Bratski (ob)računi
Subota, 18. kolovoza 1990.
Subota navečer nije baš osobito vrieme za rad, još manje za održavanje sjednica. U nekim normalnim vriemenima rad u subotu uvečer bi bio dosta čudan. Sad to baš i nije. Ovo nisu normalna vriemena. Ovo su vriemena puna promjena i napetosti, a za članove Izvršnoga vieća, članove Predsjedničtva skupštine obćine, viećnike u skupštini, zastupnike u Saboru, ovo su vriemena puna odgovornosti, vriemena koja zahtievaju naš krajnji oprez i našu maksimalnu medjusobnu solidarnost i razumievanje.
Mala viećnica je bila puna. Nisam želio brojiti niti prozivati. Imao sam jednostavno čvrst dojam kako baš nitko ne nedostaje. Uz članove Izvršnoga vieća i Predsjedničtva skupštine obćine, tu su još bili i dubrovački saborski zastupnici.
Otvorivši sjednicu objasnio sam razlog njezina sazivanja u ovo neuobičajeno vrieme:
- “Situacija u Hrvatskoj je iz dana u dan sve napetija. Sve se više prieti rušenjem nove hrvatske vlasti. Sve se s većom mržnjom gleda na našu državu koja niče iz pepela. Izvan Hrvatske, na njezinim istočnim granicama prava je pomama mržnje. U krajevima Hrvatske s puno srbskoga pučanstva, nemiri i neprihvaćanje nove hrvatske vlasti sve su intenzivniji i mediji su puni viesti o tomu. Zornu potvrdu doživio sam osobno za nedavne sjednice obćinskih čelnika u Saboru. Čelnici obćina Knina i Donjega Lapca, Milan Babić i Milan Djukić, izgovarali su tada sa saborske govornice rečenice pune nevjerojatne mržnje prema svemu što je hrvatsko i izazvali su medju predstavnicima hrvatskih obćina buru prosvjeda. Njih dvojica su se osjećali dostatno snažnima u samomu hrvatskomu saboru pokazivati koliko su protiv Hrvatske. Za tako samouvjereno izražavanje mržnje moraju imati ozbiljno pokriće. Na žalost imaju ga. Sve jugoslavenske institucije od kojih je najvažnija JNA stoje im iza ledja kao golema podpora. Velike se snage u samoj Hrvatskoj i izvan nje konsolidiraju kako bi se zaustavio zanosni proces njezina preporoda.
Hrvatski narod pokazao je odlučnost i snagu. Medjutim, ne smiemo se uzpavati na rezultatima izbora i ignorirati velike opasnosti koje nam priete. Ne možemo dopustiti usmjeravanje oštrice napada samo na Vrhovničtvo. Moramo pokazati kako je izgradnja Hrvatske zasnovana ne samo na emocijama i masovnosti nego i na širokomu, snažnomu i jedinstvenomu legalnomu uztrojstvu na cielomu hrvatskom prostoru. Trebamo pokazivati kako je proces oživljavanja Hrvatske nezaustavljiv i kako se oni koji to ne vole ipak trebaju na to naviknuti. U vlastitomu interesu.
Zbog čega ne bismo bili dobri susjedi? To se izplati i nama i našim susjedima. Mi hoćemo biti dobri susjedi i imati dobre susjede. To je posve logično. Ali na žalost to našim susjedima nije dostatno. Oni žele nekakove bratske odnose i to kao starija braća, koja donose odluke za nas mladju braću.
Nismo mi njihova braća. Mi smo stari narod, koji je znao izabrati mjesto za izgradnju svojih kuća, mjesta i gradova. Odavno smo tu. Gostoljubivi smo, ali ne smijemo više dopuštati biti gosti u vlastitoj kući.. Našu odlučnost i naše stavove trebamo manifestirati diljem Hrvatske, dakle i ovdje u Dubrovniku” završio sam svoje uvodno izlaganje, koje je bilo za moj uobičajeni način komuniciranja izuzetno dugačko.
