Sveti Antun (2)
Za svojih dolazaka u Dubrovačku banku, s Ivom Gjajom, i njegovim suradnicima, našim zajedničkim prijateljima, Ivom Vilovićem i Ivom Lisom nisam razgovarao samo o poslu. Dosta često smo razpravljali o politici. To mi je do nedavno bilo jedno od riedkih utočišta gdje sam mogao gotovo bez ikakovog opreza iznositi svoja razmišljanja koja su u pravilu bila uperena protiv Jugoslavije i komunizma. Gjaja je pak jedini član Saveza komunista, kojemu sam bez bojazni mogao govoriti protiv komunizma.
- “Željko, doista je vrieme za tvoj ulazak u politiku. Jednostavno ne smiješ stajati sa strane. Inače će sve ostati kao do sad.”, rekao mi je Gjaja neposredno nakon konstituiranja nove Skupštine Obćine Dubrovnik. Razgovarali smo u Gjajinu nevelikom, ali ugodnom uredu, na jugozapadom uglu trećeg kata velike poslovne zgrade Dubrovačke banke.
- “Pa što, ti i tvoji komunisti, ostat ćete na položajima. Zašto ti to smeta,” našalio sam se. Gjaja se na to očekivano namrštio. Moje opazke na njegovo partijsko članstvo bile su uobičajene, a on ih je trpio na svoj uobičajeni način. Za razliku od onih ortodoksnih, u Tita i Jugoslaviju zaljubljenih partijaša, spadao je medju ne mali broj članova partije kojima je partijska knjižica služila samo kao ulaznica za udobniji život na nekom dobromu položaju. U pravilu ti su ljudi za mene bili bezopasni. Nastojali su postići što je moguće pogodnije pozicije za sebe i svoje obitelji, a o načelima, pravdi, nacionalnoj pripadnosti, vjeri, jednostavno nisu puno razmišljali. Život u neskladu sa svojim uvjerenjima nije ih puno mučio jer ljudi bez uvjerenja i stavova jednostavno ne mogu biti u neskladu s bilo kakovim uvjerenjima i stavovima. Gjaja je u tomu bio iznimka. Njegovo partijsko članstvo ga je grizlo, i doista se iskreno zaveselio, kad su “njegovi” izgubili izbore.
“Pusti sad tu tvoju ironiju. Mislim ozbiljno. Ovdje u obćini ne poznam nikoga poput tebe. Ne znam tko bi, a da nije član partije, mogao voditi obćinu.”
“Pa vodit će je oni koji su izabrani. Tvoji komunisti su izgubili,” nastavio sam ga podbadati.
Nije se dao.
“Skupština obćine je manje bitna. Bitno je Izvršno vieće. Tu se odlučuje o svemu. Tu bi se ti trebao prihvatiti posla,” rekao mi je hineći kako ne primjećuje moju zajedljivost.
“Najozbiljnije ti govorim,” nastavio je. “Ako sve prepustimo i ostanemo sa strane, razni Vićani i Pavličevići će nastaviti voditi kolo.”
-"Što si se uhvatio Vićana i Pavličevića. Ljudi su OK. Oportunisti su kao i ti, ali nisu primjer nečega osobito negativnog," odgovorio sam mu podbadajući ga dalje.
-"Nemoj se hvatati imena. Samo sam ih spomenuo jer su mi prvi pali na pamet. Po tomu bih i ja trebao biti u istom košu s njima. Želio sam samo naći način kako ću te dodatno potaknuti"
-“Dobro, shvaćam te. I sam sam o tomu razmišljao. Medjutim ne vidim rješenja. Možda sam trebao progutati svoja uvjerenja i prikupljati podpise, kandidirati se na izborima, te ući u obćinsku skupštinu. Sad bih bio u tom krugu i mogao bih bar malo utjecati. Ovako sam i dalje izvan svega,” odgovorio sam mu.
-“Članovi Izvršnoga vieća ne moraju biti viećnici. Dapače oni ne smiju biti viećnici u skupštini. To ti pokušavam reći. Ti se prema tomu možeš i trebaš aktivirati,” rekao mi je na to Gjaja.
