Sveti Antun (5)
Kad je počela misa, još jednom sam u sebi zahvalio Bogu što je stiglo ovo vrieme. Ipak, donekle mi je ugodjaj pokvarilo to naše sjedanje u prvom redu. I Mariana i ja bi se bolje osjećali dolje izpod platana, neizloženi tolikim očima, koje se pitaju ili od susjeda pokušavaju saznati tko smo mi. Uostalom najsretniji bih bio kada stolica uobće nije bilo. Svi smo liepo pratili misu odabravši svatko svoje mjesto. Nisam se mogao koncentrirati na misu. Grješno sam se krišom osvrtao i promatrao. Dio našeg „ustoličenoga“ družtva razvidno nije bio vičan misama, ali je pozorno pratio one izkusnije kad se treba ustati, kad sjesti, kad se prekrižiti ili kleknuti ili pognuti glavu. Jedino je Šime Djodan bio opušten. Za vrieme sjedanja stavljao bi nogu preko noge! Nisu mi samo oči grješno vrludale uokolo. I misli su mi znale odlutati izvan vjerskih okvira. Inspiriran redovima stolica počeo sam razmišljati u koliko su redova ljudi u Hrvatskoj do sada bili svrstavani.
U prvom redu su bili Srbi članovi Saveza komunista. Drugi red su predstavljali Jugoslaveni hrvatskog podrietla, članovi Saveza komunista, zatim su dolazili riedki Srbi nekomunisti, pa Hrvati nekomunisti, ali koji ne idu u Crkvu, i tek onda Hrvati, koji se ne srame ići u Crkvu. Dakle nalazio sam se u petom redu, petom ljudskom sloju po pravima. Možda sam koji red i preskočio, ali od petog reda na više sigurno nisam bio. A sad sjedim u prvom redu. Znači li to kako se izmienio redoslied? Ili je ovaj trenutak ipak iznimka koja potvrdjuje poviestno pravilo? Hoće li se uzkoro doći do lavinskoga prielaza u novo uztrojene zamišljene redove? Postoje li i dalje redovi? Koliko je pravedna moja namjera uzpostave dva reda u koja se ljudi mogu svrstati uz pomoć zakona: red poštenih i red nepoštenih.
A što je s podjelom na domoljube i protivnike Hrvatske. Dva puta dva su četiri. A što ako to pomnožim s dva reda: bogati i siromašni. Odmah dobivam osam slojeva. Ako pomnožim s razinama obrazovanja, recimo četiri, evo trideset i dva sloja. Ne, nemoguće je izbjeći razlike, nemoguće je izbjeći slojeve odnosno redove. Uostalom razlike u bogatstvu i tjeraju gospodarski kotač napried.
Kad je misa završila medju svietom prolomili su se uzvici:
- "Šime, Šime!",
Prozvani Šime Djodan je znao što mu je činiti. Krenuo je odmah prema propovjedaoni i zagrmio svojim prepoznatljivim tonom. Sa sažetnicama o hrvatskoj ljudskoj nadmoći odmah je zapalio publiku. Posebice su oduševljeno bile prihvaćene Šimine uzporedbe fizičkog izgleda Hrvata i Srba, te vraćanje u Hrvatsko okrilje ozemlja od Bara do Zemuna.
Dobro bi bilo zadržati i ovo što imamo, mislio sam. Ima li smisla dolievati ulje na vatru? Zar izbori nisu pokazali kako Hrvati nisu zaboravili svoju nacionalnu pripadnost? Zašto neprijateljima davati izpriku za obtuživanje nove hrvatske vlasti? Doduše Šime zna zapaliti mase, ali koliko to u svakom momentu ima smisla?
Ovacije Šimi prekinula je pojava kolone vozila.. Kao po slikopisnomu zgodovniku iz samovoza su izlazili i sa svojim ženama su se prema vrhu stubišta uzpinjali predsjednik hrvatske vlade Stipe Mesić, saborski zastupnik Hrvoje Kačić i Pero Poljanić. Na njihovim licima se očitavalo veselje i zadovoljstvo. Stigli su upravo sa zrakoplovom iz Zagreba, gdje su se vratili nakon puta po Azurnoj obali. Tamo su bili gosti Camille Rayona, koji namjerava u gružkoj luci izgraditi veliku marinu.
Povike “Šime, Šime” naglo su zamienili povici "Stipe, Stipe!"
Nebo se u medjuvrjemenu bilo natmurilo. Počelo je lagano kišiti. Ali ljudi se nisu razilazili, nego su i dalje skandirali Mesiću. Stipu Mesića nije trebalo puno pozivati. Izišao je za govornicu i na svoj način nastavio Djodanov posao. Dok je govorio jedan čovjek je stajao uz njega i branio ga od kiše s kišobranom. Tko je bio toliko pametan i sa sobom donio kišobran po ovakovom danu, koji doista nije ni najmanje obećavao kišu? Vjerojatno netko iz Mesićeve pratnje. Ako je to tako onda se protokol predsjednika vlade doista izkazao.
