Prezentacije (4)

Najvriedniji od svega bio mi je izbor  ravnatelja ureda za obranu. To je jedino mjesto preko kojega Izvršno vieće može imati utjecaj na preuztroj obrane. Nadredjen je Srjedištu za obavješćivanje i Civilnoj zaštiti. Pod njegovim nadzorom su i evidencije o vojnim obveznicima.

JNA inače ima cjelokupnu oružanu silu u svojim rukama, a odana je generalima u Beogradu. Stožeri JNA nalaze se u susjednim obćinama odnosno republikama. Kao potencijalna  protuteža, redarstvo je izravno pod republičkom upravom. Želio sam na tu stranu vage na našem području dodati još jedan uteg.

Rješenje mi je palo na pamet dok sam za vrieme objeda razgovarao s Marianom. Na njezino pitanje kako mi ide pronalazak ljudi odgovorio sam joj kako ide dosta dobro ali jednostavno ne mogu naći nikoga tko bi bio pogodan za mjesto sekretara za narodnu obranu. I u tom trenutku sam se sjetio.  Miljenko Bratoš. Moj susjed, prijatelj i vršnjak kojemu je kao i meni Hrvatska oduviek bila na srdcu. Kao upravitelj stroja plovio je dugi niz godina na stranim brodovima. Dakle Miljenko zna što je rad i red. Osim toga i sama njegova markantna pojava bi na takovom mjestu automatski pokazivala kako  je došlo novo vrieme. Odmah sam ga nazvao. Bio je doma. Pozvao sam ga na kavu. Pojavio se za desetak minuta. Bilo mu je poznato čime se trenutno bavim i shvatio je kako ga zovem s tim u svezi.

- "Koliko si još u Dubrovniku” - upitao sam ga, nakon što je sjeo.

- "Još mjesec dva, najviše, a onda idem u Japan".

- "A bili ti ostao u Hrvatskoj?" 

- "U Hrvatskoj." ponovio je  za mnom poput  jeke. " Kako to liepo zvuči! Izgleda kao fikcija. Ovisi o razlogu", odgovorio mi je gladeći velike žute brkove.

- "Na mjestu sekretara za narodnu obranu" rekao sam mu bez okolišanja.

Izvadio je na to kutiju s cigaretama. Poznato mu je kako nisam oduševljen s pušenjem. Pogledao me upitno, a ja sam samo klimnuo glavom. Polako je zapalio cigaretu.

- "Do kad se moram odlučiti?".

- "Dok popiješ kavu", odgovorio sam mu.

Mariana je upravo doniela kavu na stol. Nakon jednoga gutljaja kave rekao mi je:

- "OK, prihvaćam. A sad to moram odmah javiti Marini."

Oteo mi se na to uzdah olakšanja.

U obćini sam sutradan upoznao Miljenka s Antom Stojanom. Stojan je bio oduševljen. Rekao mi je kako sam pronašao pravi prototip čovjeka za takovu dužnost. Miljenko pak kad god ga nekomu predstavljam na sebi svojstven način kaže:

- "Mene jedino interes­a Hrvatska država."

Premda doista nastojim biti do kraja objektivan, Miljenko je primjer kako su u ovakovim situacijama odlučujuća poznanstva odnosno prijateljstva. O ovakovim slučajevima se vrlo često znade govoriti pejorativno, stavlja ih se u negativni kontext veza. Medjutim treba priznati kako je izbor poznanika odnosno prijatelja doista praktična stvar. Puno je pouzdanije donositi sud na osnovu dugogodišnjeg poznanstva nego na osnovu pol satnoga razgovora. Nema u tomu doista ništa loše U ovoj situaciji je, uostalom, pristup u Izvršno vieće samo glavobolja i rizik. Osobno se odričem sigurnoga, cienjenoga i unosnoga posla u IBM-u, Miljenko se odriče izvrstne pomorske plaće.

