Prezentacije (5)


S obzirom na iznimno značenje turizma, nuždno je bilo pronaći  osobu koja će se baviti posebice tim područjem dubrovačkog gospodarstva. Nakon razgovora s nekolicinom turističkih djelatnika, moj izbor je pao na Lucu Glavić, čije prezime odkriva konavosko podrietlo. Luce je skromna, tiha, nadasve pristojna osoba, koja se upoznala sa svjetskim gospodarskim standardima za vrieme izgradnje turističkog naselja "Babin kuk" pod pokroviteljstvom Svjetske banke, a osim toga dugo je boravila u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon izgradnje Babina kuka ostala je raditi u tom najvećem dubrovačkom turističkom kompleksu. Višestrano poznaje turističku problematiku, poznati su joj svjetski kriteriji na tom području, govori strane jezike. U razgovru s njom sa podpunom sigurnšću sam zaključio kako joj je na srdcu dobrobit Hrvatske. Dobro mi dolazi i kao još jedna žena u sastavu Izvršnoga vieća.
Za područje energije i industrije razgovarao sam s puno kvalitetnih osoba tehničke struke. Medju puno "poznatijim" pristupnicima odabrao sam diplomiranog  inženjera elektrotehnike Konavljanina Ivana Vukića, zaposlenoga u Tvornici Ugljenografitnih Proizvoda. Djeluje čvrsto, ozbiljno, stručno i domoljubno.
Za područje prometa birao sam takodjer izmedju nekolicinom kakvoćnih pristupnika. Nije tu bilo nekih ozbiljnih razlika. Ipak sam odabrao prometnoga inženjera rodjenoga Zagrebčanina Borisa Orešića. Tko zna možda je jezičac na vagi baš njegov zagrebački naglasak. Na sjednicama Izvršnoga vieća je zgodno izbjeći govornu monotoniju.
Pokušao sam privoljeti nesudjenog predsjednika Joška Radicu neka se prihvati članstva u Izvršnom vieću kao član za područje obrtničtva i malog gospodarstva, ali je Radica još deprimiran zbog svojega neuzpjeha i želi se na bar na neko vrieme odmaknuti i pokušati to zaboraviti. Razumijem ga. Nije mu lako. Proveo je mjesec dana u pripremama za prekretnicu u svojemu životu, koja se poklapala s političkom prekretnicom o kojoj je sanjao. Doživio je poraz kratko nakon pobjede. Nakon Radičina odbijanja uporabio sam u ovom slučaju pravnu mogućnost osnivanja Izvršnoga vieća bez popunjenosti svih predvidjenih mjesta. Priedlog o članu koji bi pokrivao ovo područje jednostavno sam odgodio. Držim kako mi nitko ne može prigovoriti zbog toga imajući u vidu vrieme koje mi je stajalo na razpolaganju..
Tako sam dobio Izvršno vieće s 4 člana HDZ-a, dva člana HKDS-a, jednim članom HSS-a, te osmero koji nisu članovi ni jedne stranke. Svi su rodjeni  u Dubrovniku, ili u dubrovačkoj obćini, osim Jure Burića iz Ravnog u Hercegovini i Borisa Orešića rodjenog Zagrepčanina. Prosjek godina je četrdeset dvije, točno koliko imam ja! 20% članova je ženskog spola. Tri od petnaest. Zar brjitba nije silna? Inače  Ovo su stvari za koje su zainteresirani novinari i publika. Meni je jedino bitno što od izabranoga sastava očekujem predan, kreativan, inteligentan i nadasve domoljuban rad. Bez obzira na brojitbene značajke.

