i dvotrećinska većina je jasno dala do znanja kako joj je dosta komunizma i Jugoslavije, a s tim i svih nadnevaka koji podsjećaju na to doba. Ovom rečenicom pogodjeni smo svi mi koji smo protivnici Jugoslavije i komunizma, a do kojih je dopro ovaj sastavak.

Morao sam osobno reagirati.

Moj objavljeni odgovor je u zagradi nosio broj 3. Znači kako  je prije mene još netko reagirao. Nisam pronašao tko je to bio i kako je reagirao. Broj 3 znači kako su na sastavak bila dva odgovora, a moj je drugi. Takov je, čini mi se, običaj. Prvi odgovor na neki sastavak nosi broj dva, drugi broj tri i t.d. Je li pod brojem dva reagirao netko s mišljenjem koje je slično mome, ili je to bio netko komu su komunističke tradicije bliže srdcu? Trebalo bi to izpitati, ali toliko mi nedostaje vriemena. Moram za to nekoga zadužiti. I to se treba sjetiti. Kao što sam se u onoj stiski prije šest dana sjetio pozvati tajnika Izvršnoga vieća, Pera Marinovića, upoznati ga sa Salvijinim textom, upozoriti ga na Salvijino svojatanje obćeg mišljenja i zamoliti ga neka sastavi text reagiranja na članak. On je taj posao izvrstno obavio.

Kad mi je donio text na podpis, nisam htio intervenirati ni na jednomu mjestu, premda bi moj text zasigurno ipak bio nešto drugčiji. Medjutim nisam ga htio povriediti. Dapače svojim podpunim prihvaćanjem želio sam ga ohrabriti. Taj inače prilično plahi čovjek, koji je kao nekomunist cieli svoj radni viek proveo u komunističkim obćinskim organima, dao je sebi oduška, doduše znajući kako ću se ja podpisati.

Toga dana je inače bilo logično očekivati i neku vrstu javne protuproslave većini pučanstva nametnutoga nadnevka. Jer to je bio dan početka crnoga razdoblja u poviesti hrvatskoga Dubrovnika. To je bio dan početka jednoumlja, proganjanja osobnosti i privatnosti, uzpostave licumjerstva i sivila. Medjutim, i  demonstracije i proslave netko treba organizirati. Komunisti su se i ovaj put na tomu području pokazali znatno spretnijima. Doduše posao im i nije bio osobito težak, jer mediji su definitivno u cielosti u njihovim rukama.  I na  Radio Dubrovniku i u Slobodnoj Dalmaciji nije bilo ni rieči o tamnoj strani 18. listopada. Dapače obilježen je s osobitom nostalgijom i osjećajnosti.

Kad sliedećeg dana u Slobodnoj Dalmaciji nisam pronašao svoju reakciju nazvao sam glavnoga urednika te novine, Joška Kulušića. Kulušić mi je odmah pošteno rekao kako mu je jasno zbog čega zovem, a zatim se počeo opravdavati nedostatkom prostora u novini, uobće ne nastojeći zvučiti uvjerljivo. Složio se zatim sa mnom kako na taj način odgodjeno reagiranje ne će imati ni približno isti učinak, kakov bi imalo u slučaju objave sliedećega dana. U Kulušićevu glasu uobće nisam osjetio neku odbojnost ili neprijateljstvo. Izmedju njegovih rieči nazirala se upozorba i priznanje kako drugčije ponašanje s njihove strane nisam ni trebao očekivati. Na kraju mi je, na moje iznenadjenje, rekao kako će moju reakciju uvrstiti u sutrašnji broj novine.  Ipak, nije održao obećanje i moja reakcija  je tiskana tek za tri dana. U medjuvriemenu je Slobodna Dalmacija bez problema našla mjesta za ono priobćenje SKH-SDP-a, u kojemu sam prozvan, pa sam i na njega morao odgovoriti. Svoj odgovor na priobćenje komunista sve do danas nisam vidio u Slobodnoj Dalmaciji, nego sam ga pronašao u “Večernjaku” Tako to komunisti rade. Što se tu može.

Ovo je doista čudno doba. Doba u kojemu se svakodnevno susreću goleme suprotnosti. Te suprotnosti postupno moraju postati manje. Na svoj način tomu pridonose i Vičan, i Jurišić, i Misir i ljudi iz turističkoga družtva, i novinari, koji su uostalom ipak objavili moja reagiranja, a nisu morali.