Bratoš mi je bio svojevrstan putokaz. Potaknuo me na razmišljanje o još nekomu koga dobro poznajem. I sjetio sam se Frana Kršinića. Poznajem ga dugo vrjemena kao povučenoga znanstvenika. Skromnoga, poštenoga, pametnoga i radišnoga. Desetak dana ranije susreo sam ga na Stradunu. U našemu tadanjem razgovoru izkazivao je sumnjičavost i odmak prema vriednosti političkog djelovanja. Bio je suspregnut  i obziran, iako su izbori bili iza nas, premda je sloboda govora u neformalnim razgovorima upravo eksplodirala. Prolazilo mi je to kroz glavu kad sam ga se sjetio, ali nisam oklievao. Uostalom za oklievanje nisam imao vrjemena. Rekao sam tajnicama neka ga pronadju. Još jedan put sam se uvjerio u sposobnost tajnica, glede pronalaska ljudi. Tko god bi mi pao na pamet, uzkoro bi mi bio na brzoglasu ili u uredu.

Kad se Kršinić pojavio nisam bio optimist. U meni je prevladavalo preduvjerenje kako će ga biti težko uključiti u politiku. Ne očekujući neki osobiti rezultat, u razgovoru sam ga nastojao ohrabriti i dokazati mu kako je došlo vrieme za njegov prinos izvan uvjeta laboratorijskih pokusa i listanja i pisanja knjiga. Moje su rieči, što je bilo za mene iznenadjujuće, pale na plodno tlo. izpred mene Frano se pretvorio u drugčiju osobu, u čovjeka koji je uočio izazov i koji bi želio odgovoriti tom izazovu, koji bi se  želio izkušati na jednom za njega novom području s uvjerenjem u svoj uzpjeh. Odjednom je shvatio kako mu se ne stoji po strani u ovim sudbonosnim vremenima, poglavito stoga što mu se pruža prigoda za davanje prinosa..

- “Prijatelju, možeš računati na mene, ako doista držiš kako bih ti mogao pomoći,” zaključio je. Za područje znanosti i ekologije sam tako pronašao idealnu osobu. Vjerujem u Franov daljnji preobražaj u smislu izlazka iz za njega ustaljenih znanstvenih okvira, te u njegove velike domete zasnovane na izkustvu u svakodnevnom marljivom i predanom znanstvenom radu. Još jedan biser s političkih margina ilitočnije rečeno izvan margina.

Na području prosvjete razgovarao s nekolicinom kvalitetnih pristupnika. Prevladao je dojam čvrstoće i ozbiljnosti, koju je na mene ostavila profesorica Nada Šeparović Lušić. Još je jedan izraziti individualac. Poznajem je iz pučkoškolskih dana. S njezinim starijim bratom Tončom sam išao u isti razred. Kao što to uobičajeno bude u životu, nakon osnovne škole su nam se životni puti  razišli, ali smo se uviek prigodom slučajnih susreta, rado pozdravljali. U sastavu Izvršnoga vieća treba imati i ženske članove. Ne samo zbog izpunjavanja odredjene uobičajene kvote i izbjegavanja kritike o mužkom šovinizmu, premda treba voditi računa i o tomu. Žene doista nisu samo ures. Njihov način razmišljanja i zaključivanja je često za mužkarce nedokučiv i stoga je posebice dragocjen. Nada Lušić je puna ideja i odlučnosti za njihovu provedbu.

Premda je postojala mogućnost da prosvjetu i kulturu pokriva ista osoba odlučio sam se  za razdvajanje, baš stoga jer sam naišao na još jednu kvalitetnu i zanimljivu osobu. Profesor Zdravko Kobenzl je izvrstni pedagog na dubrovačkom odjeljku zagrebačke glasbene akademije. Član je poznate brojne dubrovačke glasbeničke obitelji. Iz njemu znanih razloga odustao je od uzpješne koncertne kariere i posvetio se prenošenju znanja na mlade. Od svih koje sam odabrao on je najstariji. Ugladjen je na onaj osobiti starinski dubrovački način. Njegov govor i glas živa je poveznica s dubrovačkom gosparskom poviešću. Najvažnije mi je što se izpod njegove  nastupne fasade skriva brz i bistar um, koji izvrstno prosudjuje i pokazuje široko poznavanje različitih područja života.