Dok smo stajali na pozornici kina “Sloboda” izloženi bljeskovima fotografskih aparata iz dvorane se i dalje razliegao pljesak  Novinari, kojih je bio priličan broj, radili su svoj posao. Osjećao sam se kao glavni glumac i redatelj, koji je nakon završetka predstave izišao pred publiku zajedno sa svojim kolegama glumcima u predstavi.  Moram priznati kako osjećaj uobće nije bio loš. Sukladno kazalištnim običajima, sišao sam s pozornice i na taj način dao primjer ostalima, prije nego je pljesak utihnuo. Na dnu malih drvenih stuba, opkolili su me novinari predlažući mi neka svi zajedno izidjemo na zrak i prošetamo do Kneževa dvora, gdje bi oni napravili fotografije na dnevnom svjetlu i u pravomu prepoznatljivomu dubrovačkomu okružju.
Izišli smo na suncem obasjani prostor izpred svetog Vlaha, a zatim čavrljajući odšetali do Kneževa dvora. Tu su nas novinari zaustavili  i ponovno stali škljocati svojim aparatima. Dan je bio idealan za slikanje. Složno smo se smješkali u kamere, poput ljudi kojima je to uobičajen rutinski posao. Brza prilagodba novoj situaciji i sloga. To je ono što sam tražio. Ako se zaključci mogu donositi po prvim dojmovima, onda sam napravio dobar posao.

Nakon foto sessiona netko je predložio povratak u zgradu Obćine, kako bismo se upoznali sa svojim zajedničkim radnim prostorom. Tako je po prvi put novo Izvršno vieće ušlo u Malu viećnicu, gdje bi ubuduće trebalo održavati svoje sjednice.  I za mene je to bio prvi put. U cieloj ovoj izbornoj stiski, nisam našao vrjemena pogledati mjesto gdje bih sa svojim kolegama trebao donositi odluke značajne za Obćinu.
Elipsasti stol i stolice oko njega razvidno su dio istog crnobojnog ukusa kao i pokućstvo u momu i Poljanićevomu uredu. O ukusima nije dobro razpravljati, ali moj je ukus dosta različit i po njemu bi pokućstvo u Obćini jamačno izgledalo drugčije. Uzporedjujući stil pokućstva  u Maloj liečnici sa stilom u “svojemu ” uredu, odjednom sam shvatio kako je taj ured odjednom  od prostora kojega sam na izvjestan način predhodnih dana bio uzurpirao, sad doista moj.
- “Kad smo već tu zašto ne bismo kratko sjeli i vidjeli kako bi to moglo izgledati,” glasno sam predložio. Nije bilo protivljenja. Dapače imao sam dojam kao je svima drago što sam to predložio.
Na vratima Male viečnice pojavili su se u tomu trenutku  tajnik Izvršnoga vieća Pero Marinović i zapisničarka Radmila Radaković. Možda je odmah nakon skupštinske odluke, koja je u ono doba bila čista formalnost, kratki ulazak u Malu viečnicu  i u predhodnim sazivima Izvršnoga vieća bio običaj. A možda su Pero i Radmila samo pratili naše hodanje kako bi bili pri ruci. Pokazali su mi mjesto gdje bih ja trebao sjedati. Odmah su objasnili kako je samo mjesto za predsjednika fiksirano, a svi ostali članovi mogu izabrati svoja mjesta po svojoj volji. Kad sam sjeo ustvrdio sam kako nije samo moje mjesto rezervirano. Mjesta pored mene zauzeli su tajnik i zapisničarica, što mi se učinilo podpuno logičnim. Na vratima viećnice pojavili su se i novinari.
-“ Njihovo je mjesto predvidjeno na onim stolicama uza zid,” objasnio mi je Pero Marinović.
Pozvao sam novinare neka udju, a oni su, razvidno naviknuti na ovaj prostor, brzo zauzeli za njih predvidjena mjesta i izvadili svoje bilježnice.
-“Otvaram ovu sjednicu, koja je bez dnevnog reda, jer za danas nikakova sjednica nije ni predvidjena. To ne znači kako sliedeće sjednice ne će imati dnevni red. Zar ne?”, okrenuo sam se  omalenom siedom tajniku pored sebe.