Ponovio se buran pljesak i nastavilo skandiranje. Mariana i ja smo sve to promatrali sklonivši se od kiše pod jedno manje stablo. Ono veliko je bilo prezauzeto.
Kiša je prestala isto onako naglo kao što je počela i nebo se počelo brzo razvedrivati.
S govornice su padale rieči na okupljene ljude. Kao melem na ranu nastalu s dugogodišnjim potiskivanjem hrvatskog imena.
Nakon završetka govora ljudi su se počeli razilaziti nekako oklievajući. Izgleadalo je kako su očekivali još nešto. Djelovali su razočarano vidjevši kako Mesić, Poljanić, Kačić i ciela “naša” skupina napuštaju prostor izpred crkve, ulaze u samovoze i odlaze.
Stajali smo nekoliko trenutaka gledajući za odlazećim samovozima i promatrajući kako se prazni prostor izpred crkve. Našu razvidnu neodlučnost prekinuo je isti onaj čovjek, koji nas je doveo pred crkvu pred početak mise.
“Trebali ste se priključiti koloni. Ovako ih ne možete dostignuti. Trebali ste požuriti,” rekao nam je.
Na moje pitanje gdje je kolona otišla, odgovorio je:
“U Konavoske dvore. Znate li gdje su?”
Odgovorio sam mu potvrdno. Pružio nam je prijateljski ruku prije nego smo krenuli potražiti gdje smo ostavili samovoz.
Oko nas je u istom smjeru išlo množtvo ljudi. Neki od njih više ili manje diskretno pokazivali su nas jedni drugima. Osjećali smo se malo nelagodno. Pronalazak našega dobroga staroga Peugeota bio je pravo olakšanje. Krenuli smo putem kojim je bila otišla kolona crnih samovoza. U “Konavoskim dvorima” bio sam ranije, ali sam im prilazio drugim putem, s Jadranske turističke ceste. Ipak dosta lako sam pronašao put do ugodnog restauranta potoku s vodenicom.
Parkiralište izpred restauranta je bilo krcato samovozima. Na ulazu u sjenovito dvorište našli smo "svoju" skupinu, razpršenu u skupinice i opet s čašama u rukama. Djevojke u narodnim nošnjama odmah su nam prišle i ponudile nas s rakijom i sa suhim smokvama. Nismo dugo uživali u ovoj konavoskoj oazi, osvježujućem šumu rječice i bujnom raslinju, krajoliku toliko netipičnom za dubrovačko područje, jer je vrlo brzo stignuo poziv za ulazak u restaurant. Popeli smo se na kat i sjeli za dugački liepo postavljeni stol. Pršut, sir, svježi domaći kruh i vino već su bili na stolu, a vrlo brzo je stigla i janjetina “izpod peke".
Družtvo je bilo razdragano. Vidjelo se kako se većina dobro poznaje i ponaša sukladno dugogodišnjem izkustvu u ovakovim situacijama. Glavna tema razgovora su bile dogodovštine s Azurne obale, odnosno zaneseni opisi sjaja i razkoši, kojim je bogataš Rayon razvidno občinio nove hrvatske čelnike. Na dugo i široko višestruko su se opisivali lietovi s vrtoletom, kojim su se prevozili od i do zračne luke. Na povratku, tiekom lieta prema zračnoj luki, Hrvoje Kačić je, uhvativši je za nogu, spasio gospodju Mesić od izpadanja iz vrtoleta, koji se u tomu trenutku nalazio dvije stotine metara iznad morske površine.
“Ne znam Hrvoje, bi li Milka izpala, tek ti si je uhvatio za nogu i vidjet ću mogu li ti to oprostiti”, rekao je na svoj način Stipe Mesić. Družtvo se kidalo od smieha.
“Da je nisam uzpio zadržati, bio bih skočio za njom. U moru bih se ipak ja bolje snašao”, hineći kako nije čuo ili razumio Mesićev komentar, nastavio je s opisom dogodjaja Hrvoje Kačić, nekadašnji izvrstni waterpolist "Juga" i jugoslavenske reprezentacije.
Nisam odolio divljenje nazočnih smanjiti rekavši kako je pad s dvije stotine metara visine na vodenu površinu, sigurno smrtonosan, i kako je čovjek prije mrtav nego dodje u prigodu zaplivati. Podkriepio sam to s činjenicom što se dosta samoubojica odlučuje za skokove s visokih mostova. Moj realizam je na sreću ostao bez negativnoga učinka na razpoloženje cieloga družtva. Jedino me Kačić upitao jesam li siguran u svoju tvrdnju i zatim ju je prihvatio bez daljnjih primjedbi.