U tom trenutku je u Gjajin ured ušao Ivo Vilović. Čuvši završetak Gjajine rečenice sjeo je i odmah rekao:
-“Željko, poslušaj Gjaju, moraš se prihvatiti toga posla.”
Gjaja i Vilović su razvidno o ovoj temi već ranije bili medjusobno razgovarali.
-“Ma kojeg posla, Ivo? Ovo je samo razgovor ,a ne neka poslovna ponuda koju bih trebao prihvatiti ili odbaciti,” odgovorio sam mu.
-“Nije to baš tako. Gjaja zna ljude,” rekao mi je na to Vilović, značajno se smješkajući.
-“Već sam razgovora s Ivom Jelićem. Ako pristaješ razgovarat ću opet i dogovoriti ti sastanak s njim,” u razgovor se ponovno uključio Gjaja.
“Ivo Jelić je predsjednik obćinskog HDZ-a, a ja sam član HKDS-a,” odgovorio sam mu.
-“Što to ima veze. Član si HKDS-a, a glasovao si za HDZ i svih nas ovdje na to nagovarao,” rekao mi je na to Gjaja.
- “Dobro, ugovori mi sastanak s Jelićem. Ponudit ću mu svoju pomoć. Ne smijem stajati sa strane,” odgovorio sam Gjaji.
Prvi moj razgovor s profesorom Jelićem mi je pokazao kako se on još u podpunosti nalazi u razdoblju oduševljenja zbog postignutoga izbornoga uzpjeha, i ništa drugo ga ne može zainteresirati. Činilo se kako mu se ne da sići na zemlju s oblaka u koje je dospio na krilima narodnog preporoda, te uz veliki osobni patriotski entuzijazam i govorničku vještinu. Odmah nakon što smo Gjaja i ja bili ušli u njegov stan i sjeli u naslonjače, počeo nam je pokazivati snimke svojih nastupa na predizbornim skupovima. Brzo sam došao do spoznaje kako je Jelić izrazito kulturan i pametan, ali mu nedostaje praktičnost i konkretnost, što je tipično za profesore. Oni po prirodi svojega posla samo podučavaju svoje učenike o odredjenim teorijama i spoznajama. Praktičnu primjenu onoga što tumače ostavljaju nekim drugim ljudima, medju kojima mogu, a ne moraju biti i njihovi učenici. Svoj posao završavaju kad ocjene kako su znanje prenieli na svoje učenike. A što će kasnije biti s tim znanjem nije njihova briga.
Ivo Jelić s pravom osjeća kako je obavio veliki posao, pravi profesorski posao. Svojim gromkim glasom i sigurnim nastupom naučio je puno birača kome trebaju dati svoj glas. Stranka kojoj je na čelu, u dubrovačkoj obćini je polučila izvanredne rezultate. Tu prestaje taj edukativni dio posla. Praktična realizacija je za druge ljude. Profesor Ivo je tu čim bude opet trebalo podučavati birače.
Nakon što smo odgledali dio njegovih predizbornih nastupa, Jelić nam je rekao kako je posao oko formiranja Izvršnoga vieća prepustio pravniku Jošku Radici i upravo izbranomu predsjedniku Skupštine obćine Peru Poljaniću, te kako bi bilo dobro kad bismo se sastali s njima. On će nam ugovoriti sastanak.
Pero Poljanić stanuje stotinjak metara dalje od Jelića. Uz njega, njegovu ženu Vanju i Joška Radicu u njegovom stanu nas je dočekao i Pero Kriste. U razgovoru mi se Radica pokazao kao tih i kulturan čovjek. Medjutim, odmah sam uočio njegov preveliki oprez i oprezu primjerenu inertnost. Robijanje u jugoslavenskim zatvorima i dugotrajni rad u gospodarskoj komori i tajničtvu "male privrede" jednostavno je ostavilo svoj žig. Poljanić mi je pak ostavio bitno drugačiji dojam. Govorio je slobodno i nesuspregnuto, a i s izgledom i nastupom je odgovarao predočbi čelnika jedne poznate obćine odnosno svjetski poznatog grada. U svakom trenutku njegovog nastupa ističe se sklonost crno bieloj procjeni ljudi i dogodjaja, što mi je djelovalo malo čudno ali i simpatično.