Moje rieči su potaknule razpravu u kojoj je na različite načine uglavnom ponavljano ono što sam bio predhodno izrekao, što je bilo podpuno očekivano i logično. Počevši od Pera Poljanića koji je sjedio do mene, svi nazočni su htjeli izkazati svoju zabrinutost, svoje snažno hrvatsko opredjeljenje, svoj gnjev. U trenutku sam zaustio objasniti neposriedni povod koji me je motivirao za sazivanje ove sjednice, ali sam odustao. Povod je u stvari bio nebitan u uzporedbi s nuždnošću izkazivanja hrvatske solidarnosti kroz sjednice odnosno skupove u ovakovomu sastavu. Premda bez toga povoda ove sjednice vrlo vjerojatno ne bi bilo. Barem ne večeras.
Kao i obično subotom, bio sam ujutro došao u ured kako bih u relativnom miru obavio ono što ne mogu učiniti u razdoblju od ponedjeljka do petka, kad radim službeno i za što primam plaću. Izpred mene na stolu je, opet uobičajeno, bila hrpa nepročitane pošte, te snop dokumenata koji čekaju moj podpis. Na vrhu hrpe je bio, u prvi trenutak nisam mogao vjerovati svojim očima, račun za troškove održavanja manifestacije bratstva i jedinstva na Zubačkim ublima.
Ne znam gdje su ti Zubački ubli, jesu li u Crnoj Gori ili u Bosni i Hercegovini. Nikad nisam bio tamo. Komunisti su naučili svake godine tamo održavati svoje jugoslavenske manifestacije. Naravno uz janjetinu. I ove godine nije izostao poziv za službenu nazočnost dubrovačkih obćinskih čelnika. Stignuo je iz obćine Trebinje, koja je po nekakovom za vrieme komunizma uztvrdjenomu redosliedu, bio domaćin skupa. Rekao sam tada Peru Poljaniću i on se odmah s time složio, kako mi tamo nemamo što tražiti. Ako pak netko iz Dubrovnika želi ići za svoj račun, zašto ne. Ovo je slobodna država.
Tajnik skupštine Željko Barač nije htio prihvatiti našu odluku, pa je na svoju ruku, ne upitavši niti Pera ni mene, ipak bio tamo. Njegov odlazak ne bi bio problematičan, kad on ne bi bio skupštinski tajnik i kad se njegova nazočnost ne bi tumačila kao nazočnost predstavnika Skupštine Obćine Dubrovnik. Barač naravno nije jedini koji nije odolio poći. Bila je tamo i folklorna skupina "Lindjo" i još dosta Dubrovčana. "Dubrovački vjesnik" je o tomu pisao, pa je dakle bilo i dubrovačkih novinara. U stvari to sam stignuo vidjeti. Ne bih se začudio kad bi o tomu bilo izvješća i u drugim novinama i na krugovalu ili dalekovidnici. To je razumljivo. Težko je promieniti navike. Tek se probija spoznaja o nepovratnom raztakanju Jugoslavie, koja se polako može početi nazivati bivšom.
Dvostruka je to inercija, inercija nerazumievanja nove političke situacije i inercija zova jeftinoga (ili bezplatnoga) jela i pića. Medjutim, paradox je kako je račun došao na podpis upravo meni. Kao kad bi za vrieme komunizma, nekomu tadanjemu dužnostniku došao na podpis račun za piknik hrvatskih emigrantskih skupina u Kanadi ili Australiji.
Na računu je bila naznačena paradigmatična „bratska“ razpodjela troškova. Dubrovačka obćina je trebala platiti dvije trećine, a sve ostale obćine zajedno trećinu računa. Ne znam koje su obćine bile tamo. Obćina Dubrovnik je jedina hrvatska na ovomu prostoru. Jugoslaveni iz Trebinja i Herceg Novoga su sigurno bili tamo, možda su tu bili i Jugoslaveni iz Bileće, Nikšića, tko zna? Dok sam tako razmišljao gledajući u račun izpred sebe počeo sam se sve jače srditi.
