Prezentacije (2)

Imao sam samo pet dana na razpolaganju, a želio sam izabrati iz što je moguće većeg uzorka. Kako bih mogao u tom kratkom vrjemenu razgovarati sa što više ljudi iz svih područja, razgovori su morali biti kratki, a podatci koje bih dobio o ljudima što je moguće lakše uzporedivi. U sebi sam postavio osnovne parametre: tražio sam nekomuniste, sigurno hrvatski orientirane ljude, stručnjake za pojedina područja.

Trebao mi je brzoglas, mjesto za sastanke i tajnica. Nisam se zavaravao kako veliki posao koji mi predstoji mogu obaviti u svojemu stanu, kao što je to pokušao moj predhodnik Joško Radica.  Ta njegova tehnologija se, premda je  razmišljao i razgovarao cieli mjesec dana, pokazala promašenom. Za uzpješno ostvarenje istog cilja ja sam imao samo pet dana. Trebao sam nešto što bi mi tehnički olakšalo posao. Odmah sam našao rješenje.

Na kraju onog prvog sastanka kod Pera Poljanića, kad sam prihvatio Perovu ponudu upitao sam ga zna li za neki ured gdje bih se mogao smjestiti i raditi na sastavljanju Izvršnoga vieća. “Dodjite sa mnom,” rekao mi je Pero. Odveo me kat više. Uzput smo sreli neke u obćini zaposlene ljude. Pero se s njima pozdravljao i meni ih predstavljao na način čovjeka koji tu radi godinama a ne tek dva tjedna. Na kraju širokoga hodnika u malomu predsoblju sjedale su  dvije gospodje. Pero mi ih je predstavio kao osobne tajnice predsjednika Izvršnoga vieća. Iz susjedne sobe je izišao omaleni sjedi gospodin. Pero mi ga je predstavio kao tajnika Izvršnoga vieća. Na svima njima, kao i na svima koje sam predhodno susreo vidjela se jasna napetost. Svi su bili vrlo ugodni i susretljivi, ali se, podpuno razumljivo, kod svih njih u očima vidjelo pitanje:

“Što će biti s nama?”

Razumljiva je briga svih tih ljudi. Ovakova situacija se nije dogodila u njihovom radnom vieku. Mienjale su se ovdje garniture komunističkih dužnostnika i to je bilo sve. Zaposleni u obćini osjećali su se sigurnima. Svi su oni uostalom prošli kroz jugokomunističko sito, pa su na neki način bili blizki jedni drugima, cjelokupno uztrojstvo, cjelokupno ozračje u obćinskim uredima pod zaštitničkim pogledom s posvuda visećih uokvirenih fotografija pokojnoga bivšeg diktatora, odnosno predsjednika i maršala, kako su ga oni zvali, bilo je za njih nešto poznato, uobičajeno i standardno.
Sad se ruše sve te navike i cjelokupno njima poznato ozračje. Stižu nekakovi novi nepoznati ljudi, koji u svojemu govoru rabe drugčiji slovar, a što je još teže, njihov govor odkriva kako imaju dramatično drugčija razmišljanja i predočbe od oniha na koje su bili naviknuli i koje su držali neupitnima. U kojem će smjeru sve to krenuti i gdje će završiti, kakova će biti njihova sudbina, moglo se pročitati iz svih tih očiju. Nisu to mogli skriti nikakovi nasmiešeni prijateljski izrazi lica.

Ušli smo u prostrani  ured opremljen s pokućstvom iste crne boje i istog stila kao i u Perovu puno manjemu uredu. Lievo od vrata se nalazio veliki okrugli stol s deset stolica, a blizu prozoru je bio radni stol oblika slova L i pokretna kožna stolica s visokim naslonom. Veliki prozor gledao je na crkvu svetoga Vlaha.

“Evo ovo je prostor koji možete bez problema preuzeti. Vaš predhodnik se više ovdje ne pojavljuje. Imate više brzoglasnih  linija.  Tajnice vam mogu ugovarati sastanke. Što mislite o tomu?” upitao me visoki, snažni i simpatični novi predsjednik obćinske skupštine. Na moje klimanje glavom, došao je do vrata koja smo bili ostavili otvorenima i rekao tajniku i tajnicama, koji su u izčekivanju stajali izpred vrata:

“Evo Vam novoga šefa”,

Zatim se okrenuo prema meni.

