Cestovna demografija

Srieda, 15. kolovoza 1990.         

Danas sam opet dio vrjemena proveo u pratnji Stipe Mesića, dok je on s velikim poletom posjećivao židovsku, muslimansku i pravoslavnu vjersku zajednicu u Dubrovniku. U sinagogi smo prigodno držali židovske kapice na glavama.

Ipak sve ove posjete su uzputne. Političari iz Zagreba, pa tako i Stipe Mesić ovdje su prije svega kako bi se odmorili. Pri tomu neki od njih, a Mesić im je pravi predstavnik, kupanje i sunčanje s razvidnim užitkom kombiniraju s izlaganjem očima javnosti i novinara. Zbog toga su iz njegova protokola smislili ove posjete, koji imaju neku malu svrhu glede pokazivanja skrbi hrvatske vlasti o manjinama, ali ne bi bilo ništa gore kad se na te posjete ne bi gubilo vrieme, uz sustavno naglašavanje i izticanje, kako se ta skrb podrazumieva i kako za hrvatsku vlast svi hrvatski gradjani imaju sva prava i slobode glede zadovoljavanja svojih vjerskih potreba i uvjerenja. U biti ovo svojevrstno naglašeno pokroviteljsko ponašanje u stvari je po malo suvišno, pa čak i uvredljivo. Srećom tu uvredljivost sigurno nitko ne primjećuje niti o njoj razmišlja. Svim ljudima, uključujući rabine, pravoslavne svećenike ili muftije, je uviek drago kad ih posjeti netko od visoko pozicioniranih političara.

Predsjednik Tudjman više voli privatnost. Svoj boravak u vili Lapad prekinuo je samo prošli petak navečer, kad se u Konavoskim dvorima odlučio sastati s predstavnicima HDZ-a Konavala. Prirodno, tom prigodom sam bio u njegovoj pratnji.

Mesić je puno zahtjevniji. S njim sam proveo cieli jučerašnji dan vozeći se po Perovu Pelješcu. 

Dok se kolona vozila spuštala vijugavom pelješkom cestom, i s desne strane puta se sve bolje ocrtavala liepa trstenička uvala, vjerojatno nisam bio jedini koji je osjećao olakšanje,  jer je dugotrajna vožnja od jednoga do drugoga pelješkoga mjesta bila postala naporna, pa nam je svima odmor bio dobro došao. A osim toga bili smo ogladnjeli, a u Trsteniku nas je čekao objed. U pravilu se puno bolje osjećam kad sam vozim, nego kad me vozi netko drugi, pa ma kako dobar vozač bio. Taj neugodan osjećaj mi je još izraženiji kad je cesta loša, poput pelješke.

Pelješko pučanstvo je s pravom nezadovoljno sa stanjem svoje glavne ceste, žile kucavice ovoga dugačkoga poluotoka, u isto vrieme i jedine kopnene veze za žitelje otoka Korčule sa svietom. I Korčulani i Pelješčani drže kako bi cestu trebalo žurno popraviti, izpraviti, proširiti. Tu njihovu želju vješto je uporabio  Pero Poljanić kako bi Stipu Mesića doveo na Pelješac. Jednim zahvatom Pero je postigao na taj način dva cilja. Prezentiranjem stanja pelješke ceste predsjedniku hrvatske vlade, učinjen je korak bliže popravku pelješke ceste. Bolja cesta bi bila veliko olakšanje života Pelješćanima medju kojima i Peru, jer bi se on udobnije i brže tjednicom mogao odpeljati do svojega Trstenika. U isto vrieme je dobio prigodu učvrstiti svoje poznanstvo s Mesićem, koje je počelo za  vrieme njihova zajedničkoga putovanja na Azurnu obalu u goste Camilleu Rayonu, a evo razvija se u pravo prijateljstvo.

