Sveti Antun (1)
Ponedjeljak, 18. lipnja 1990.
Kako se samo razlikuju današnji i jučerašnji dan! Radi li se o dvije krajnosti, dvije suprotnosti ili pak samo o dvije strane iste kovanice? Je li to samo normalna razlika izmedju nedjelje i ponedjeljka ili se radi o nečemu puno složenijem? Jedno je sigurno. Današnja i prošlotjedna radna groznica su bitno različit aspekt života od onoga jučer. Ovaj današnji djelatni način puno mi je bliži i prihvatljiviji, premda bi na prvi pogled onaj jučerašnji trebao biti puno atraktivniji. Je li to stvar realne opazbe ili subjektivnoga doživljaja? U stvari ponedjeljak nije osobito suvislo uzporedjivati s nedjeljom, rad s odmorom.
Domišljati Konavljani jučer su spojili završnu proslavu pobjede Hrvatske Demokratske Zajednice na izborima s obilježavanjem 65. obljetnice boravka i govora Stjepana Radića u Konavlima, dvadesete obljetnice odkrivanja spomenika tomu hrvatskomu najomiljenijem i najpoznatijem političaru, te sve zajedno stavili pod svetačku zaštitu proslave svetog Antuna.
Mariana i ja smo oko podne stignuli u hotel "Croatia" u Cavtatu. Na taraci Englezkoga salona zateknuli smo skupinice ljudi i žena s čašama u rukama. Vrieme je bilo pravo ljetno. Sunčano i iznad prosječno vruće za polovicu lipnja. Odielo i kravata su bili više nego suvišni.
Zastali smo na trenutak nastojeći se orientirati i odlučiti kojoj se skupinici priključiti. Neke od osoba smo dobro poznavali, neke smo znali samo “iz vidjenja”, a bilo je tu i ljudi koje smo vidjeli po prvi put. Hotel “Croatia” nam nije bio nepoznat. Dolazili smo tu s prijateljima na večere, na koncerte, na plivanje, na tenis. Medjutim ovakov skup je za nas bila novost. Izlazak na taracu nas je naglo prebacio u jedan drugi sviet. Sviet značajnih i poznatih ljudi. I Mariana i ja smo odjednom toga postali sviestni. Poznati pjevač, ministar, saborski zastupnici, visoki obćinski dužnostnici.
Naše oklievanje je, prišavši nam, prekinuo Luka Korda, predsjednik HDZ-a u Konavlima i nedavno izabrani predsjednik društveno političkoga vieća u obćinskoj skupštini. Prijateljski nas je pozdravio, a zatim nas je proveo od skupine do skupine predstavljajući nas nazočnima. Najpoznatiji medju njima je svakako bio pjevač Vice Vukov. U vrieme vrhunca njegove popularnosti krajem šestdesetih godina nisu mi se osobito svidjale njegove pjesme ni njegov način pjevanja. Kad je početkom sedamdesetih bio označen kao hrvatski nacionalist i zabranjeno mu je pjevanje a njegove pjesme se više nigdje na javnomu mjestu nisu mogle čuti, narastao je u mojim očima. Bio sam oduševljen kad se preko krugovala od nedavno opet počeo čuti njegov glas. Jučer sam mu osobito rado stisnuo ruku.
Na kraju smo se zaustavili kod skupine u kojoj je sa svojom pojavom i glasom dominirao saborski zastupnik Šime Djodan. Uz njega je, poput andjela čuvara, stajala njegova žena, naglašeno plavokosa gospodja Sonja. Kao svojevrstna protuteža glasnom Djodanu bio je tu tihi Marianin rodjak Pero Kriste, prvi hrvatski ministar obrane u prvoj hrvatskoj vladi nakon što su komunisti izgubili vlast. I Šime i Pero su 1971. kao komunisti bili na gubitničkoj hrvatskoj strani, i od tada su obojica bila nestala s jugoslavenske političke scene.
Vjerojatno se na sličan način, samo u drugim prigodama, ovako do nedavno skupljala komunistička vrhuška, pomislio sam. I odmah sam, kako bih odagnao nelagodu, pokušao pronaći razlike:
Ovdje su većinom novi ljudi. Mariana i ja nismo ovdje jedini. Počelo je novo vrieme. Okupili smo se zbog proslave svetog Antuna. To je praktički do jučer bilo nezamislivo. Osim toga na taraci je i nekoliko svećenika. U donedavnomu komunističkomu vrjemenu to sigurno nije bilo uobičajeno. Pored svega ovo je dobra i potrebita prigoda za upoznavanje s ljudima s kojima ću trebati suradjivati, sretno sam zaključio.
“Zapravo nisam. Ja sam samo mandatar za sastavljanje Izvršnoga vieća. Tek ako moj izbor bude prihvaćen, te ako me bude izabrala Skupština obćine, postat ću to što ste rekli,” odgovorio sam mu.
“Ne budite tako skromni. Čujem i vidim da ste sposoban mlad čovjek. Sve je to formalnost. U dubrovačkoj skupštini su naši u većini, zar ne Luka?” obratio se Djodan Luki Kordi., koji nam je takodjer prišao.
“Naravno”, uzvratio mu je Korda smješkajući se prema meni blagonaklono.
“Moj predhodnik je prije samo nekoliko dana u ovomu poslu doživio neuzpjeh. Prema tomu to nije samo formalnost, inače bi on bio uzpio,” odvratio sam mu.