“Možete odmah početi, a ako Vam bude bilo što potrebito samo mi recite. Bit ću dolje u svojemu uredu. Kao što vidite vaš je ured trostruko veći od moga.”

I Poljanić i ja smo bili smo sviestni kako je to bila improvizacija. Medjutim, nigdje ne piše kako mandatar za predsjednika Izvršnoga vieća ne smije rabiti ured predsjednika Izvršnoga vieća prije nego bude izabran. Prelazimo uostalom iz sustava u kojemu je zabranjeno sve ono što nije izričito dopušteno u sustav u kojemu je dopušteno sve ono što nije izriekom zabranjeno. I Poljanić i ja na neki način smo uživali u situaciji. Tajnik Izvršnoga vieća i tajnice inače su već cieli mjesec dana tu bili bez ikakovoga posla.  Koliko god strepili zbog neizvjestnosti, primietio sam  kako im je drago što konačno mogu nešto raditi i što su opet dobili nekoga tko će im davati zadaće.

Na brzinu sam složio jedan upitnik i dao ga preslikati u više primjeraka. Zatim sam primjerke upitnika dostavio nekolicini prijatelja i poznanika, a takodjer i Peru Poljaniću sa zamolbom da ga on podieli osobama iz skupine koja me je zajedno s njim bila prihvatila za mandatara.

S upitnikom sam prije svega dobio na  vrjemenu. Umjesto traženja ljudi, oni su se sami pojavljivali. Pri tomu na početku svakog razgovora nisam morao  pitati za ime i prezime, starost, obrazovanje, afinitete, radni staž, radno izkustvo, stranačku pripadnost itd. Dapače, sve to nisam trebao zapisivati jer je već bilo zapisano, pa su zbog toga razgovori trajali kraće. Osim toga neka pitanja, poput pripadnosti komunističkoj partiji ili godinama starosti, kad se radi o ženama, ne bi bilo ni  ugodno postavljati. Konačno, prije svakog razgovora imao sam mogućnost bar na kratko pogledati popunjeni upitnik, što mi je pomoglo u bržem stvaranju zaključaka i postavljanju dodatnih pitanja. Popunjeni upitnik za odredjenu osobu takodjer je unapried bio znak kako je ta osoba spremna biti članom Izvršnoga vieća.  

Vrieme do početka stizanja prvih popunjenih upitnika želio sam uporabiti za upoznavanje  s osnovnim značajkama rada obćinske uprave. Želio sam steknuti dojam s čime se sve bavi, od kojih dielova je sastavljena, kakova je hierarhijska struktura. Zanimalo me takodjer kako prema postojećim zakonima i propisima treba izgledati Izvršno vieće. Svoju namjeru rekao sam Peru Poljaniću.

“Poslat ću Vam osobu koja će Vas o svemu izvrstno informirati. Vidjet ćete. To je jedna krasna osoba,” rekao mi je na to.

Ubrzo se na vratima moga novoga ureda pojavila smirena pravnica Maja Vetma. Kroz nešto više od sat vrjemena upoznala me s osnovnim značajkama rada obćinske administracije.

Obćinska skupština je izravni predstavnik volje birača i u njoj viećnici razpravljaju i donose zaključke o stvarima bitnim za obćinu. Svi viećnici su volonteri, s iznimkom predsjednika Skupštine, koji osim vodjenja skupštinskih sjednica u protokolarnom smislu predstavlja Obćinu.  Skupština je sastavljena od tri vieća: Družtveno-političkog vieća (24 viećnika), Vieća mjesnih zajednica (39 viećnika) i Vieća udruženoga rada (52 viećnika). U kino dvorani se održavaju zajedničke sjednice sva tri vieća, te sjednice Vieća udruženog rada koje je najbrojnije. Ostala dva vieća svoje samostalne sjednice održavaju u velikoj i maloj dvorani na prvomu katu Obćine. Tehnički posao oko sazivanja i održavanja sjednica Skupštine, te pripreme i izdavanja zapisnika i zaključaka obavlja tajničtvo, s četiri tajnika, od kojih je jedan zadužen za zajedničke sjednice, a ostala trojica prate rad svakoga od tri vieća.