Igram li se s vatrom suprotstavljajući se komunistima ovako javno, po ne znam koji put. Komunisti su dobili trećinu glasova, što im srećom nije bilo dostatno za zadržavanje vlasti, ali ipak se jasno pokazalo kako je svaki treći Hrvat u najmanju ruku ravnodušan prema hrvatstvu, ako mu pak nije protivnik. To je objektivno još uviek velika snaga.

Inače prirodno je kako se različiti ljudi različito osjećaju u svezi s pojedinim nadnevcima i dogodjajima. Što je za neke razlog za slavlje i veselje, za druge može biti razlog za tugu, a neki ne osjećaju ništa. Treba se osloboditi komunističkoga sindroma tumačenja obćih osjećaja. Stav o pojedinom dogodjaju, ili pak mišljenje o nekoj osobi može se objektivno procieniti jedino kroz izbore, popis pučanstva, ili objektivnu anketu poput Gallupove. Tvrdke za izpitivanje javnoga mišljenja još nisu stasale. Bilo bi liepo kad bi se neka od priznatih stranih tvrdki za izpitivanje javnoga mišljenja  zainteresirala za poslovanje na našem tržištu vidjevši u tomu svoj profit. S uzpostavom već uhodanih postupaka i zapošljavanjem domaćih suradnika uz vodstvo stručnjaka iz inozemstva dobio bi se pravilan uvid u stavove pučanstva na svim bitnim područjima. Ljudi ne postoje radi države već država radi ljudi. Jedino uz stalno i podpuno objektivno praćenje mišljenja cjelokupnoga pučanstva putom uzoraka koji daju veliku preciznost moguće je voditi pravilnu politiku, ali i povlačiti izpravne poslovne poteze.

Dan obćine smo, Bogu hvala na vrieme, rujanskom skupštinskom odlukom prebacili za Svetoga Vlaha. Kako je Sveti Vlaho u veljači, ove godine je obćina Dubrovnik ostala bez proslave svojega dana. Početkom godine kad je bio Sveti Vlaho komunisti su još bili na vlasti, a njihov blagdan ove jeseni mi smo ukinuli. Glede obćinskoga blagdana, dakle rezultat naše utakmice je ove godine izjednačen. Kakov je rezultat novinskoga duela izmedju Salvije i mene? Vrlo vjerojatno je za mene nepovoljan. Salvija je zaposlen u moćnomu mediju, preko kojega se na manje ili više izravan način uviek može obrušiti na mene i rezultat sigurno usmjeriti u svoju korist, odnosno u korist političke opcije kojoj pripada. U tomu mu nikako ne mogu parirati.

Sebi sam na vrat navukao još jednu moguću potežkoću. Medjutim, drugčije jednostavno nisam mogao. Koliko sam samo čeznuo za dobom u kojem će svatko biti u mogućnosti slobodno javno iznieti svoje mišljenje. Jesam li sad, kad je takovo doba stignulo, zbog kalkulantskih razloga trebao ostati niem? Nikako. Inače se ne bih ubuduće mogao pogledati u zrcalo. A u zrcalo bih se trebao pogledati češće. Da sam to učinio ne bi integralni text mojega osvrta na rad Izvršnoga vieća, objavljen na dvije sriednje stranice  “Dubrovačkoga vjesnika" bio začinjen s tri iste moje razbarušene fotografije, s opuštenom kravatom. Novinari su me na  to mogli upozoriti, ali nisu. Ne mogu to ni očekivati. Nisam Račan. Moram se sam brinuti o sebi.

Nino Salvija je, na moje ugodno iznenadjenje u “Slobodnoj Dalmaciji” u nastavcima vrlo korektno prenosio moje skupštinsko izlaganje. Medjutim, sve je pokvario s interwievomu kojemu nisam mogao prepoznati ni jednu svoju rečenicu. Bila je to neka  mješavina Salvijinih impresija mojim skupštinskim nastupom i  razgovora sa mnom. Ne treba se čuditi ljudima koji traže auktorizaciju texta. Razvidno s tim nemam izkustva. Uostalom kako ću ga i imati, kad me do nedavno nikad nitko iz medija nije baš ništa pitao, čak ni kao uličnoga prolaznika u nekoj anketi. Ipak, sve u svemu, Salvija se do nedavno prema meni u svojim napisima ponašao dosta korektno. Hoće li se sad, nakon što sam ga prozvao nemoralnim, to promieniti. Ponašam li se baš ja kao pušač na benzinskoj crpki? Vrieme će pokazati. Iz svoje kože ne mogu, niti sam ikad mogao.

Nastavak