Sveti Antun (3)
-“Ne znam što bi me trebalo više brinuti, uzpješan posao ili ponavljanje sudbine moga predhodnika,” odgovorio sam Šimi Djodanu
Zajedno smo se nasmijali. U stvari moje rieči nisu bile tako šaljive. Uvjerenje u uzpjeh moje trenutne misije je ponešto obterećujuće. Očekuje me golema promjena načina života. A u svojemu dosadanjem poslu nalazim se u jednoj doista stabilnoj, ugodnoj i zanimljivoj fazi, koja doista ne traži bilo kakove promjene ili uzkladbe. Ipak, rizični izazovi su ponekad puno snažniji od ugode stabilnosti. Iznad svega ovdje se radi o nastajanju Hrvatske, služenju Hrvatskoj u njezinom stvaranju. To se jednostavno ne smije izbjegavati.
-“Čujem kako je Vaša specijalnost elektronika i kompjuteri”, prekinuo me Djodan u razmišljanju.
-“Dobro ste čuli”, uzvratio sam mu. “Već dugo sam zaposlen u IBM-u. U stvari, zbog jugoslavenskih zakona zaposlen sam u slovenskoj tvrdki Intertrade - zastupništvo IBM-a.”
Kroz glavu mi je na trenutak prošla neuzpješna epizoda s pokušajem otvorenja predstavničtva IBM-a u Dubrovniku, iako IBM nije štedio novce za tu svrhu, te način na koji su to dočekali dubrovački komunisti, ovi današnji komunisti, koji sebe vole nazivati “liberalnima”. U Upravi prihoda jednostavno mi nisu htjeli reći koliki porez na najam će obračunavati, odnosno koju poreznu stopu će primieniti kod plaćanja mjesečne najamnine za privatnu kuću koju sam bio pronašao!
-“Uzeo sam nekoliko dana godišnjega odmora kako bih pokušao složiti Izvršno vieće. Ako ne uzpijem jednostavno ću nastaviti raditi na jednom velikom projektu, kojega vodim gotovo godinu dana....”
-“Nemojte spominjati neuzpjeh! To se jednostavno ne može dogoditi, upao mi je Djodan u rieč.
-“Dobro, imate pravo. I sam sam podpuni optimist što se toga tiče. Uobće nisam zabrinut. Jedino me brine kako će sve ovo u konačnici prihvatiti moji kolege u tvrdki. Projekt koji vodim je iznimno vriedan. Netko drugi bi ga trebao nastaviti voditi, a pronalazak odgovarajuće osobe i predaja posla ne će biti ni malo lagana zadaća. Medjutim, ovo sadanje vrieme zahtieva ozbiljne i hrabre poteze. Ne mogu natrag. Jedini lagan izlaz iz svega ovoga bio bi mi neuzpjeh u izboru članova Izvršnoga vieća...”
“Daj ne spominji to više. Nema govora o neuzpjehu”, uzkočio je Korda. Upoznali smo se prije nekoliko dana, a već me je počeo oslovljavati s “ti”. I s Djodanom je na “ti”. To je takova vrsta ljudi. I ja Luku oslovljavam s “ti”. Nisam u tomu vičan, ali se moram prilagodjivati.
-“Dobro, dobro nemojmo dalje o tomu”, umiešao se opet Djodan.
-“Znate od Konavala bi trebalo napraviti novu Silicijsku dolinu”, nastavio je.
-“Treba ovdje dovesti mlade stručne ljude i izgraditi odgovarajuće pogone. To je sjajna perspektiva za Konavle, zar ne Luka?” zatražio je Djodan podporu u visokom Kordi, kojega sam u ovih nekoliko dana upoznao kao pravog konavoskog lokal patriota ali i snažno hrvatski orientiranog čovjeka. Izraz Lukina lica bila je jedna smiešna kombinacija zadovoljstva i nerazumievanja. Po zanimanju drvodjelac, Luka nije osobito dobro razumio o čemu Šime govori, ali je kao pametan čovjek i Konavljanin shvatio kako su Šimine ideje dobre za Konavle.