Cestu svakako treba popraviti. Na žalost temeljita rekonstrukcija i proširenje, po svemu sudeći nemaju neko kratkoročno, pa ni srednjoročno financijsko opravdanje. Financije su kruta zbiljnost protivna ugodi i zadovoljstvu Pera i njegovih malobrojnih Pelješčana, te nešto brojnijeg pučanstva Korčule. Premda je srdce ljeta, na cesti se jedva tu i tamo moglo susresti po koje vozilo. Istina, vozila bi bilo više kad bi cesta bila bolja. To je ona klasična priča o kokoši i jaju.

Po mišljenju Pelješčana izgradnja bolje ceste,  i te kako ima smisla i zbog dugoročnih demografskih pozitivnih posljedica. Kraj drugog svjetskog rata je na Pelješcu dočekalo 7.300 žitelja, a danas ih u svim pelješkim mjestima zajedno ima 5.500. Kroz protekle godine je više sprovoda nego krštenja ili preciznije rečeno više sprovoda nego rodjenja,  jer za komunizma sva djeca ipak nisu bila krštena. To se poglavito odnosi na nek dielove Pelješca, poput Janjine ili Lovišta, koji su bili poznata komunistička uporišta. Vjerojatno su to još uviek.

Bolja cesta, odnosno bolja cestovna povezanost nesumnjivo je izuzetno bitna predpostavka  za bolje životne i poslovne uvjete. Kako na Pelješcu tako i svugdje drugdje. Nedostatak, za današnje doba primjerene, cestovne infrastrukture je za cielu dubrovačku obćinu, ali i za cielu Hrvatsku ozbiljna kočnica bržega razvitka. Tu nema nikakova spora. Medjutim, glavni argument  koji su složno i s puno entuzijazma, poput mantre ponavljali  zagovarači intenzivne cestogradnje jednostavno nema težinu, ako ga se pozornije razčlani. Doista, znači li brži razvitak i viši životni standard automatski i višu stopu nataliteta? Za Pelješčane koji su danas, na sastanku u dvorani vinarije u Potomju predsjedniku hrvatske vlade  iznosili svoje probleme, pozitivna proporcionalnost kakvoće ceste i nataliteta je neupitna.

Dok sam s Mesićem, Poljanićem, Kristom i Kačićem sjedao za stolom nasuprot dvorani izpunjenoj Pelješčanima, u trenutku sam zaustio  nazočne upozoriti na činjenicu o obrnutoj proporcionalnosti povećanja cjelokupnoga životnoga standarda, uključujući prometnu povezanost,  sa stopom nataliteta, što potvrdjuje uzporedba današnjih natalitetnih stopa izmedju bogatih odnosno razvijenih i siromašnih odnosno nerazvijenih država. Uostalom tu ne treba uobće gledati preko granice. Do istoga zaključka je jednostavno doći i sjećajući se  brojnosti naših ovdašnjih obitelji iz vrjemena kad nije bilo ni cesta, ni električne energie, ni vodovoda, ni kanalizacije, ni samovoza ni zrakoplova. Obitelji s dvoje djece su tad bile riedke, a one s petero, šestero i više djece, podpuno uobičajene.

Srećom sam se suzdržao i nisam se prepustio instinktu. Ta svoja razmišljanja jednostavno nisam smio glasno izgovoriti, ni tada, a nema mi ih potrebe uobće iznositi bilo gdje. Premda u pravilu ne bježim od ukazivanja na točnost i istinu, ponekad je bolje ponešto prešutjeti. U ovomu slučaju bih samo bez neke nuždnosti na sebe navukao gnjev, jer bi se vrlo vjerojatno se moje rieči shvatile kao oporba dobrobiti. I ta reakcija bi u stvari bila točna. Nitko nema pravo, čisto zbog nekih svojih zaključaka, ma kako oni bili istiniti, ugrožavati nekomu drugomu njegov možebitni boljitak. Bolja cesta je bolja cesta, bila ona u negativnomu ili pozitivnomu smislu u svezi s natalitetom, ili pak ne bila s natalitetom u bilo kakovoj svezi. Uostalom, ako Pelješćani drže kako će ih bolja cesta i viši standard motivirati u smjeru aktivnosti za povećanje broja djece, zašto ih obezhrabrivati s poviesti ili s brojitbom. Možda u njihovom slučaju bude drugčije. Svako pravilo, pa i ono brojitbeno ima izuzetke. U svakomu slučaju izgleda kako bi im gomila novorodjene djeca pričinila golemu radost. Bez djece nema obstanka ni Pelješčanima ni hrvatskom narodu u cjelini. Objektivno je za hrvatski narod zaustavljanje pada brojnosti pučanstva jednako važno, u stvari važnije i od oslobodjenja od komunizma i Jugoslavije.

