Vojnike JNA - u vatrogasce
Nedjelja, 5. kolovoza 1990.
U današnjoj “Nedjeljnoj Dalmaciji” ciela je stranica posvećena obrani JNA od mojih “napada”. Nisam iznenadjen što je došlo do reakcije na moj izstup na sastanku čelnika hrvatskih obćina 17. srpnja u Saboru, ali očekivao sam je ranije. Ovako sam već bio pomislio kako će moje rieči ostati bez odjeka. A onda se reagiranje prije pet dana pojavilo u “Vjesniku”, kao pretisak članka iz “Narodne armije”, zatim je prije tri dana “Vjesnik” objavio vlastiti sastavak na tu temu, a danas je s istim putom pošla i “Nedjeljna Dalmacija”.
Ovo kašnjenje je samo po sebi znakovito. U stvari je razvidno kako su i “Vjesnik” i“Nedjeljna Dalmacija” čekali na koji će način JNA reagirati.
Nekoliko stvari je u ovomu slučaju izplivalo na površinu. Prvo, JNA je pokazala svoju veliku inertnost. Za reagirati na jedan (ne)običan govor, trebalo joj je gotovo dva tjedna. Drugo, u njihovoj protučinitbi je razvidan visoki stupanj taštine. Reagirali su zapjenjeno, a ne hladnokrvno. To je u isto vrieme i dobro i loše. Ako dodje do sukoba, na drugoj strani će nam možda biti protivnik koji ne razmišlja hladne glave pa ga zbog toga lakše pobiediti. S druge pak strane gledajući, nije dobro imati protivnika koji reagira na osnovu taštine i panike, jer može napraviti golemu štetu. Poglavito ako je dobro naoružan. A to JNA nesumnjivo jest.
Treće, ovom prigodom se pokazalo kako je i koliko je tisak u Hrvatskoj i dalje duboko u službi jugokomunističkih snaga. Četvrto, u republičkomu stožeru civilne zaštite su i dalje ljudi koji se prema JNA ponašaju podanički, odnosno onako kako su naviknuli, što nije baš neko iznenadjenje, ali dobro je znati. Civilna zaštita ima svoju težinu i dade se uporabiti, ali je jš više bitno što se kroz odnos njezinoga vodstva pokazuje kakov je u biti odnos prema JNA cieloga sadanjega hrvatskoga državnoga uztroja.
U JNA su se za sigurno najviše razsrdili zbog toga što sam ih implicitno označio kao nametnutu nuždnost. A kad već postoje, neka se bave nečim doista koristnim, poput gašenja požara, poručio sam im. Poruku su shvatili, ali im je evo trebalo dosta vriemena za odluku kako reagirati. Na kraju dugoga promišljanja reagirali su - nervozno. Kad već nisu reagirali odmah, bilo bi im bolje uobće ne reagirati.
Oružje s kojim JNA razpolaže nama u Hrvatskoj je puno veća opasnost nego što nam je potrebita njezina zaštita. Od koga nas ta vojska može štititi? Bili bismo sretni kad nas barem ne bi ugrožavala, kad bi se s vojnih prebacila na mirnodobske poslove, poput gašenja požara.
“Nedjeljna Dalmacija” je, u okviru svojega prema JNA naklonjenoga sastavka ipak čak posve pristojno navela moje rieči.
Ipak u sastavku nije preneseno kako bi, po mojim riečima, sa svojim snažnim sudjelovanjem u gašenju požara JNA vratila barem dio golemih financijskih sriedstava koje svakodnevno guta i kako bi joj gašenje požara u stvari bila jedina koristna namjena. Od novina i novinara, pažljivo izabranih za vrieme donedavne podpune vladavine komunista toliku točnost i hrabrost u prenošenju istine jednostavno je nemoguće očekivati.
Možda sam prema članku Vojnici garava lica novinarice Lidije Gnjidić u “Nedjeljnoj Dalmaciji” ipak prestrog sudac. Članak popraćen fotografijom mornara JNA u borbi protiv požara, doduše brani JNA, ali su se ipak usudili prenieti barem dio mojih rieči. Naslov se pak može višeznačno protumačiti. “Garavo” lice vojnika može se gledati i kroz nečist obraz JNA glede odlučnosti u obrani od požara.
Na sastanku u Saboru mojim argumentima se nitko nije bio suprotstavio. Doduše nitko, s izuzetkom predsjednika Skupštine obćine Trogir Joška Ivačića, koji je na neki način bojažljivo zagrizao mamac, nije me ni posebice podržao. Respekt prema JNA je još silno velik. To je praktički još jedina jugoslavenska organizacija koja je ostala kompaktna u ovomu novom političkom preslagivanju karata.
JNA je mojim čistim istinama pokušala parirati s poluistinama, jer se praktički do sad nije ni pokušala boriti protiv požara. A imali su za to doista dosta prigoda, već u ovomu kratkom vriemenu od primjene vlasti. Gorjelo je, a na žalost gorjeti će i dalje duž ciele obale. Naš dubrovački dio posebice je ugrožen. Uvjerio sam se u razmjere opasnosti provevši zajedno s Miljenkom Bratošem gotovo cielu noć Orašcu, u srdcu borbe protiv vatrene oluje.