Nisam imao odgovora za Šimu. Jednostavno mi se nije dalo prihvatiti igru i početi se razbacivati riečima. Našao sam se u nepriliki. Spas mi je došao od strane konobara koji nas je pozvao u salon gdje je bio serviran objed. Za stolom smo Mariana i ja smješteni nešto podalje od Šime, pa je “silicijska” tema bezbolno prekinuta. Djodan se pak glasno, kako bi ga svi mogli čuti prebacio na svoje razvidno omiljene teme o poviestno veličanstvenom hrvatstvu i ništavnom srbstvu. Tu se snalazi kao riba u vodi. Djodan voli biti u sriedištu pozornosti. To je razvidno. I nije nesimpatično. Bez nazočnosti Vice Vukova bio bi glavna zviezda objeda. Ovako je ponešto morao podieliti s Vicom.
Nakon objeda krenuli smo prema Pridvorju. Već pri skretanju s Jadranske magistrale vidjeli smo kako u istom smjeru ide i dosta pješaka. Vozeći zadnji u koloni, nenaviknut imati prednost, zaostao sam i izgubio profesionalne vozače izpred sebe. Ali sve veća i veća stiska jasno mi je pokazivala put. Kad sam po malenim proširenjima pored uzkoga puta vidio parkirane samovoze znao sam kako je naš cilj blizu. Odmah zatim pred nama se ukazala crkva. Za nalazak parkirnog mjesta već je bilo kasno. Prostor je bio zakrčen ljudima i samovozima. Nije bilo ni mjesta za okretanje. Jedino rješenje bilo je voziti unatrag. Sunce je nemilosrdno peklo i obljevali su me potočići znoja. dok sam vozeći unatrag i pri tom izbjegavajući pad u grabu i mimoilazeći razbacane parkirane samovoze tražio gdje ću ostaviti svojega Peugeota. Nakon dvjestotinjak metara sav sretan sam našao slobodnu travnatu uzvisinu pored puta. Izlazak iz užarenog samovoza bilo je pravo zadovoljstvo. Zajedno s dosta ljudi koji su, poput nas, upravo zamienili kotače s nogama, ili su pak došli hodom s veće udaljenosti, prilazili smo polako prema crkvi. Zaustavili smo se izpod krošnje velikog platana.
“Ovo je dobro mjesto, nema smisla ići dalje,” rekao sam Mariani, a ona se složila klimajući glavom.
“Gospar Šikić, gospodjo Šikić, dodjite.” Bio je to glas jednog mladjeg čovjeka, koji je dolazio prema nama iz smjera crkve, probijajući se izmedju ljudi.
Vidjevši naše oklievanje prišao nam je posve blizu i rekao kako je zadužen pronaći nas i dovezti izpred crkve gdje su predvidjena mjesta za počastne goste. Nevoljko smo krenuli za njim, dok je on pristojno molio ljude neka se pomaknu kako bismo mi prošli. Nije nam se dalo otići iz ugodne hladovine, nakon što smo se tek oslobodili terora vožnje u zagrijanom samovozu, ali nismo imali izbora. Bilo bi nepristojno odbiti ljubaznoga čovjeka.
Sliedeći našega vodiča popeli smo se uz stube na betoniranu uzvisinu, te zaobišavši postavljene redove klupa i stolica ušli u ugodno hladniju crkvu. Tamo smo našli većinu družtva s objeda u hotelu Croatia. Nismo se uzpjeli ni osvrnuti oko sebe, a već smo svi zajedno bili pozvani vratiti se na sunčani prostor izpred crkve. Čim smo zauzeli za nas predvidjena mjesta u prvom redu stolica poredanih postrance iza improviziranoga oltara, počela je misa. Svećenik nam je bio okrenut ledjima. Isto kao i mali zbor, koji su vodile častne sestre.
Izpred nas odnosno od dna stepenica dalje, skupio se golem broj ljudi, medju kojima je bilo puno onih s hrvatskim trobojnicama u rukama. Sve zastave su imale u sredini hrvatski poviestni grb. Obuzeo me divan osjećaj. Bio sam duboko ganut. Podpuno sam zaboravio na sunce i vrućinu, premda mi izloženost sunčevim zrakama nikad nije osobito ugodna, poglavito u odielu i s kravatom.