Vi, koji ste napravili ove troškove, platite ih sami. Moj podpis dobiti ne ćete. Naučite se tomu. Stvari su se promienile. Ako se želite sastajati i zajedno uživati u janjetini i piću, zašto ne? Izvolite! Samo morate promieniti jednu svoju naviku. Ne zahtievajte plaćanje računa od onoga koji s tim nema nikakove veze. Hrvatska odnosno Hrvati se žele, to su jasno pokazali ovi izbori, konačno osloboditi plaćanja nekih tudjih računa.
U trenutku sam, onako gnjevan, zgužvao račun i bacio ga u koš. To nije dostatno, pomislio sam. Moramo početi javno naglašivati, kako su nastupila nova vriemena i kako treba mienjati stare navike. Umjesto toga situacija se pogoršava. Jugoslaveni svuda uokolo nas neskriveno izražavaju odbojnost i mržnju prema nama, a u isto vrieme zajedno s dubrovačkim Jugoslavenima jedu i piju a nama šalju račune! O tomu treba javno progovoriti!
Ovo nije bio prvi sličan račun koji sam odbio podpisati. Zajedno s Perom Poljanićem odbio sam snositi troškove europskoga momčadskoga prvenstva u judo-u, koje se trebalo u Dubrovniku održati krajem listopada, pa je natjecanje odkazano. Vjerojatno je prebačeno u Beograd, ali nisam imao vrjemena to dalje pratiti. Ako nemamo novaca za podporu športskomu natjecanju, onda ga imamo još manje za janjetinu i pivo.
Nazvao sam odmah zatim Pera Poljanića i izpričao mu cielu priču. Složili smo se kako bi bilo dobro oglasiti se i reagirati na obću situaciju, kroz sazivanje izvanredne zajedničke sjednice Izvršnoga vieća i Predsjedničtva obćine, uz nazočnost saborskih zastupnika. Nakon toga sam nazvao Sriedište za obavješćivanje i zatražio sazivanje sjednice, a odmah zatim svoj gnjev kanalizirao u pisanje pisma podpore Vrhovništvu, kao manifestaciju naše odlučnosti. Pisanje mi je donielo pravo smirenje, pa sam u drugom dielu pisma, pozvao protivnike Hrvatske na mir i suradnju . Naravno ravnopravnu. Nakon pisanja sam se, podpuno smiren i nekako zadovoljan što sam svoje nezadovoljstvo izkalio na tipkovnici računala, bio vratio onoj neugodnoj hrpi neriešenih papira i uzpio je drastično smanjiti. Zatim sam otišao doma, objedovao i večerao u isto vrieme i vrati sam se u Obćinu.
Večerašnji skup u Maloj viećnici je bio doista izniman po svojemu domoljubnom naboju. Takovi skupovi su jednostavno nuždni kao i svojevrstna su protuteža održavanju privida kako se ništa ne dogadja i kako se neke ružne stvari koje se dogodjaju drugdje u Hrvatskoj nisu nešto što bi se trebalo ticati nas ovdje na hrvatskom jugu.
Jednom takovom skupu bio sam domaćinom jučer u istoj ovoj Maloj viećnici. Učinio sam to na zamolbu hrvatskoga ministra turizma Janka Vranyczanya-Dobrinovića, koji se iznenada pojavio u Dubrovniku i želio se brzo sastati s ovdašnjim turističkim djelatnicima. U jučerašnjoj razčlanbi su se kao uzroci jasnoga pada turističkoga prometa spominjale standardne priče poput prevelikih poreza, prometne izoliranosti, nedostatne promičbe i slično. Ministru i njegovim sugovornicima se nisam želio uplitati u razgovor. Nisam ni dolazio u izkušenje iznieti misli koje su mi prolazile kroz glavu:
Uzroci svim našim nevoljama draga gospodo su u našem hrvatskom državno pravnom položaju koji se od izbora dalje nalazi u jednoj stalnoj mieni u smjeru nezavisnosti, te u napadima mržnje kojima je sada izložena Hrvatska i sve što je hrvatsko. Većina turista se jednostavno ne želi izlagati nesigurnosti i neizvjestnosti.