Za područje poljodjelstva prirodno sam tražio agronoma. Pero Poljanić je agronom. Pitao sam ga zna li nekoga od svojih kolega koji bi mogao biti koristan kao član Izvršnoga vieća. Uobće nije oklievao. Odmah mi je preporučio svojega Pelješčanina Zdravka Mratovića. Kako bi mu podignuo cienu u mojim očima naglasio je kako je Mratović član Hrvatske Seljačke Stranke, što je po Poljanićevom mišljenju pravi izbor za jednoga agronoma. Zaustio sam ali odustao upitati Poljanića za razlog njegovog članstva u HDZ-u, kad drži kako bi svi agronomi trebali biti članovi stranke Stjepana Radića. Možda bi Pero moje pitanje shvatio kao provokaciju. Tako bi uostalom i zvučilo. Poljanić dapače zaslužuje svako priznanje. Čekao je na moj upit, a nije sam želio doći s priedlogom. Doista je pokazao, koliko drži do održavanja samostalnosti mog izbora. Ipak u ovom slučaju za kakvoću izbora, na odredjeni način dielim odgovornost s Poljanićem. Uobće nije loša stvar bar negdje podieliti odgovornost. Vidim kako mi se to počelo svidjati. Odgovornost je teret. Postoji granica nakon koje je dobro kroz podjelu postići razterećenje.

Uostalom i želio sam sastaviti Izvršno vieće od različitih stranaka, jedino sam nastojao izbjeći članove SKH. Ako je 10% pučanstva - članova SKH u svojim redovima desetljećima uzpievalo pronaći osobe za sva čelna mjesta u politici i gospodarstvu, valjda je moguće pronaći izmedju drugih 90% barem osobe za članove Izvršnoga vieća, razmišljao sam. Nije to pitanje neke osvetoljubljivosti, nego pitanje matematike i brojitbe,  pitanje načela. Ako su članovi komunističke partije s razlogom bili prave osobe za provedbu jugoslavenske i komunističke politike, isto je tako prirodno očekivati kako će nečlanovi Saveza komunista bolje odgovarati zahtjevima podpuno suprotne nove demokratske, otvorene i snažno hrvatske politike.

I izbor člana Izvršnoga vieća zaduženog za zdravstvo nije bio ni malo lagan. Razgovarao sam s nekolicinom liečnika spremnih prihvatiti se dužnosti. Kvalitetni su to ljudi. I oni su kao i inženjeri odabrali zanat na kojega komunizam nije imao prevelik utjecaj. Snažni su samopouzdani i samouvjereni. Dugo sam prevrtao po popunjenim upitnicima s imenima liečnika, na kojima sam dodao svoja zapažanja. Ipak na koncu je opet prevladalo poznanstvo. Jure Burić. Naše dugogodišnje prijateljstvo se zasniva baš na snažnoj hrvatskoj orientaciji. Pohadjali smo zajedno Gimnaziju. Jure je bio godinu izpred mene. Sretali smo se nešto manje za vrieme studija u Zagrebu.  Za vrieme dok je kao mladi liečnik radio na Pelješcu izgubili smo bili kontakt, ali smo ga opet uzpostavili s njegovim dolazkom na rad u dubrovačku bolnicu. Nekoliko puta Jure se pokazao pravim prijateljem pomažući mi kad bi mi se razboljela djeca. Najčešće dječje bolesti su nahlade, upale grla ili uha, a tu je Jure specijalist. Medjutim naše prijateljstvo je ipak bilo samo osnovica za donošenje odluke. Jurin nastup, pojava i govorničke sposobnosti su bile ipak odlučujuće.

Nastavak