O rješavanju toga problema doduše imam drugčije ideje i one se nalaze u području financijske stimulacije mladih bračnih parova, s jednostavnom progresivnom izplatom nagrada za svako sliedeće diete. U današnje doba kad se puno toga, odnosno gotovo sve, mjeri s novcem, djeca su u ljudskim razmišljanjima sve više nekakova blizkoznačnica trošku. Kad bi se u mladim obiteljima dolazak na sviet svakog njihova djeteta povezalo s ozbiljnim novčanim dobitkom, i to sa za svako sliedeće diete sve većim,možda bi se situacija promienila. Na djecu bi se opet moglo gledati kao na Božji dar koji obitelji čini ne samo sretnijim nego i bogatijim.

Medjutim, jučer bi se medju Pelješčanima, svako mišljenje o povećanju nataliteta u koje nije uključena cestarska protega, zasigurno dočekalo kao protivljenje. Zbog toga sam o toj temi jednostavno odlučio šutjeti i na taj način ne narušavati cestovnu teoriju o povećanju nataliteta. Nisam siguran kako bi me itko shvatio. Doći će, nadam se i prigoda za razgovore o financijskoj stimulaciji mladih parova, a možda će se netko dosjetiti i neke treće strategije.  Uostalom financijska i cestarska natalitetna strategija imaju puno dodirnih točaka i u stvari mogu biti jako blizke. Bolja infrastruktura znači lakši razvoj gospodarstva što opet znači više novaca za državnu blagajnu i državi pruža mogućnost izdvajanja više novaca za provedbu ideje o financijskom poticanju nataliteta.

Sa strme pelješke ceste skrenuli smo na još strmiju i užu koja se spušta u Trstenik.  Na kraju nizbrdice započela je vožnja uz šljunkovitu pitomu obalu, kao stvorenu za ljetne užitke. Pero Poljanić je podpuno opravdano zaljubljen u svoje rodno mjesto. Prošli smo pored njegove kuće na obali, ali se nismo zaustavili. Naš cilj je bila  gostiona  smještena blizu rive na desnomu kraju uvale.

Za objedom je krenulo spominjanje različitih zanimljivih detalja iz naših peljeških susreta i razgovora.

- “Limena glasba koja nas je dočekala izpred vinarije u Potomju je uzpjela i za vrieme komunizma  zadržati pridjev hrvatska,” rekao je Pero Stipi Mesiću, po svojemu običaju glasno kako bi ga svi čuli.

Mesić je na jučerašnjem sastanku s Pelješčanima izpričao puno toga na jednoj dosta obćenitoj razini, kao što je to uostalom i uobičajeno i vjerojatno jedino moguće. Ovakovi razgovori i kontakti s ljudima više sliče nekakovim predizbornim, u ovom slučaju, postizbornim kampanjama. Nema tu puno mogućnosti za nalazak nekakovih rješenja i postizanje nekih praktičkih ciljeva. Puno ljudi, puno novinara, kolone vozila, limena glasba, objedi, sve je to samo po sebi podpuno nepraktično za postizanje nečega konkretnoga.

Glavna je korist ipak u odredjenom zadovoljstvu pučanstva zbog susreta s visokim hrvatskim dužnostnikom,  poglavito medju onima kojima je stalo do Hrvatske, a takovih je na Pelješcu doista puno i dobro su predstavljeni sa svojom “Hrvatskom glasbom” i sa svojim Perom Poljanićem.

