Prezentacije (3)

Prvi popunjeni upitnici počeli su stizati već nakon nekoliko sati. Uz svako ime je bila  i adresa i broj brzoglasa. Upitnike sam odmah vraćao  tajnicama i rekao im neka dogovaraju  sastanke. Za svaki sastanak sam ostavio dvadesetak minuta. Počeo sam tako utrku s vrjemenom.  Od jutra do mraka sam razgovarao s velikim brojem ljudi. Od Joška Radice sam dobio i imena s njegove neuzpješne liste. Na toj listi sam pronašao i svoje ime.
Dajući mi listu Radica me upozorio kako s liste ne mogu računati na arhitekta Antu Stojana, jer je ovaj čvrsto odlučio odustati, nakon Radičinog neuzpjeha. To me baš zaintrigiralo. Želio sam saznati koji su razlozi mogli navezti toga čovjeka na prihvaćanje članstva u Izvršnom vieću, samo uz uvjet vodstvo Joško Radica. Kazao sam tajnici neka pronadje Stojana.
Javio mi se s gradilišta mosta preko Rieke Dubrovačke i odmah potvrdio Radičine rieči. Kako Radica nije mandatar, ne želi ni pomisliti ući u Izvršno vieće. Način njegovoga govora me dalje zaintrigirao.  Rekao sam mu kako razumijem njegovu dosljednost, ali bih ga ipak želio vidjeti u svojemu uredu i porazgovarati s njim. Ako ima vrjemena bilo bi mi drago kad bi svratio. Možda bi mi mogao dati neki koristan savjet.
Pojavio se vrlo brzo. Potvrdio mi je dojam koji sam dobio u razgovoru brzoglasom, kako se radi o izvan serijskom čovjeku. I ja sam pak na njega razvidno ostavio povoljan dojam jer je vrlo brzo promienio svoju odluku i prihvatio moju ponudu za preuzimanje, odnosno sastavljanje skupine koja će se baviti  prostornom, stanbenom i komunalnom problematikom. Bila je to moja prva konačna odluka.
Paradoksalno je kako sam prvoga člana Izvršnoga vieća pronašao na propaloj listi svojega predhodnika, koji uzput budi rečeno, nije član HDZ-a. I zbog toga se uobće nisam uzrujavao. Vjerovao sam u sebe i u prolaz svojega izbora čak i u slučaju kad bi ciela lista bila ista kao i Radičina. Premda sam znao kako tako ne može biti. Na Radičinoj listi sam odmah uočio neka imena za koja nisam bio zainteresiran. Dakle Stojan, za kojega mi je Radica naglasio, kako je jedini s njegove liste na kojega ne mogu računati, bio je moj prvi izbor. I ne samo to. Odlučio sam ga uporabiti kao savjetnika kod izbora ostalih članova. Zbog toga sam za njega trebao prostor. Našao sam ga vrlo brzo. Obćinskom tajniku za odnose s vjerskim zajednicama, Mariu Cvitanu, kojega poznajem od  ranije i za kojega  sam procienio kako doista  trenutno nema što raditi, predložio sam neka boravak u svojemu uredu zamjeni šetnjom Stradunom ili odmorom u svojemu domu. On je to prihvatio bez prigovora, pa se u njegov ured uselio Stojan. Od tad, kad god mi je trebalo dodatno mišljenje, pozivao bih Stojana. Pozivao sam ga dapače i na neke od razgovora.

Iz sata u sat kroz moj novi ured je prolazila ciela galerija različitih osoba, čak njih 80. Potvrdila  mi se predpostavka kako je prave ljude vrlo težko pronaći, prema unapried zacrtanom modelu. Bio sam i ostao uvjeren, u postojanje ljudskih  vriednosti na marginama. Centrifugalna sila komunizma je tamo poslala prave ljude, od kojih su se mnogi tjerani istom silom našli izvan granica Hrvatske. Kako takove naći, kako uzpostaviti kontakt, kako ih motivirati na promjenu navika i uzkakanje u "glavnu struju"?