Dok je janjetina snažnim tempom nestajala s tanjura, s priče se prešlo na pjesmu. Zaorila se "Vila Velebita". U žaru pjevanja isticali su se Pero Poljanić i njegova žena Vanja. Zapjevali smo i ja i Mariana. Još jednom mi se učinilo kako sanjam. Ne samo što se hrvatske pjesme nesmetano pjevaju u jednomu restaurantu, ne samo što se ne vodi računa o tomu tko to sluša, već svi gosti to prihvaćaju, a što je najveće čudo: glavni pjevači su najviši predstavnici državne i obćinske vlasti!
Ipak pored toga divnoga osjećaja slobode, nisam se mogao osloboditi nelagode, gledajući oko sebe opuštena lica kako se zabavljaju, poput ljudi koji su cieli život provodili vrieme upravo na ovakov način. Premda sam spadao u mladji dio družtva osjećao sam se nekako starijim i ozbiljnijim od ostalih. S odredjenim odmakom sam promatrao svu tu razdraganost i sve te sličnosti s komunističkim sustavom, kojemu sam cieli život toliko želio nestanak. Iz misli mi nikako nisu mogle izići odvratne uzpomene na neprestana slavlja nekakovih pobjeda i postignuća, na kojima su narodu nametnuti predstavnici pili, jeli i uživali u ime naroda. Tješio sam se kako su sad ovdje oko mene izabrani, a ne nametnuti predstavnici, ali nisam uzpievao potisnuti gorki okus u ustima.
Pa što, govorio sam sam sebi, nedjelja je, vrieme je kad se treba opuštati i odmarati. Uostalom bilo je dobro prekinuti tu svakodnevnu grozničavu utrku s vrjemenom. Vjerojatno ne će biti puno vrjemena za ovakova opuštanja. Zasigurno ne će uobće biti vrjemena za ovakove duge veselice.
Jesu li samo meni padale na pamet ovakove misli? Možda u ovakovim razmišljanjima nisam bio sam, ali ni na jednom licu nisam vidio ništa drugo do opuštenosti i zadovoljstva. I Mariana je djelovala veselo i razdragano poput ostalih. Medjutim kad bi nam se pogledi susreli znao sam kako su joj na umu misli slične mojima. Poglede ostalih ljudi za stolom nisam ni pokušavao a niti mogao tumačiti. Preslabo ih poznajem.
Uostalom i na mojemu licu se zasigurno mogla vidjeti samo sreća i zadovoljstvo. Sveukupni ugodjaj nesputane eksplozije hrvatskog nacionalnog osjećaja uz izvrstno jelo, piće i pjesmu je bio neodoljivo zavodljiv i uzpješno je nadvladao težke asociacije.
Pjesma, jelo i piće protegnuli su se se do kasne večeri. Kad je večeri ipak došao kraj, pri razstanku smo se opraštali jedni od drugih poput dugogodišnjih prijatelja.
Za cielo vrieme vožnje natrag prema Dubrovniku, Mariana i ja smo šutjeli svatko sa svojim mislima. Nakon ulazka u stan Mariana je progovorila.
- "Što je ovo? U što smo to upali Željko?", upitala me priekornim glasom, pazeći kako ne bi probudila djecu. Nisam je trebao pitati na što misli.. Za Marianu sam inače uviek dežurni krivac. I kad pada kiša, pa je mokro, i kad sije sunce pa je vruće. Začudio sam se kad svoje pitanje nije zaključila s njezinom standardnom tvrdnom: “Za sve si ti kriv”.
- "Valjda tako mora biti. Dok se svi ne izpušu." pokušao sam je utješiti.
- "Ostavi se toga, Željko. Nije to za nas", nastavila je tiho.
- “Ne žuri. Ne treba donositi prebrze zaključke i odluke.”
- “Ali ti se ne ćeš moći u ovo uklopiti, sigurna sam.”
- "Slažem se. Ne ću se moći u uklopiti, ako ovo postane pravilo a ne izuzetak. Uostalom ne treba preoštro suditi. Treba razumjeti ovu kombinaciju starih navika i razdraganosti zbog ostvarenja dugo očekivane slobode. Euforija će se postupno stišati, a navike treba mienjati. Zato sam se uostalom i prihvatio ovog posla. Jedino ako sam tu, ako zauzimam visoko i odgovorno mjesto imat ću mogućnosti nametnuti drugčiji stil. Ti barem znaš moju dosljednost," pokušao sam je umiriti.
Rieči mi nisu zvučile osobito uvjerljivo.
Prevrtao sam se u postelji tražeći spas u blagotvornom utjecaju sna, nadajući se kako ujutro ne ću imati vrjemena za ovakova razmišljanja.
Nada mi se ostvarila.