Grb umjesto Tita (1)
Utorak 3. srpnja 1990.
Profesor Ante Skaramuca mi je doveo u ured svoje kolege profesora Frana Matušića i profesoricu Anu Dalmatin. Ante i Frano su izvrstni gitaristi. Obojica su završili Glasbenu akademiju u Zagrebu i sad su profesori gitare u Dubrovačkoj glasbenoj školi. Ante predaje gitaru mojemu sinu Marku. Do nedavno sam često dolazio u Glasbenu školu zajedno s Markom i provodio s njime vrieme, pomno pratio Antine naputke koje je davao Marku, a onda doma vježbao gitaru zajedno s njim. Po Antinu naputku prije četiri godine sam naručio i kupio u Zagrebu gitaru u majstora Hotka. Skupo me je stajala, ali sam sretan jer ju je Ante procienio izvrstnom. Ante je tako u stvari profesor i meni i Marku. Vježbao sam sviranje gitare skupa s Markom, kako bih ga motivirao. Bio sam u tomu izuzetno uporan pa sam tako neformalno završio četiri razreda glasbene škole za gitaru. Na žalost, ne vjerujem kako ću na jesen moći nastaviti svoje gitarističko školovanje. Samo neka to ne omete Marka. Dolazeći često u glasbenu školu upoznao sam i Antinoga prijatelja Frana Matušića. Ante i Frano zajedno koncertiraju i zajedno skrbe o nastupima svojih učenika.
Do nedavno sam ja bio taj koji je posjećivao Antu na njegovomu radnomu mjestu, sad je Ante došao k meni. I to je učinio prijavivši se za posjet danas, u utorak poslije podne kad sam razpoloživ za razgovor s gradjanima. Nije uporabio naše prijateljstvo i nazvao me kako bi došao preko reda.
“Frana ti ne trebam predstavljati, njega znaš, a ovo je gospodja Ane Dalmatin, koja takodjer predaje u našoj školi. Oni ti imaju nešto reći, a ja sam samo došao s njima,” rekao mi je Ante i na način koji je govorio kako nadalje želi razgovor u podpunosti prepustiti svojoj kolegici i kolegi. Matušić i Dalmatin su mi objasnili kako su me željeli posjetiti, jer su čuli kako tragam za ljudima od vrjemena izbora Izvršnoga vieća. Znaju kako je izbor završen i Izvršno vieće je formirano, ali bi se ipak rado priključili već poznatoj mojoj listi ljudi na koje mogu računati. Odmah mi je bilo jasno kako bi se oboje željeli na neki način aktivirati u politici. Zatim su mi počeli opisivati svoja vidjenja aktualne situacije. Matušić je pri tom bio prilično ležeran i donekle zatvoren, u stvari onakov kakovoga ga poznajem. Profesorica Dalmatin je u svojemu nastupu bila, na odredjeni način agresivna, egzaltirana. Sve u svemu od njih nisam čuo nešto osobito. Bio je to jedan od onih razgovora, koje čovjek jednostavno treba pristojno odraditi do kraja, manje pamteći njegov sadržaj, a više osobe koje bi mogle u odredjenom trenutku postati koristne.
Sukladno situaciji rekao sam kako mi je drago što ih mogu priključiti svojoj listi, jer su ovo prielazna vrjemena u kojima treba pronaći ljude, koji se s njima mogu nositi. Okupljanje više ljudi dobre volje iz raznih područja učinit će ovaj put na kojemu se sad nalazi Hrvatska bitno lakšim i jednostavnijim. Moje dobronamjerne rieči naišle su na ponešto iznenadjujuću reakciju.
“Znate što? Vi ste jedan pravi demagog,” rekla mi je Ane Dalmatin. Njezine rieči izazvale su snažnije neugodan učinak kod njezinih kolega nego kod mene. Vidio sam im to na licima. Uvjeren sam kako nisu očekivali ovakov izstup svoje kolegice.