Na povredu noge sam bio podpuno zaboravio. Ruku na srdce većinu vrjemena sam provodio sjedeći, pa mi povreda noge nije ni mogla osobito smetati. Razgovarao sam i sredjivao nalaze, s kratkim stankama za hranjenje i spavajući vrlo malo. Bar u ovomu početnomu razdoblju moj novi posao se po dinamici i obterećenju uklopio u standarde na koje sam bio naviknuo: neuredan život i malo spavanja.  Po svemu sudeći i dalje će biti tako, pa se ne ću moći tužiti na neku šokantnu promjenu koja me je pogodila.
Upoznao sam niz zanimljivih ljudi. U stvari svi s kojima sam razgovarao bili su svaki za sebe zanimljivi na svoj način. Na žalost, nisam imao vrjemena zadržavati se na zanimljivostima. Trebali su mi ljudi u koje se mogu pouzdati i koji svojim radom ne će razočarati. Za neka područja  je bilo puno izvanrednih pristupnika, a za neka je pak bilo jako težko naći bilo koga. Ipak na kraju sam podvukao crtu i sastavio definitivnu listu.

Jedini član Izvršnoga vieća koji je ostao iz ranijeg mandata je Vlaho Lečić, sekretar Sekretarijata za privredu. Na prezentaciji u dvorani glasbene škole objasnio sam, kako Lečić ostaje jer se nadam naći nekoga našeg čovjeka iz inozemstva, koji bi došavši na to mjesto bio neopterećen i svojim inozemnim izkustvom davao takt promjenama na području gospodarstva. U vrjemenu koje sam imao na razpolaganju to mi jednostavno nije bilo moguće izvesti. Tako  sam u stvari objavio svojevrstan natječaj za novog sekretara za privredu. Publici u glasbenoj školi nisam naglasio posebice, ali se iz kontexta moglo razumjeti, kako je kod nas težko naći ekonomista neopterećenog s dogovornom ekonomijom i samoupravnom terminologijom. Pokazala mi se istinitom predpostavka, kako ću moći birati medju inženjerima, liečnicima, pomorcima i donekle profesorima. Jer matematika, elektronika, gradjevina, kirurgija, strojarstvo i t.d. i u komunizmu i u kapitalizmu su isti, što su dokazali mnogi naši ljudi iz ovih zanimanja svojim uzpješnim radom na Zapadu. Komunistička indoktrinacija, dakle, najmanje je zahvatila školovanje u tehničkim i medicinskim zvanjima. Ekonomisti su pak na fakultetima morali učiti dogovornu ekonomiju, a pravnici opravdavati uztrojstvo gospodarstva u nakaznim samoupravnim eksperimentima poput OOUR-a.
Padalo mi je na pamet postaviti inženjera na  mjesto sekretara Sekretarijata za privredu, ali sam odustao. Uh, ti nazivi sekretar, komitet, privreda! Ne volim ih, a moram ih rabiti. Samo neka nestanu čim prije. Inženjer na mjestu gdje bi po logici stvari trebao biti ekonomist, mogao bi djelovati čudno. Takav potez bi se mogao učiniti preradikalnim. Kad već nisam našao ono što sam tražio odlučio sam ne primjenjivati hibridna rješenja.
Taj bi komitet mogao imati doista  iznimno vriednu ulogu, ako bi u njemu bili ljudi, vični zapadnim gospodarskim zakonitostima, školovani i orientirani u tom smjeru. Kad već to nije moguće, bolje je u medjuvrjemenu na njegovom čelu imati čovjeka koji se barem razumije u uobičajene zahtjeve i rutine. S druge pak strane dobro je medju članovima Izvršnoga vieća imati jednoga člana koji zna kako se radilo do nedavno. Neke stvari su sigurno bile dobre. Dosadanji sekretar Vlaho Lečić djeluje  razumno i lojalno. Naglašeno se odrekao  svoje komunističke prošlosti kao zablude.  Rekao mi je, kako zapravo nikad nije ni bio partijski miljenik i kako se rado oslobadja dojučerašnje partijske stege.