Pelješac pretežitim djelom pripada dubrovačkoj obćini, ali je područje od Orebića do krajnjeg sjeverozapada, odnosno do Lovišta, u sastavu obćine Korčula. Na cielom pelješkom području je evidentirano svega pet stotina zaposlenih ljudi. Dakle manje od 10 posto broja stanovnika. Ta je brojka još poraznija na ovomu većemu dielu koji pripada obćini Dubrovnik. Na tom području s izuzetnim turističkim predispozicijama postoji samo jedan  ozbiljniji hotel, onaj u Trpnju. Taj hotel se pak nalazi  u sastavu hotelskog poduzeća iz Kardeljeva, kako se još uviek zovu Ploče, premda se najavljuje povratak naziva u izvorni i prestanak obilježivanja na taj način imena drugoga jugoslavenskoga komunista po rangu, koje je službeno započelo prije deset godina. Brojni kardeljevski komunisti sigurno koče cieli postupak.  Inače, Pelješćani su nam s dosta ogorčenja pričali o toj, doista čudnoj činjenici. Istina je, svi smo u istoj državi, sve je to i danas još nekakovo zajedničko vlasničtvo, ali ipak, zašto uprava praktički jedinoga pelješkoga hotela nije na Pelješcu nego je u Kardeljevu, dakle čak u drugoj obćini, od koje nas čak odvaja more, s pravom su se tužili Pelješčani.

Ljudi su iznosili Mesiću svoje probleme s velikim žarom. Od njega očigledno puno očekuju. Nezadovoljni su obćinom, ali se iz kontexta moglo zaključiti kako misle na prijašnje komunističke obćinske garniture, jer su se svi navedeni propusti dogodili prije nego smo mi izabrani. Ipak,  za svaki slučaj, željeli bi se nekako ugurati izravno pod krilo države. Zbog toga bi željeli dobiti status nerazvijenosti, jednak onomu kakov imaju otoci Vis i Lastovo. Dakle poluotok Pelješac bi trebalo proglasiti nerazvijenijim “otokom” (naslov u Slobodnoj Dalmaciji) nego što je to pravi otok Korčula. Korčulani se pak do pelješke ceste, kakova god ona bila, trebaju još prepeljati s trajektom. Doduše Korčula je s Dubrovnikom i Splitom povezana s brodovima bolje od Pelješca, ali cesta je cesta. Svatko vuče na svoju stranu.

Kad bi se pak realizirao još u austrougarskim vremenima zamišljen plan i prokopao kanal izmedju Maloga i Velikoga Stona, Pelješac bi doista postao otokom, pa bi se i s formalne strane Pelješčani imali pravo uzporedjivati s Visom i Lastovom. Premda bi preko kanala zasigurno postojao most, a Pelješčanima bi kanal vjerojatno donio puno koristi pa više ne bi imali potrebe za sebe tražiti status nerazvijenosti. Tko zna? Možda bi i dalje tražili. Status je uviek koristan. Statusi uviek donose prednosti. Ljudi su se uviek borili i borit će se za različite statuse. Kao skupine i kao pojedinci.

Sve u svemu ipak Pelješčani imaju razloge za nezadovoljstvo. Umjesto izgradnje niza hotela, koja bi pružila mogućnost zapošljavanja pučanstva, jugoslavenske vlasti su im dovele izljev kanalizacije iz Neuma odnosno iz Bosne i Hercegovine, te  žmireći dopustile izgradnju odmarališta i divlju gradnju na njihovomu području. Najgore je stanje u Sreseru i Janjini. Pelješčani traže smanjivanje broja odmarališta i zaustavljanje divlje gradnje. Medju divljim graditeljima najviše je osoba srbske nacionalnosti! Procjenjuju kako samo jedan od stotine divljih graditelja nije Srbin! Ima li u tomu neke sustavnosti, ili je sve to slučajno?