Nasmijao sam se blagonaklono. Ante i Frano su odmah prihvatili moju način izlazka iz ponešto neugodne situacije pridruživši mi se u smijanju. Nakon kraće stanke u smjehu im se pridružila i njihova kolegica.
Možda je gospodja Dalmatin ima pravo. Možda sam u cieloj ovoj stiski doista počeo dobivati demagožka obilježja. Možda sam cieli život takav. Čovjek ne vidi sebe na isti način na kakov ga vide drugi. A ljudi se inače riedko, poglavito prigodom njihovog prvog susreta, usudjuju kazati drugome u oči ono što misle o njemu.
Primjedba o mojim demagožkim osobinama zahtievala je produžetak razgovora bez sadržaja. Razgovarajući razmišljao sam zašto se iz malene profesorske skupine u Glasbenoj školi, u uzporedbi s drugim školama, u politiku nastoji uključiti relativno veliki uzorak profesora. U momu uredu za vrieme potrage za članovima Izvršnoga vieća već sjedili i ravnatelj škole Vinko Brnadić i profesorica Dubravka Šuica. Njima mogu priključiti i profesora Zdravka Kobenzla, kojega sam i odabrao kao člana Izvršnoga vieća zaduženoga za kulturu. Doduše on je zaposlen u izpostavi zagrebačke Glasbene akademie, ali se nalazi u tomu krugu. Možda se razlog političkih afiniteta te gasbene skupine nalazi u činjenici što je Glasbena škola nekako sa strane, i u njoj se radi bez velikog pritiska kojega inače stvara množtvo razreda punih učenika, koji kroz školu prolaze kao kroz tvornički pogon, kao što je to slučaj u drugim školama. Ako su Gimnazija ili pomorska škola svojevrstne tvornice, Glasbena škola bi se mogla uzporediti s manufakturom. Prirodno je što su nastavnici u toj školi vjerojatno bliži jedni drugima i što nalaze više vrjemena za razgovor. A o čemu se ovih dana i mjeseci govori više nego o politici!
Smiešeći se, ponovio sam svojim gostima kako mi je drago što su me posjetili, te što mogu računati na njih. Izpričao sam im se što moramo završiti razgovor, jer izpred ureda čekaju sliedeći posjetitelji.
“Možda doista djelujem demagožki. Ipak pokušajte me razumjeti. U stiski sam od jutra do mraka. Možda je demagogija neka vrsta automatskoga obrambenoga mehanizma, kojega ne bih bio ni svjestan bez gospodje Dalmatin. Svako odkriće je koristno, bilo ono ugodno ili neugodno,” rekao sam im prateći ih prema izlazu iz ureda. Ante je izišao posljednji i neopazice za svoje kolege, osvrnuo se prema meni s izrazom izprike na licu. Klimnuo sam mu i šutke mu pokazao, kako je sve u redu, i to nije bila nikakova demagogija ili pretvaranje. Za uzporedbu okružen sam s puno prietvornih ljudi i s nesredjenom situacijom, koja samo površinski odaje dojam urednosti.
Puno toga je u biti u velikom neredu. Izvršno vieće je izvan pogona više od mjesec dana, jer se komunistički članovi Izvršnoga vieća nisu imali volje sastajati nakon što su izgubili izbore. U stvari svojim prestankom održavanja sjednica pokazali su kako ne žele donositi odluke koje nisu zasnovane na zbiljnomu legitimitetu i tu im treba odati priznanje. Medjutim, od njihovog vrjemena je ostalo puno neriešenih problema. A novi se stalno stvaraju. U isto vrieme treba pohvatati sve glavne konce upravljanja Obćinom i oživotvoriti hrpe ideja koje mi padaju na pamet, pa ih jedva stižem zapisati kao kratke crtice. Nalazim se u razdoblju grozničavoga rada. Kakvoćni rezultati dugoročno se mogu polučiti samo uz uredan i uravnotežen odnos izmedju rada i odmora, u preciznoj vremenskoj i prostornoj organizaciji i u kakvoćnoj razpodjeli odgovornosti. Nadam se skorom ulazku u takovo razdoblje.