Svoj izstup u Saboru sam doista bio dobro pripremio, a izuzetno značajnim se pokazao zaključak Izvršnoga vieća.
Moje rieči su u Saboru bile odjeknule kao bomba, nakon koje je usliedila tišina s izuzetkom Ivačića. Dok je on govorio bio sam se odlučio pitati ga nakon sastanka je li shvatio dubinu mojih rieči ili je doista u svojemu izstupu mislio samo na požare, ali u svojoj namieri nisam uzpio. Nakon sastanka mi je jednostavno nestao iz vidokruga. Koliko sam mogao pročitati s lica, vjerujem kako me je shvatilo dosta njih. A u JNA su nesumnjivo shvatili moju poruku.
Bila je to čudna situacija. Oni koji bi me rado podržali, za to nisu imali hrabrosti, a oni koji bi mi se rado suprotstavili zbog svojih stavova o JNA koji su suprotni mojemu - opet nisu imali hrabrosti, jer su vjerojatno osjećali kako su u manjini. Ivačić se u medjuvriemenu posve povukao i u istom ovomu članku “Nedjeljne Dalmacie” njegovo razmišljanje o “nepotrebitom oštrenju teme” uz pohvale JNA iznosi se kao mišljenje suprotno mojemu.
U JNA se razvidno nitko ne želi dirati . U Saboru su onom prigodom nazočni obćinski čelnici puno hrabrije zviždali protuhrvatskim izstupima Milana Djukića, predsjednika Izvršnoga vieća Donjeg Lapca i Milana Babića predsjednika skupštine obćine Knin. Napadaj na prosrbske ideje većini izgleda lakšim nego diranje u JNA. A Babić i Djukić nemaju mogućnosti za uzpjeh provedbe svojih protuhrvatskih namiera bez podpore JNA.
JNA je utvrda jugoslavenstva i nju treba slomiti. Sjećam se vriemena provedenoga u vojsci u Puli i Novom Sadu od srpnja 1973. do svibnja i 1974. godine . Još tad sam definitivno zaključio kako su častnici JNA u većini ne osobito radišni i sposobni i to od najnižih do najviših činova. Na kakov način su neki od njih dobili svoje diplome u rangu visoke stručne spreme, sam Bog zna. U ono vrieme održavanje toga golemoga stroja zasnivalo se na običnim vojnicima, liečnicima, inženjerima i sl., koji bi se našli na služenju vojnoga roka. Vjerojatno je tako i danas. Častnici JNA izabrali su to zvanje kako bi lagodno prošli kroz život, kako bi imali osiguranu dobru plaću, razne popuste, stan, ljetovanje, skraćeni radni staž i visoke mirovine. Vjerojatno ima i iznimaka kao i u svatkomu pravilu, ali iznimke su iznimke, a pravilo je pravilo. Ta jugoslavenska utvrda je velika i opasna, ali nije osobito čvrsta. Zaključivao sam razmišljajući tako za vrieme tih mojih tužnih životnih dana, kad sam morao nositi odoru JNA, a evo pokazuje se, na sreću, kako se situacija nije promienila. U ono doba im je Tito bio živ, a danas je pokojnik već cielo desetljeće. To im je dodatni problem.
Spori su, tašti, ali shvaćaju poruke. A ja sam si dao oduška i sad trebam prestati i hiniti kako nisam ništa primietio, odnosno pročitao.
Zanimljivo je doista kako za ciela dva tjedna u “hrvatskim” medijima o mojemu nastupu u Saboru nije bilo ni rieči. Najvjerojatnije je kako se radi o autocenzuri, uz koju su evo primienjene i prokušane stare metode. "Narodna armija", “Nedjeljna Dalmacija” i “Vjesnik” po starom komunističkom receptu, ne polemizirajući s mojim izjavama, iznoseći neke posve sporedne brojitbene činjenice, dolaze do zaključka kako je JNA nezasluženo prozvana. Sve je sinkronizirano s priznanjem koje je JNA uputio Josip Slunjski, zapoviednik Republičkoga stožera civilne zaštite. Bio je na onomu sastanku u Saboru, ali tada uobće nije reagirao na moje rieči!
Na pitanja koja sam postavio i koja nigdje nisu publicirana, usliedili su evo dugački odgovori. Jedan od njih je zauzeo cielu novinsku stranicu.
Nenadano je poprilično toga izišlo na vidjelo: stanje u hrvatskom novinstvu, održavanje starih komunističkih sprega, svojevrstna psiholožka ranjivost JNA, u kojoj jednostavno nisu naviknuli na ovakov način prozivanja. Našli su se u čudu.
Bilo bi dobro kad bi i netko u hrvatskom vrhovničtvu iz ove epizode izvukao pravilne zaključke. U članku “Narodne Armije” prenesenomu u “Vjesniku” spominje se kako je predsjednik hrvatske vlade Stipe Mesić negdje izjavio kako se JNA “nije baš iztaknula u gašenju ovoljetnih požara”, što je izgleda jugoslavenske vojnike, odnosno njihove novinske odvjetnike, dodatno pogodilo. Je li to znak kako je moja ideja stignula do hrvatskoga vrha i tamo je prihvaćena, ili je to bila samo jedna uzputna slučajna Mesićeva opazka?