-“Sigurno, sigurno. Nagomilalo se krcato predmeta. Pun mi ih je stol. Izvršno vieće već dugo ne radi,” pomalo bojažljivo odgovorio mi je tajnik.
-“Za one koji ga ne poznaju, ovo je tajnik Izvršnoga vieća gospodin Pero Marinović. On će se i dalje brinuti o pripremama sjednica, ako mu se mi budemo svidjali..”
- “Svidjate se vi meni. Ne brinite. Ne će biti nikakovih problema,” upao mi je u rieč Marinović, na što smo se svi zajedno od srdca nasmijali.

Tajnik Izvršnoga vieća Pero Marinović začudo nije član Partije. On je jedna od onih iznimki koji potvrdjuju pravilo. Premda  posao pripremanja dnevnih redova i zaključaka traži samo osobu spretnu u snalaženju u hrpama papira, ipak mi je čudnovato kako komunisti i na to mjesto nisu doveli nekoga iz svojih redova. Istina je kako tajnik ni o čemu ne odlučuje, ali zato ima uvida u puno stvari. Vjerojatno jednostavno nisu imali nikoga tko bi taj posao znao ili pak htio raditi.
O njemu sam u samom početku razgovarao s Perom Poljanićem.
“Pero Marinović je jedan krasan čovjek. Ne biste ga trebali mienjati,” rekao mi je.
Od toga trenutka o tajniku više nisam razmišljao. Imao sam previše žurnijih briga. Nadam se kako je Poljanićevo mišljenje o Marinoviću izpravno. Inače Poljanić se drži kao čovjek koji doista dobro poznaje svakoga zaposlenika u Obćini. Možda neke poznaje od ranije, ali sigurno ne sve. Prirodno je komunikativan i primjer je čovjeka kojemu je mjesto u politici, a kao nekomunist je do sada bio lišen te mogućnosti.  Pravi je dokaz kako je izvan komunistički sloj ljudi zlatni rudnik sposobnih osoba na svim područjima.  Na žalost težko ih je pronaći, jer su nepoznati nu široj javnosti, a sviet poznatih sastavljen praktički od samih komunista ili njima blzkih osoba.
Zahvalio sam se svojim izabranicima  na njihovu odazivu na moj poziv. Iznio sam im neke svoje poglede i izkustva glede same tehnike komuniciranja na sastancima. Naglasio sam ozbiljnost naše uloge, a zatim im opisao tehniku "brain storming"-a, po kojoj bi trebali odraditi naš današnji sastanak. Pozvao sam ih neka se svaki od njih predstavi i reče, što mu se čini najznačajnijim u našemu budućemu skupnomu radu.
Slušajući ih,  s velikim zadovoljstvom sam shvatio, kako nisam jedini koji ima  puno ideja o tomu što treba napraviti. Spominjali su se veliki projekti, ali i mali problemi koji bodu oči i koje se naizgled lako može riešiti. Dobio sam dojam kako svi uzpješno prolaze brzu prilagodbu na svoju novu životnu ulogu. Ozračje je bilo opušteno, ali dostojanstveno, primjereno vjerojatnosti velikoga i težkoga posla koji bi trebao usliediti.
Završavajući sjednicu predložio sam njezino službeno upisivanje u dokumentaciju kao prve. Tako sam za vrieme svojega prvoga radnoga dana u svojstvu predsjednika Izvršnoga vieća Skupštine Obćine Dubrovnik sazvao i održao i prvu sjednicu. Izključujući onu kratku epizodu s Jelićem, Poljanićem, Kristom i Radicom, samo devet dana ranije živio sam u podpuno drugčijem životnomu slikopisu, u kojemu je bilo vrlo malo mjesta i za pomisli o preuzimanju čelnog mjesta u Obćini, vodjenju sjednica, držanju govora ili smješkanju fotografima.