“Vi se nemate što brinuti, uzpjet ćete sigurno. Sigurno ćete biti izabrani,” rekao je na to Djodan pokroviteljskim tonom, uz daljnje Kordino smješkanje i klimanje.
Zapravo politička situacija u Dubrovniku, posebice u Skupštini obćine je doista takova kako je pravo čudo što na taraci hotela Croatia nije bio Joško Radica u svojstvu već izabranog predsjednika Izvršnoga vieća. Možda, dapače vrlo vjerojatno, tu bih takodjer bio i ja kao član Izvršnoga vieća.
Rezultati izbora u dubrovačkoj obćini su pokazali kako je većini ljudi bilo dosta jugokomunizma. Ljudi vjerojatno uglavnom nisu zbiljno znali što zapravo hoće. Ali znali su što ne će i to su pokazali. Kakovo me samo oduševljenje bilo obuzelo kad su se odjednom poput lavine počele ostvarivati želje, koje su zapravo bile snovi, a čijem se ostvarenju nisam bio nadao. Još prošle godine poučen izkustvom iz 1971. i svjestan licumjerja na kojemu počiva komunistička država u prijateljskim krugovima znao sam često govoriti kako je "proces trulitbe dugotrajan i spor, a komunistička Jugoslavija je zahvaćena upravo takovim procesom, te ne vjerujem kako ću do starosti dočekati njen konačni raspad". Medjutim, na svoje veliko zadovoljstvo, prevario sam se i proces trulitbe je iznenada ubrzan do raspada sustava. Bio sam podcienio snagu katalizatora toga procesa, Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, koji su ga započeli i Michaila Gorbachova, koji ga je prihvatio, uz golemu energiju i podporu Svetoga Otca Pape.
Nakon radosti zbog odraza ovog svjetskoga procesa na naše područje usliedila je briga. Ljudi, koji su zbiljno bili protivnici jugokomunističkoga režima, uglavnom nisu imali prigodu za osposobiti se na području upravljanja. Sama nepripadnost komunističkoj partiji značila je nemogućnost izbora na upravljačke pozicije. S druge strane pak nova, na slobodnim izborima izabrana vlast, morala se pokazati boljom od predhodne, pred njom je bilo identificiranje i rješavanje problema, definiranje ciljeva i programa, te odabir metoda njihove ostvarbe. Morala je biti sposobna za preuzimanje postojećih upravljačkih mehanizama, ali je u isto vrieme morala pokazati sposobnost prilagodbe na nove političke okolnosti i znati uporabiti postojeća rješenja iz razvijenih demokratskih zapadnih zemalja. Narodu je trebalo pokazati kako je njegov izbor bio opravdan i pametan i kako promjene, koje su uslijedile kao rezultat izbora nisu samo formalne prirode.
Briga je bila i te kako utemeljena. Komunisti su izgubili vlast u Obćini, ali su ostali dominantni u cieloj obćinskoj administraciji, te na čelu svih dubrovačkih tvrdki i ustanova. U slučaju po njihovoj mjeri složenog sastava Izvršnoga vieća, ostali bi de facto podpuno na vlasti. Izvršna vieća u obćinama predstavljaju zbiljnu vlast i često se znaju nazivati i obćinskim vladama. Kad bi se komunisti dočepali prevlasti u Izvršnomu vieću, došlo bi do preokretanja rezultata izbora. Neposrednim glasovanjem gradjana izabrana obćinska skupština mogla je ostati nešto poput demokratskoga uresa.
Sa svih strana pak čuli su se zahtjevi za uzpostavom vlasti koja bi bila sastavljena od podpuno čistih, pametnih, izkusnih ljudi. U nastaloj euforiji malo kome je padalo na pamet, kako se ljudi koji bi u isto vrieme bili i domoljubni Hrvati i moralni i pametni i izkusni i radini ne beru s grane, kao voćke, te kako ih je zbiljno težko naći. U stvari od svega nabrojenog najproblematičnije je izkustvo u upravljanju. Komunisti su jednostavno praktički jedini koji imaju takovo izkustvo, jer su ga četrdeset i pet godina držali strogo u krugu svojih pripadnika. Sve u svemu nad pobjedničke hrvatske stranke na čelu s HDZ-om nadvila se prietnja pokazivanja nekompetentnosti. Velika je razlika izmedju držanja govora i davanja obećanja, u odnosu na stvaranje strategije i programa, te radnoga rješavanja problema. Promatrajući sve to sjetio sam se kako bi moje radno izkustvo u različitim tvrdkama, gdje sam zbog prirode posla morao dobro upoznati poslovne i upravljačke procese, kombinirano s edukacijom u IBM-ovim poslovnim školama širom Europe moglo dobro poslužiti. Do podpuno istoga zaključka došao je i moj prijatelj Ivo Gjaja, voditelj računalnoga odjela u Dubrovačkoj banki. Dubrovačku banku je s računalnom opremom obskrbio IBM, a u zaključivanju toga posla je za upravu Dubrovačke banke bilo ključno moje obećanje kako ću im pomoći u izgradnji primjerenog informacijskog sustava. Obećanje sam izpunio. Dubrovačka banka je jedna od prvih, a možda i prva u Hrvatskoj, sa zaokruženim informacijskim sustavom koji uključuje mrežu računala po poslovnicama povezanu sa glavnim računalom u upravi banke.