Sveti Antun (4)
Bilo je sedam sati ujutro kad mi je u stanu zazvonio brzoglas.
-“Oprostite što vas zovem ovako rano, ali predsjednik skupštine gospodin Pero Poljanić bi želio razgovarati s Vama,” rekao mi je ženski glas.
Odmah zatim javio se Poljanić.
- "Žao mi je što vas uznemiravam ovako rano. Oprostite, ali sam jednostavno morao. Moramo razgovarati. Bi li mogli doći do mene u Obćinu?"
Upitao sam ga o čemu se radi, a Poljanić mi je odgovorio kako mi to ne bi želio reći preko brzoglasa.
-“Upravo se spremam krenuti u Makarsku,” odgovorio sam mu, “Medjutim, nema problema, doći ću do Vas. Samo me morate neko vrieme pričekati. Hodam polako jer mi je za vrieme partije tenisa napukao listni mišić desne noge. Iz toga razloga sam bio prisiljen ostati doma nekoliko dana, a jutros sam ocienio kako bih opet mogao voziti.”
- “Poslat ću vozača po Vas,” rekao mi je Poljanić na to.
- “Nema potrebe. I onako odlazim na put. Ostavit ću svoje vozilo na Buži, i nakon sastanka produžiti ću za Makarsku. Tako mi je jednostavnije. Samo, molim Vas, strpite se malo. Trenutno hodam kao puž, ali se srećom brzo oporavljam.”
- “Nema problema. Čekam Vas. Samo Vi dodjite polako,” rekao mi je na to Poljanić s iznimno ljubaznim tonom u glasu.
Polako se spuštajući s Buže prema Stradunu, čuvajući povriedjenu nogu, razmišljao sam zašto sam potrebit Poljaniću. Prestignuo me u brzom hodu baš Gašpar Bjelopera. Samo me pozdravio i nije mi rekao kamo ide. Na vratima Obćine pitao sam gdje mogu naći predsjednika, jer su mi to bili nepoznati prostori. Vratar me uputio kat više, gdje me je tajnica uvela u predsjednikov ured.
Pero Poljanić me srdačno dočekao i predstavio ostalima.
-“To vam je taj čovjek, o kojemu sam vam pričao.” ponovio je nekoliko puta. Bili su tu Luka Korda, Nada Doršner, predsjednica Vieća mjesnih zajednica i - Gašpar Bjelopera..
- “Sinoć, točnije noćas, jer je sve trajalo do kasnih sati, Joško Radica je odustao, nakon što nije prihvaćena njegova momčad,” rekao mi je kad sam sjeo.
-“Kako se to dogodilo,” upitao sam ga.
-“Radica, koji sam nije član HDZ-a, pokušao je formirati Izvršno vieće na način koji nije imao nikakove mogućnosti uzpjeha. Medju predloženim članovima bila su samo dva člana HDZ-a, a ostali su najvećim dielom bili članovi SKH, pa je to djelovalo na neke članove HDZ-a poput crvene krpe. Obćinski odbor HDZ-a i klub viećnika HDZ-a skupštine obćine odbili su prihvatiti takovo Izvršno vieće, pa se Joško povukao.” objasnio mi je Poljanić.
Gledao sam ga šuteći i izčekujući što će reći dalje. Bilo je jasno kako me nije zvao samo zbog želje za pričanjem o noćašnjim dogodjajima. Nastavio je:
-“ Nakon Joškovog odustajanja, odmah sam se sjetio Vas. izpričao sam ljudima o našem susretu i rekao kako biste Vi bili sjajan izbor. Izvršni odbor HDZ-a je prihvatio moju preporuku i imenovao mene, Luku, gospodju Nadu i Gašpara za razgovor s vama. Dakle što kažete. Hoćete li se prihvatiti posla mandatara za sastav Izvršnoga vieća? Još jedna napomena. To biste trebali obaviti za nekih pet dana. Previše je vrjemena Joško izgubio i sad treba požuriti.”
Pogledao sam prema ostalima. Iz njihovih izraza lica bilo je razvidno kako bi im odgovaralo moje prihvaćanje ponude. U sebi sam brzo vagao odluku.
-“Dok sam slušao o tomu kako je pokušaj Joška Radice propao, shvatio sam zašto ste me zvali. Vi znate kako sam i sam razmišljao o ovomu, ali u medjuvrjemenu sam to ostavio po strani i vratio se u svojim uobičajenim poslovima. Zbog toga trebam malo promisliti. Zadaća sigurno nije lagana, kad gospar Radica nije uzpio. Pa on se pripremao mjesec dana, zar ne,” upitao sam, kako bih dobio na vrjemenu.
-“I više od toga. Ali vi ste drugi tip čovjeka. Uvjeren sam kako to vi možete napraviti brzo i uzpješno,” odgovorio mi je Poljanić.
