Prezentacije (1)
Četvrtak, 21. lipnja 1990.
Šime Djodan je bio u pravu, kad je procienio odnosno prognozirao kako ću sigurno s uzpjehom obaviti sastavljanje Izvršnoga vieća. Uostalom ni sam nisam u to ni malo sumnjao. Ovakov posao je bio baš po mjeri za moje znanje i izkustvo glede brzog razdvajanja bitnog od nebitnog, te sposobnosti i uvjerljivosti prezentiranja. Nakon onog predaha u Konavlima, koji me je samo na trenutak bio izbacio iz ritma, nastavio sam grozničavu utrku s vrjemenom i posao završio točno u predvidjenom roku.
Završni posao obavljen je danas na zasjedanju obćinske skupštine održane u dvorani kina “Sloboda”. Bio mi je to prvi put ući u to kino po danu i prvi put kako sam u tu dvoranu ušao bez namjere gledanja slikopisa.
Dobro su to bili smislili dosadanji obćinski čelnici. Kino dvoranu i prostore obćinske administracije spojili su vratima, koja se zaključavaju u večernjim satima za vrieme kino predstava, a u dane održavanja zasjedanja obćinske skupštine, ili u nekim drugim prigodama, kad se ukaže potreba, vrata se odključavaju. Cieli prostor je obnovljen nakon potresa i ovaj koncept je doista primjer racionalnog ponašanja. Kino dvorana je prostrana i u nju se udobno mogu smjestiti svih stotinu i petnaest viećnika, a još puno mjesta ostane za novinare i osoblje iz pratećih obćinskih službi.
Sa znatiželjom sam promatrao kako se dvorana polako puni. Medju osobama koje su ulazile poznavao sam tek nekolicinu. Bilo je uočljivo i kako se viećnici medjusobno slabo poznaju, što je podpuno razumljivo jer je ovo bilo tek drugo skupštinsko zasjedanje nakon izbora. Dio viećnika se razporedio po skupinama sukladno osobnim poznanstvima. Neki su pak uočljivo namjerno izabrali svoju poziciju ostavivši praznima sjedala s obje svoje strane. Radi li se o individualcima, plahim ili sramežljivim osobama ili jednostavno o komodnim ljudima imat ću prigodu zaključivati u budućnosti. Tek, čini se kako bi dvorana bila dovoljno prostrana i kada bi baš svi viećnici postupili na taj individualistički način.. Uglavnom, dvorana je prikladna, jedino električna razsvjeta nije na dovoljnoj razini kakvoće.
Glasovanje o priedlogu članova Izvršnoga vieća bila je glavna točka dnevnoga reda. To je predsjednik Skupštine Pero Poljanić, nakon otvorenja sjednice, sjedeći zajedno s tajnikom obćine za stolom pokrivenim zelenom tkaninom na pozornici izpred filmskog platna, naglasio naglašeno svetčano na njemu svojstven način. Sam je potom, kako bi ubrzao proceduru, predložio članove povjerenstva za brojenje glasova iz svih skupštinskih stranaka. Povjerenstvo je jednoglasno prihvaćeno.
Odmah zatim viećnicima je podieljen material s imenima i životopisima predloženih članova Izvršnoga vieća, te djelokrugu poslova, za koje će svaki član biti zadužen. U dvorani je na kratko vrieme nastala čitateljska tišina. Zbog nuždnosti žurnog izbora Izvršnoga vieća, Skupština je sazvana praktički preko noći, pa je nekim viećnicima ovo bila prva informacija o sastavu novog Izvršnoga vieća. Za dobar dio njih to ipak nije bio slučaj. Klub viećnika najbrojnije skupštinske stranke, Hrvatske Demokratske Zajednice, moj priedlog je već bio vidio i prihvatio.
S manirom izkusnoga političara, uočivši rast žamora u dvorani kao trenutak za svoju sliedeću intervenciju, Pero Poljanić je, takodjer sa svetčanim tonom u glasu, najavio podjelu glasačkih listića, koje su odmah zatim obćinski službenici na razvidno dobro izvježban način dostavili u svaki viećnicima popunjeni djelić dvorane.