Jučerašnji turistički sastanak je jednostavno bio neka vrsta vriemeplova u ne tako davnu prošlost, a možda i ne tako daleku budućnost. Turizam, pa i cjelokupno gospodarstvo imaju izgleda na uzpjeh samo u stabilnim okolnostima. Na žalost sada oko nas, pa i medju nama, ima i te kako puno onih koji žele destabilizirati Hrvatsku, i turizam u takovom okružju nema puno izgleda za uzpjeh. Ipak i guranje glave u piesak je jedna prokušana metoda, za koju doduše ne znam koliki joj je postotak uzpješnosti, jer nikad nisam bio u Afriki i družio se s nojevima. Ipak tko zna možda je nojevski način čak i bolji od ovoga kojemu sam skloniji.
Podpuna pasivnost i fatalističko prepuštanje sudbini ili domoljubna mobilizacija? Premda zagovaram i potičem ovu drugu metodu, nemam pravo podcjenjivati prvu.
Na kraju razprave, odnosno iza mini govora koji su izražavali naše zajedničtvo i našu odlučnost, Pero Poljanić je primietio:
- “Sve ovo što smo izrekli, trebalo bi sažeti i javno izraziti naše stajalište.”
- “Ja sam već nešto pripremio, pa ako imate volje saslušati, pročitat ću Vam,” rekao sam na to.
Zatim sam pročitao pripremljeni text.
Začuo se žamor odobravanja.
-“To je ono što je trebalo reći. Takovo pismo treba uputiti”, čuli su se komentari.
-“Mislim ipak kako neke rečenice treba malo ublažiti”, javio se Hrvoje Kačić.
Nisam mu želio proturječiti, a to nije učinio ni nitko drugi, premda se nisu čuli ni glasovi podpore. Prepustili smo se jednostavno zatim njegovoj razčlanbi i vaganju pojedinih rečenica odnosno rieči. Kačićeva lektura je trajala dulje nego sam očekivao.
Počeo sam osjećati umor. Nisam se mogao nitkomu potužiti. Sam sam sebi nametnuo ovakov tempo. Nisu mi smetale Kačićeve primjedbe ali bih više volio vidjeti njegov vlastiti već pripremljeni text, koji bi bio suprotstaljen mojemu. U tomu slučaju bih rado glasovao za njegov. Uvjeren sam kako bi se sadržajno i moj i Kačićev text vrlo malo razlikovali.
Ciela ideja je i bila putem medija zabilježiti i na taj način izviestiti sveukupno hrvatsko pučanstvo, kako vodstvo najjužnije hrvatske obćine bez iznimke, snažno stoji u obrani Hrvatske.
Ovako zbog nekoliko rieči cieli text treba ponovno pretipkati, za što će trebati dosta vriemena, prolazilo mi je kroz glavu. Obćinska administracija nije baš prebrza, poglavito kad treba raditi u subotu navečer.
Neka tipkaju i šalju,zaključio sam. Negdje moram prestati. Sigurno se ne ću penjati ponovno tamo gore u svoj ured, uključivati računalo i unositi izpravke. Neka to radi tko god hoće, donio sam odluku slušajući Kačićeva razmišljanja o tomu koje bi rieči bile najprikladnije.
Nakon što je Hrvoje Kačić završio iznošenje svojih nalaza, ponešto izkrižani izvorni text je predan u ruke obćinskih tajnika, a ja sam zaključio sjednicu.
Motiv za njezino sazivanje i nije bio tako bezznačajan. Jednostavno nema smisla plaćati račune za njihov provod onima koji se s nama nastoje obračunati.
Svi zajedno smo izišli u dubrovačku ljetnu večer. Bezbrižni i veseli Stradun s lakoćom je absorbirao nas nekolicinu koji smo razpršeni u skupinice koračali prema Pilama.