U mnoštvu sam uočio dosta meni poznatih ljudi. Posebice su mi u oči upala jedan pored drugoga, dvojica nerazdvojnih prijatelja, visoki prosiedi liečnik Jure Burić i mladji nešto niži profesor Gašpar Bjelopera. S Jurom me vezivalo prijateljstvo još od gimnazijskih vrjemena. Temelj našeg prijateljstva je bio baš naš prezir prema komunizmu i Jugoslaviji.
Prošle zime Jure je jedne večeri na Stradunu upoznao mene i Marianu s predsjednikom Hrvatske Kršćanske Demokratske Stranke Ivanom Cesarom, a sliedeće večeri nam je donio doma pristupnice za učlanjenje u tu stranku. Pred obćinske izbore Jure me je bio nazvao i predložio mi neka za sebe skupljam podpise, i kandidiram se u svojoj mjesnoj zajednici za viećnika u obćinskoj skupštini. Sam Jure se pak kandidirao za zastupnika u Saboru. Odbio sam Jurin priedlog, jer jednostavno sebe nisam mogao vidjeti kako idem od vrata do vrata i skupljam podpise za sebe. To je umjesto mene učinio moj susjed pravnik Mile Mabić i ušao u skupštinu bez problema. Ipak daleko jači razlog mojega odbijanja Jurina priedloga bila je činjenica što je HKDS u medjuvrjemenu bio pristupio Koaliciji Narodnog Sporazuma, čiji su predvodnici bili Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. U svojim istupima, pogotovo onima pred same izbore, Koalicija je više strjelica upućivala u smjeru HDZ-a i Franja Tudjmana nego prema Račanovim komunistima. Tako, premda smo bili članovi HKDS-a, i u prvom i u drugom krugu smo i ja i Mariana i ciela naša obitelj glasovali za HDZ, jer su HDZ i njegov predsjednik na novoj političkoj sceni koja se stvorila u Hrvatskoj jedini djelovali kao ozbiljan i bezkompromisan protivnik komunistima.
Jure Burić je bio jedan od protivnika Iva Jelića na izborima za Sabor. Kako u prvom krugu nije nitko dobio više od 50% glasova, došlo je do drugog kruga glasovanja, u kojemu je za prolaz bila dovoljna relativna većina. Razgovarao sam zbog toga s Jurom i rekao mu da povuče svoju kandidaturu, kako bi njegovi glasovi onda prešli Ivu Jeliću, što bi Jeliću jamčilo pobjedu. Jure, koji je u prvom krugu bio drugi po uzpješnosti, rekao mi je tom prigodom, kako se namjeravao povući i bez moje sugestije.
Jurin prijateljski odnos s Gašparom, za kojega sam čuo kako je do nedavno bio u Partiji, nije osobito iznenadjujući. Kroz desetljeća života u komunističkoj Jugoslaviji stjecaj različitih okolnosti, posebice u vrieme školovanja i studiranja, ali i kroz posao, šport i.t.d., stvarao je poznanstva i prijateljstva, koja su znala povezivati i ljude različitih uvjerenja, ili bar različitih formalnih nazora. I medju komunistima je bilo ljudi kojima su rieči Hrvat i Hrvatska bile bliske srdcu, premda to nisu mogli javno izkazivati. Medju njima je zasigurno bio i Gašpar, inače ne bi mogao Juri biti toliko blizak. Jedino je čudno što, od kad je to odnedavno moguće, dvojica prijatelja nisu za izkazivanje svojih nacionalnih osjećaja izabrali istu hrvatsku stranku. Gašpar se priklonio HDZ-u. Premda živi u momu susjedstvu bolje sam ga upoznao tek nedavno, kad je kao skupštinski viećnik HDZ-a bio u sastavu izabranomu za pregovore sa mnom, kao s čovjekom koji bi mogao biti prikladan za sastavljanje i vodjenje obćinskoga izvršnoga vieća.
Jure i Gašpar su sijali od zadovoljstva. Njihovo prijateljstvo koje se do nedavno javno zasnivalo na podrietlu iz istog kraja, te odredjenim malim zajedničkim poslovima, sad je dobilo jednu novu dimenziju, zajedničko javno uživanje u stvaranju Hrvatske. Njihova pojava je za mene nekako simbolična. Preko Jure sam se uključio u stranački život, a Gašpar je evo bio nazočan početku moga sadanjega statusa.