Na moje iznenadjenje nije bilo nikakove osobite ustmene objasnitbe niti prezentiranja. Svatko je zaokruživao po listićima sukladno svojim čitateljskim i zaključivačkim mogućnostima, a na kraju bi presavieni listić ubacio u pripremljenu škatulu.
Dok je povjerenstvo brojilo glasove, u dvorani je vladalo ozračje izčekivanja. Imao sam dojam kako je moja znatiželja bila čak izpod dvoranskoga prosjeka.
Rezultat je za mene bio u podpunosti očekivan. Velika većina je podržala i mene i članove koje sam im predložio. Institucija tajnosti glasovanja ostavlja samo mogućnost procjena i špekulacija o tomu tko je bio za a tko protiv. Ipak mala je vjerojatnost za koincidenciju što je broj glasova protiv bio točno odgovarajući broju viećnika izabranih iz redova Saveza komunista. Dakle moj priedlog su podržale sve stranke sa slovom H na prvom mjestu. I to sam očekivao. Premda sve hrvatske stranke nisu bile na prezentacijama u dvorani glasbene škole gdje sam obavio ključni dio posla predstavivši sebe i svoje izabranike članovima obćinskoga odbora HDZ-a i Kluba viećnika HDZ-a.
Obje prezentacije održao sam uz pomoć projektora s pripremljenim folijama.
Hrvatska Demokratska Zajednica je uvjerljivo najjača stranka u obćini. Klub viećnika HDZ-a ima znatnu nadpolovičnu većinu u Skupštini. Bio sam svjestan kako su moje prezentacije na ta dva skupa ključne, a glasovanje u obćinskoj skupštini- vrsta formalnosti. U stvari nije mi ni tamo bilo težko. Samo sam primienio svoje izkustvo stečeno u držanju IBM-ovih prezentacija. Radeći u IBM-u naučio sam koliko je forma snažna podpora sadržaju. Sadržaj je bitan, ali i pakiranje ima svoju ne malu vriednost. Zbog toga sam, unatoč vremenskom tjesnacu, odlučio svoj nastup popratiti s uredno pripremljenim folijama u bojama. Uz dobro pripremljene folije i jasnu strukturu iznošenja i podcrtavanja ključnih misli, na pozornici glasbene dvorane bio sam pun samopouzdanja. Uobće nisam pomišljao na neuzpjeh. Dapače čak ni na djelomični neuzpjeh. Bio sam podpuno siguran u svoju sugestivnu sposobnost, zasnovanu, kako na izkustvu u držanju predavanja, tako i na uvjerenju kako je moj priedlog najbolji koji se mogao sačiniti u ovako kratkomu vrjemenu. Računao sam takodjer i na izkrenu želju članova HDZ-a za konačnim završetkom ove izborne procedure i konačnim dobivanjem za obćinu ključnoga i najvišega tiela izvršne vlasti. Vjerovao sam takodjer kako mi nedavni neuzpjeh Joška Radice samo olakšava posao. Rušilačke strasti pojedinaca su vjerojatno bile zadovoljene.
Uz pomoć pojektora i folija u uvodima sam informirao skupove o okolnostima u kojima sam obavio izbor, te koji su bili moji kriteriji. Takodjer sam još ne spominjući imena govorio o razlozima za baš ovakov izbor pokrivenosti pojedinih ključnih područja života i rada u dubrovačkoj obćini. Potaknuo sam znatiželju i stvorio pouzdanje slušatelja u mene kao mjerodavnu i razložnu osobu. Dakle stvorio sam prvo emotivnu podporu samomu sebi. Za većinu sam bio podpuno nepoznata osoba, pa je bilo nuždno zadobiti povjerenje. Po izrazima na licima ljudi, procienio sam trenutak završetka prve faze prezentacije. Zatim sam prešao na “prodaju” imena. Smireno sam odkrivao jedno po jedno ime na folijama. Na svakom imenu sam se zadržavao dovoljno dugo, kako bih zadovoljio osnovnu znatiželju, ali i dovoljno kratko, kako bih izbjegao moguću razpravu.