-“Prihvatite se, molim Vas, Bog vas blagoslovio,” javila se gospodja Doršner molećivim glasom. Susreli smo se prvi put prije nekoliko minuta, a molila me je poput nekoga koji me dobro poznaje i uvjeren je u moje sposobnosti.
U tom trenutku je tajnica uvela saborskoga zastupnika Ivana Mustača. Bilo mi je drago kad je ušao, jer sam u tomu vidio mogućnost za dobivanje na vrjemenu. Poljanić je Mustaču odmah izpričao, kako je meni, uz razvidnu suglasnost svih ostalih, upravo predložio prihvaćanje posla mandatara.
Nije bilo jasno je li Mustač bio izabran u skupinu za razgovor sa mnom, pa je zakasnio, ili je došao onako na svoju ruku. Tek ubrzo mi je postalo jasno kako on ima neke svoje vlastite račune. Na jedan specifičan pokroviteljsko učiteljski način održao je pravi govor, koji je razvidno bio usmjeren demoraliziranju nazočnih i postizanju odgode. Dobio sam dojam kako bi on sam želio prihvatiti ono što je ponudjeno meni, ili je pak imao na umu neku drugu osobu. Tek činilo se kako mu moj izbor ne bi bio po volji. Upravo to je riešilo moje dvojbe.
Radica je propao sa svojim izborom, dakle izgubljeni su dragocjeni tjedni. Ako sad prepustim situaciju Mustačevu utjecaju, tko zna koliko će se sve otegnuti i kako će završiti. Dakle, moram se sam prihvatiti posla i pokušati dokazati kako medju nekomunistima ima za upravljanje sposobnih ljudi, razmišljao sam slušajući Mustača
Prekinuo sam Mustača uporabivši stanku u njegovu izlaganju:
“Prihvaćam ponudu. Ovo vrieme zahtieva odlučnost. Možete računati na mene” rekao sam.
Poljanić i svi ostali nisu skrivali svoje oduševljenje mojim pristankom. U izrazima sreće prednjačila je blaga gospodja Doršner.
Mustač je naglo izgubio volju nastaviti svoju propovied. Dapače srdačno mi je pružio ruku, nakon što su to učinili ostali. U trenutku sam pomislio kako sam bio preoštar u njegovoj procjeni.
Kad sam nešto kasnije Mariani izpričao kakovu sam odluku donio, nije pokazala gotovo nikakovo iznenadjenje. Nije mi prigovorila što sam se prihvatio ovog posla, a prije toga se nisam savjetovao s njom. Uostalom, od kad smo u braku naviknula je na moje samostalno donošenje odluka. To joj na neki način odgovara jer se ne mora uzrujavati. Ipak ovaj put je na njoj bila vidljiva kombinacija zadovoljstva i strepnje, jer je bilo jasno kako nam se život vjerojatno bespovratno silno mienja.
Viest o meni kao mandataru Izvršnoga vieća proširila se s velikom brzinom. U prekjučerašnjem Dubrovačkomu vjesniku viest je popraćena i s mojom slikom, prvom mojom slikom u novinama u momu životu. Na istoj toj stranici Dubrovačkoga vjesnika novinar Djordje Obradović me je u svojoj kolumni opisao s razvidnom nesimpatijom. Ne poznajem ga i ne vjerujem kako on mene poznaje. Nikad nismo razgovarali.
Kako novinar negativno ili pozitivno može pisati o čovjeku kojega nikad nije sreo i o kojemu ništa ne zna? Naslov Obradovićeve kolumne je “Podobnost”. Komunistički novinar me unapried kritizira jer od mene očekuje kako ću u svojemu izboru “više pozornosti posvetiti političkoj podobnosti kandidata”, a za Radicu kaže kako je birao samo “po stručnosti”. Obradović ne zna koga ću izabrati, ali zna da ću voditi računa o podobnosti kandidata. Obćinska skupština je izabrana tek prije dva tjedna, Izvršno vieće još nije formirano, a Obradović novu vlast uzporedjuje s komunističkim vlastima iz vrjemena neposredno nakon drugog svjetskog rata, o “čemu je on samo čuo”. Inače je svoj život proveo u demokratskom komunističkom raju! Po Obradovićevom mišljenju nesretni novinari su “i onda kao i danas”, bili izolirani od pravih informacija, što se dakako ne može reći za donedavno vrieme silno razviene komunističke demokracije, koja je eto bila silno razvijena pa joj nije bilo potrebito dopustiti postojanje više od jedne stranke.
Uz mene, koji cieli svoj život, kao nepodoban živim na političkim marginama, u stvari izvan političkih margina, vezuje pojam podobnosti novinar, koji je vrlo vjerojatno komunist i koji je svoj dosadanji novinarski viek proveo uz vladavinu partijski podobnih osoba. Na to što se vlast do ovih prvih slobodnih i višestranačkih izbora sastojala samo od članova Saveza komunista, odnosno politički podobnih ljudi, vjerojatno nije nikad reagirao, a sad se u prvom višestranačju odmah počeo bojati političke podobnosti! Nevjerojatno.