Želio sam medju članovima Izvršnoga vieća imati jednog pravnika. Pokušao sam ga pronaći medju odvjetnicima, računajući kako bih na taj način našao osobu koja poznaje propise, ali je prema svim zakonima, propisima i pravilima, zbog relativne nezavisnosti uzpio izgraditi odgovarajući odmak. Želio sam uključiti bivšega izvrstnoga waterpolista Davora Pokovića, medjutim ni on ni još nekoliko drugih odvjetnika nisu željeli ugroziti svoje razvidno unosne poslovne pozicije.
Susjeda Iva Spremića, koji predaje računovodstvo na Ekonomskom fakultetu pozvao sam za volontera iz financijskog područja. Medjutim vidio sam da se ne želi  izložiti. Još je ovo Jugoslavija. Još je sve nesigurno, a on svoj obstanak i uzpjeh ipak dobrim djelom može zahvaliti svojemu držanju čovjeka zainteresiranog samo za struku i kojeg se politika uobće ne tiče.
Razgovarao sam stoga s još jednim čovjekom iz financija, a koji nije u Partiji, Mariom Mrkušićem. Potužio mi se kako je bolestan, ali je prihvatio mjesto volontera, ako pronadjem nekoga tko će se prihvatiti profesionalnog mjesta sekretara za financije. Mario je razvidno okretan, spretan, izkusan u aktualnim financijskim gospodarskim labirintima. Zaposlen je u velikoj trgovačkoj tvrdki “Dubrovkinji”. Jednostavan je u pristupu problemima, plieni svojim prijateljskim nastupom. Pun je ideja. Nisam shvatio od čega je to bolestan. Nisam imao vrjemena o tomu razpravljati. Unatoč njegovim tvrdnjama, uobće mi nije izgledao kao čovjek koji ima problema sa zdravljem, pa sam tu činjenicu jednostavno zanemario i stavio sam ga na svoju listu.
Profesionalca za financije u vrjemenskomu škripcu pronašao sam u Davoru Miloglavu, mladom čovjeku, koji djeluje snažno i lojalno. Bio je u Partiji i tek je nedavno vratio partijsku knjižicu. Povjerovao sam mu kad mi je rekao kako bi želio zatvoriti partijsku stranicu u svojemu životopisu. Zašto ne, pomislio sam, primjeri obraćenika dobro su poznati u kršćanstvu. Tako je moj izbor pao na Miloglava premda sam na mjestu sekretara za financije zateknuo Branka Šutala, s kojim sam išao u isti razred u gimnaziji, i sjećam ga se iz toga vrjemena kao dobroga školskoga kolege. Kasnije su nam se puti bili razišli, pa smo se susretali dosta riedko, ali sam o njemu zadržao mišljenje kao o dragomu i poštenomu čovjeku.
I Branko je bio kod mene na razgovoru. Odmah mi je izkreno priznao, kako je član Saveza Komunista i to namjerava biti i dalje. Pošteno sam mu odgovorio kako ga, unatoč tomu što cienim njegovu principielnost, ne mogu zadržati baš iz načelnih razloga. Izmedju njegovoga i mojega načela jednostavno sam izabrao svoje. Izvršno vieće mora biti sposobno upravljati obćinom bez i jednoga člana Saveza komunista u svojemu sastavu. Nuždno je dokazati, kako se može upravljati bez aktualnih članova Partie, odnosno kako oni nisu nenadomjestivi. Premda je odmah prihvatio moje argumente i na njima zasnovanu odluku, Branko nije mogao, ili nije htio, prikriti odredjenu rezignaciju, koja mu se pojavila na licu kad smo se rastajali. 
Ante Stojan me obskrbio s ljudima iz svojega područja. Predložio mi je neka pored njega kao sekretara za stanbeno komunalne poslove urbanizam i prostorno uredjenje, u Izvršnom vieću sjede i dva volontera, jedan za pokrivanje područja komunalne infrastrukture i obćinskih tvrdki, a drugi za urbanizam. Upoznao me je s gradjevnim inženjerom Hrvojem Macanom i arhitekticom Ivankom Jemo. Crnokosi čvrsti četrdesetgodišnjak odlučnih i oštrih crta lica Hrvoje Macan i malena, punašna, bistra Ivanka Jemo u razgovoru su mi opravdavali predočbu, koju mi je o njima Stojan predhodno stvorio.