Rezultat je u obje prezentacije bio izvanredan. Nazočni su mi postavili nekoliko pitanja na koja sam odgovorio sa sigurnošću i lakoćom, a zatim su usliedili komentari odobravanja i podpore. Rezultat glasovanja je bio gotovo jednoglasna podpora mom priedlogu. Nakon glasovanja odjeknuo je snažan pljesak. Jedini, koji je glasovao protiv bio je Djuro Korda, brat luke Korde. On mi je tim svojim činom dao dodatni legitimitet. Kakova je to demokracija, u kojoj baš svi imaju isto mišljenje!
Ljudi su bili zadovoljni i sretni. Medju čestitarima nakon održanih prezentacija, bio je i Slavko Degoricija, koji je nazočio skupu doputovavši iz Zagreba kao predstavnik središnjice HDZ-a. Bilo je vidljivo njegovo izkustvo s ovakovim dogodjajima. U srdačnost svojih čestitki pokušao je ubaciti svojevrstan pokroviteljski ton, ali sam se pretvarao kako to nisam primietio. Nije mi to bilo težko postići. Oko mene su se gurali ljudi koji su mi htjeli čestitati, predstaviti se, razmieniti po koju rečenicu. pa su potisnuli Degoriciju iz moje neposredne blizine.
Nakon što je Pero Poljanić objavio rezultate glasovanja, ponovile su se scene iz glasbene škole. Opet stiska oko mene, čestitanja i predstavljanja. Opet, kao i u glasbenoj školi, nastojao sam svim silama zapamtiti čim je moguće više imena i fizionomija ljudi koje do tad nisam poznavao. To nije moja osobito jaka strana. Trebat će tu dosta vježbe. Bilo bi dobro pronaći i neku knjigu ili priručnik na tu temu. Amerikanci su sigurno i na tom području napisali dosta toga. Tu je bez sumnje ključna koncentracija, koja se gubi posebice u ovakovim slučajevima, kad čovjek u jednom trenutku osjeti opuštanje, zadovoljan s poslom koji je upravo obavio.
Doista završio sam ovaj posao do kraja točno u obećanom roku. Skupštinska procedura je pri tom bila formalnost u uzporedbi s prezentacijama u Glasbenoj školi, ali i ovo je trebalo dostojanstveno odraditi, razmišljao sam dok sam izmjenjivao čestitke s izabranim članovima Izvršnoga vieća.
Zatim sam po prvi put izišao za skupštinsku govornicu. Pročitao sam govor, koji sam u cieloj ovoj stiski ipak uzpio pripremiti u zadnji trenutak. Nije to bila moja obveza. Nitko me nije upozorio da bih to trebao učiniti. Ipak, vidio sam kako sam napravio pravu stvar, pripremivši text. Ovdje nisam smio improvizirati. Svaka se rieč važe.
Moj nastupni govor je bio popraćen sa snažnim pljeskom. Imao sam dojam kako je većina viećnika sretna i zadovoljna. Kad je pljesak počeo jenjavati na pozornicu sam pozivao jednoga po jednoga člana Izvršnoga vieća i predstavljao ih. Ponašao sam se kao voditelj showa. Opet je usliedio pljesak za pljeskom.
Osjetio sam ponos. Ovo je doista bio moj osobni izbor. Nikoga nisam odabrao pod bilo kakovim pritiskom. Predsjednik stranke Ivo Jelić, predsjednik skupštine Pero Poljanić i svi članovi Hrvatske Demokratske Zajednice mogu biti ponosni zbog svojega ponašanja. Ni Degoricija, koji je upravo zbog izbora Izvršnoga vieća doputovao iz Zagreba, nije se uplitao. Prema meni je izkazano golemo povjerenje. Razvidno sam ostavio snažan dojam i o sebi stvorio sliku pouzdanoga i sposobnoga čovjeka, sviestnoga svoje odgovornosti. A bio je to sve drugo nego lagan i jednostavan posao.