“Vidite, puno je tu bilo podvala, a i dalje isti nastoje podvaljivati. U Kninu traže nekakovu njihovu autonomiju. Žele kosovizirati Hrvatsku. U stvari žele odvratiti pozornost od Kosova. U Hrvatskoj nitko od njezinih gradjana nije u podredjenomu položaju. Ali zahtjevi za nekakovim teritorialnim autonomijama unutar Hrvatske su iluzorni. Svi ti zahtjevi i pokušaji sigurno ne će proći, jer će Hrvatska znati obraniti svoj suverenitet,” govorio je Mesić Pelješčanima.

Pelješčani su s odobravanjem pratili njegove rieči, ali su se opet vratili na temu divlje gradnje i od njega zahtievali izravan odgovor. On je bio za to nepripremljen, kao što je i inače bio nepripremljen kad se govorilo o bilo čemu konkretnomu. Ipak, pokazao se  izuzetno spretnim komunikatorom. Kako je samo elegantno usmjerio Pelješčane prema meni! Srećom  taj segment problema dubrovačke obćine sam s Antom Stojanom već dobro razčlanio i napravili smo podpuno jasnu koncepciju rješenja. Najavio sam Pelješčanima sigurno zaustavljanje divlje gradnje, nakon čega će usliediti proces legalizacije onoga što u prostoru bude prihvatljivo. Osjetio sam kako ih je iznenadilo moje samopouzdanje. Bilo im je jasno kako ne govorim izprazno nego promišljeno i utemeljeno.

-“Treba graditi, ali ne bilo što i ne bilo kako. Pred nama je dolazak stranog kapitala. Evo na primjer, u Gružkoj luci će se brzo početi graditi velika marina uz pomoć stranoga kapitala. To je za razliku od razvoja masovnoga turizma, pravi pametni posao u turizmu. Takovi su nam projekti nuždni,” uzkočio je bio Stipe Mesić na kraju moga izlaganja Pelješčanima, uočivši kako je ozračje ponovno povoljno za prikupljanje simpatija.

Tumačio im je zatim kako je za brži dolazak kapitala iz inozemstva nuždno riešiti vlasničke odnose. Na licima Pelješčana se moglo pročitati kako ih marina u Gružu ne zanima previše, a što se tiče vlasničtva, po njihovom mišljenju bi  sadanje zadruge trebalo transformirati u tvrdke, kojima bi vlasnici bili sami Pelješčani.

Stipe Mesić je pak, izvrstno osjetivši ponovni pad zanimanja, odmah priču okrenuo k vinu. U dvorani se osjetio žamor oduševljenja kad je izjavio kako će Hrvatska uvesti poseban porez na vina koja nisu prirodna. Veselo pelješko prihvaćanje takove ideje siguran je dokaz kako se tu doista proizvode prava prirodna vina.

I crno vino na našem stolu u Trsteniku  je bilo izvrstno. Izvrstan je uostalom bio i cieli  riblji objed. Priče o pelješkom vinu su mi inače dobro poznate jer su česta Poljanićeva tema. On sam je jedan od većih vinogradara i svoje groždje redovito predaje u odkup vinariji “Dingač”, čiji se naziv poklapa s nazivom predjela iz kojeg se dobiva jedno od najboljih crnih vina na svietu. Godišnje se ovdje na Pelješcu proizvede sedam milijuna litara vina i većina se proda, dapače izveze.

Nakon završetka  objeda prošetali smo do Perove kuće, na drugoj strani uvale.  Od mora je diele cesta i pjeskovica sa žalima.

Dočekala nas je Poljanićeva gospodja Vanja s prijateljicama. Odmah nakon što smo ušli, Stipi Mesiću su žene predale tortu, čija je gornja površina bila izradjena u obliku hrvatskog grba. Nakon dužeg gledanja i izražavanja divljenja, torta je, na  veliko zadovoljstvo onih koji vole dezert, ipak bila razrezana i razpodieljena.

Nastavak