Cielomu družtvu sam iznio svoje mišljenje o tomu što treba učiniti i rekao kako stojim na razpolaganju ako me trebaju. Joško Radica me upitao bi li prihvatio mjest dragovoljnoga člana u Izvršnomu vieću. Odgovorio sam mu kako je to bila i moja ideja, jer mi je neprihvatljiva bilo kakova profesionalna obveza, osim samog vodjenja Izvršnoga vieća.
“Vodjenja Izvršnoga vieća bih se možda prihvatio jer bi to za mene bio pravi izazov i jer bih na taj način mogao dati svoj puni doprinos radjanju Hrvatske. Kako vidim mandatar za predsjednika Izvršnoga vieća je već odredjen u gosparu Radici. Zbog toga je mjesto dragovoljnika najbolje rješenje za mene. Baš kao što mi predlažete. Moj najbolji prinos bio bi na području razvoja” rekao sam.
Bio je to jedan doista ugodan i prijateljski razgovor. Svi su, uključujući Radicu, shvatili moju namjeru. Nisam došao konkurirati nego pomoći.
Bila je nedjelja ujutro, kad me nakon toga nazvao Pero Kriste i rekao mi, kako bi se volio naći sa mnom. Odgovorio sam mu kako se upravo spremam poći u Grad na misu, te bi smo se mogli naći kod Cele. Kad smo Mariana i ja došli do Cele, Kriste je već sjedao za jednim od stolova okrenutih prema crkvi sv. Vlaha. Stol je bio izložen suncu, ali sunce nije bilo prejako.
Odmah nakon što smo sjeli upitao me bi li želio postati članom HDZ-a. Odgovorio sam mu kako sam član HKDS-a, i kako je to takodjer prava hrvatska stranka, te ga upitao za razlog njegova priedloga.
“Joško Radica nije član ni jedne stranke, a svi koje je on odabrao nisu članovi HDZ-a. To obćinski odbor HDZ-a ne će dobro prihvatiti. Vi ste na njegovoj listi. Držim kako bi mu dosta pomogli kad bi Vas mogao predstaviti kao člana HDZ-a,” odgovorio mi je.
“Nemam se tu što razmišljati. Prihvaćam Vaš priedlog. Od stvaranja Koalicije Narodnog sporazuma u koju je ušao HKDS, praktički se ne osjećam članom te stranke. Glasovao sam za HDZ i nagovarao ljude na glasovanje za HDZ. To je jedan veliki razlog. Drugi razlog je takodjer značajan. Ako držite da bi taj moj čin mogao pomoći Jošku Radici i dovesti do formiranja Izvršnoga vieća, onda sam sretan što mogu pomoći.”
-“Liepo od Vas, “rekao mi je Kriste vadeći komad papira i kemijsku penkalu i pružajući ih prema meni. “Jošku je doista potrebita pomoć.”
Komadić papira je bila pristupnica HDZ-u. Dok sam je popunjao, osjećao sam kako na taj način postavljam stvari na svoje mjesto. U vrieme izbora, kako bismo pobiedili komuniste nagovarao sam i rodjake u Beču da dodju glasovati. Došao je Pero i doveo još jednoga dubrovačkoga „gastarbeitera“ sa sobom. Pitao me za koga treba glasovati, a ja sam mu rekao neka glasuje za HDZ. Na dan izbora cieli dan sam nadzirao bolestnu majku kako bih je, kad se osjetila malo bolje, odvezao na biralište gdje sam za nju zaokružio listiće za HDZ. Koliko sam samo ljudi u razgovoru usmjerio prema HDZ-u kao najboljoj opciji!
Nakon što smo se rastali u glavi su mi ostale zvučiti Kristine rieči kako Radici treba pomoći. Odmah po povratku iz crkve napisao sam neka svoja razmišljanja na papir u obliku jedne vrste agende, a u cilju što je moguće bržega i učinkovitijega osnivanja Izvršnoga vieća i početka njegova rada. Nakon toga sam nazvao Radicu. Bio je doma. Rekao sam mu kako bih mu želio dati nešto što bi mu moglo pomoći. Nakon toga sam odšetao do njega, jer obojica stanujemo na Montovjerni. Objasnio sam mu svoja razmišljanja ustmeno točku po točku.