Na drugoj strani je izvršna vlast, na čijem je vrhu Izvršno vieće. Uočljive su tri organizacijske razine, kojima je nadredjen predsjednik Izvršnoga vieća. Na vrhu prve razine nalaze se tiela pod nazivom komiteti ili sekretarijati. Nisam shvatio, a nisam se ni trudio shvatiti zbog čega su uvedena ta dva naziva i u čemu se razlikuju. Obadva su mi odbojna. Za sada se treba pomiriti s nazivima sekretarijat za narodnu obranu, sekretarijat za financije, sekretarijat za inšpekcijske poslove, sekretarijat za obću upravu, komitet za privredu, sekretarijat za kulturu, komitet za zdravstvo, komitet za  stanbene i komunalne poslove. U istu skupinu spadaju i zavodi za prostorno planiranje, informatiku i katastar. Tu su još i obćinsko javno pravobraniteljstvo, obćinski sud za prekršaje, te zajedničke službe. Vrlo bitan dio ove skupine je i takozvana Obćinska uprava družtvenih prihoda - u stvari porezna uprava. Kakova sve komplicirana imena za opis jednostavnih poslova! Na primjer vatrogasci se nazivaju Centar za zaštitu od požara. Po toj logici požari se gase u središtu, a ne tamo gdje nastanu! Neki od čelnika nabrojenih tiela su automatski i članovi Izvršnoga vieća, pa je dakle moj izbor u isto vrieme značio i profesionalnu promjenu na čelu odredjenih obćinskih tiela.

U drugu razinu povezanosti odnosno nezavisnosti spadaju obćinski fond za stanbeno i komunalno gospodarstvo, Novi Medicinski centar, Festival, Dubrovački športski savez, te pedesetak mjesnih zajednice od Konavala do Pelješca. U treći krug ovisnosti, odnosno obćinske skrbi spadaju javna poduzeća, koji se bave organizacijom tržnica, javnim prievozom, čistoćom, uredjenjem zelenih površina, vodoobskrbom i pogrebnim uslugama.

Bile su mi to nuždne i koristne informacije pred početak razgovora.

O načinu rada obćinske uprave do nedavno nisam znao praktički ništa, sad sam već dosta toga naučio i shvatio, ali proces učenja trebam ubrzano nastaviti. Ne će mi to biti osobiti problem.  Imam toliko izkustva i toliko dubokih spoznaja o doista različitim poslovnim sustavima. Dobro će mi doći i navika čestog mienjanja radnoga okoliša.

U svojemu  poslovnom IBM životu uzpio sam dobro upoznati i duboko razumjeti funkcioniranje banaka, trgovačkih i hotelskih tvrdki, turističkih agencija, luka, brodogradilišta, pomorskih tvrdki, industrije. Jedino s državnom upravom nisam imao nikakovih kontakata, niti ikakovog izkustva. Medjutim, to je nedostatak samo na prvi pogled. Puno više bitna je sposobnost sustavnog promatranja i shvaćanja. U načelu, radilo se o banci, tvornici ili državnoj upravi sve se može gledati na sličan način. Svugdje je moguće prepoznati i razlučiti entitete koji su povezani poslovnim procesima.  Medjusobno i prema vani entiteti komuniciraju informacijama koje se dadu sustavno organizirati kroz klase podataka. U tomu je bit.

Planiranje poslovnih sustava (Business System Planning) mi je specijalnost.  Obćinska uprava je samo još jedan u nizu sustava s kojim se susrećem. Ipak sad se nalazim u bitno drugčijem položaju. U svim dosadanjim slučajevima sam sustave proučavao, te na osnovu nalaza davao priedloge poboljšanja u svojstvu izvanjskoga suradnika, nezavisnog eksperta, koji  se u odredjenoj tvrdki zadržao neko vrieme. Moje priedloge i rješenja ostavljao sam na provedbu drugima i odlazio na drugo mjesto. Ovdje sam postajem dielom sustava kojega proučavam. To je ipak drugčija i nova situacija. Osim toga navikao sam biti podpuno nezavisan glede pripadnosti odgovarajućem hierarhijskom, organizacijskom uztroju. Radno vrieme su mi odredjivali zahtjevi posla, odnosno projekta na kojemu bih radio. Fiksni svakodnevni početak i kraj radnog vrjemena s prekidom za zajutrak ili objed nisu dio moje poslovne rutine. Dakle trebam u sebi, u svojemu ponašanju obaviti odredjene prilagodbe. A vjerojatno će se  i moj okoliš trebati prilagoditi mojim navikama.

Sve u svemu, ovo je još jedan u nizu projekata, na koji sam naišao na svojemu životnom putu. Jedino mi je težko unapried mu odrediti trajanje. Nekoliko godina? Možda.

Nastavak