O bolnici - zdravije
Utorak 17. srpnja 1990.
Kad sam ušao u "Konavoski salon", Pero Poljanić je upravo otvarao sastanak o novoj bolnici, koja se pod nazivom “Novi medicinski centar” gradi već više od 10 godina.Vjerojatno ga je on i bio sazvao, ali sam vrlo brzo zaključio kako su sastanak potaknuli ravnatelj bolnice u izgradnji Tihomir Tolj, kojega su naši predhodnici komunisti nedavno postavili na to mjesto, predsjednik Savjeta za izgradnju bolnice Ivo Spremić i ravnatelj sadanje bolnice Stiepo Raguž. Tiek sastanka je pokazao kako je njihova iniciativa, imalo puno opravdanja.
Uz predstavnike bolnice sastanku su nazočili i donedavni predsjednik Izvršnoga vieća, a sad već direktor "Dubrovačke banke" Ivo Pavličević, zatim Davor Poković, koji je odnedavno otvorio odvjetnički ured i na taj način krenuo stopama svojega prijatelja Hrvoja Kačića, te još jedan bivši igrač “Juga” Ivo Paparela. Njegova nazočnost mi je u početku izgledala dosta čudnom i izvan kontexta., ali ubrzo se pokazao razlog.
Bolnica se gradi s izdvajanjem 3% iz plaća svih zaposlenih u Obćini Dubrovnik. To su ozbiljni novci što potvrdjuje podatak kako je evo za pola ove 1990. godine skupljeno na taj način oko 3 milijuna američkih dolara. Obvezni prinos iz plaća je izglasovala prijašnja Skupština i trebao bi trajati do kraja ovoga stoljeća.
Osupuo sam se saznavši kako je 6 milijuna dolara godišnje premalo i kad bi se bolnica gradila sliedećih dvadeset godina! Kakova je to gradjevina, zapitao sam se. Dio odgovora na to pitanje sam odmah saznao iz nastavka Toljeve priče. S kapacitetom od 560 postelja bolnica je predvidjena za podmirenje zdravstvenih zahtjeva grada od 120.000 žitelja. Na kraju iznošenja brojki, Tolj je iztaknuo kako je spomenuti kapacitet proračunat po "starim standardima", a sad po novim bi bolnica mogla zadovoljiti područje s dvije stotine i četrdeset tisuća ljudi! Zaustio sam upitati za koga su to vriedili "stari", a za koga vriede "novi" standardi, ali sam se suzdržao, kako bih mogao čuti cielu prezentaciju i dobiti cjelovitu sliku.
-“Glavni izvodjači su "Unioninvest" iz Sarajeva i "Jugodrvo" iz Beograda. Zadnji ugovor s njima, podpisan u prosincu 1989., glasi na 19 milijuna dolara,” navodio je dalje Tolj, a ja sam se ponovno suzdržao upitati kako to hrvatske tvrdke nisu bile konkurentne. Želio sam čuti cielu priču do kraja i shvatiti pravi razlog sastanka. Osjećao sam kako sastanak nije sazvan samo kako bi smo se upoznali. Ubrzo sam dobio potvrdu svojega predvidjanja.
Novaca je premalo. Još 10 godina izdvajanja iz plaća je malo! Trebalo bi donieti odluku o produženju prinosa iz plaća do 2010. godine! To bi bilo jamstvo za mogućnost vraćanja zajma, koji bi trebali uzeti od jedne francuzke banke. Paparela je posrednik. Posrednička tvrdka koju on predstavlja uzela bi 1,5% provizie! Paparela je sa svojim francuzkim kompanjonima već bio u Beogradu po blagoslov u Narodnoj banki Jugoslavije.
Pohvalio se kako je prema njemu i njegovim kolegama posebice bila ljubazna i kako ih je podržala izvjestna Nada Šarenac, pa bi s tom gospodjom, po njegovom mišljenju trebalo održavati dobre odnose.
Šuteći sam pozorno promatrao kako Paparelina beogradska priča ostavlja snažan dojam na nazočne. Usliedio je višeglasni dogovor oko izbora ekipe za ponovni odlazak u Beograd i izbor taktike dodvoravanja. Svetački lik gospodje Šarenac samo što se nije materializirao iznad stola u Konavoskom salonu.
Svi nazočni su bili suglasni. Kao neupitna činjenica i jedina mogućnost prihvaćala se potreba upućivanja priedloga odluke o produženju doprinosa u skupštinsku proceduru, gdje pak “ne bi trebalo biti problema s izglasovanjem”.
Kroz glavu su mi prolazile misli koje su bile bitno drugčije od onoga što se moglo čuti u razpravi za stolom.
Gotovo preko koljena se želi odlučiti o nametu, koji će dočekati naše unuke. Zašto to nisu komunisti već ranije odlučili za vrieme mandata prijašnje skupštine? Pa nije se tek sada napravio proračun sredstava. Je li od početka napravljena namjerna pogrješka u proračunu broja potrebitih godina za prinos samo kako bi se krenulo? Ili se u gradjenju probio financijski limit? Znajući odakle su izvodjači to nije nemoguće. U svakomu slučaju situacija je morala biti jasna znatno ranije. Ali sad je dobar trenutak. Nova vlast bi u obćini trebala krenuti s donošenjem prinosa iz plaća za dvadeset godina unapried. S tim sigurno ne bismo pobrali simpatije. Mnogi neupućeni bi se počeli prisjećati komunista, koji su eto zamislili jeftinu bolnicu, a ovi novi, čim su došli na vlast, odmah su je poskupjeli.
Sudionici razgovora su se već bili izcrpili podržavajući jedan drugoga i očekujući što će reći jedina dvojica novih: Pero i ja. U svojemu zaključku Pero je bio kratak.
“Ovo je jedan od velikih projekata. Ja nisam u tomu stručan, ali mi je jasno koliko je projekt vriedan za naše ljude. Vi ste stručnjaci. Ako ste tako zaključili onda to treba prihvatiti. Tako treba biti. Mi iz obćine ćemo Vam svakako pomoći. Vi nam samo dajte pismene priedloge i idemo dalje, zar ne?” završio je smješkajući se blagonaklono. Vjerojatno je u tom trenutku u očima hodočastnika u Beograd, dobio aureolu poput gospodje Šarenac.
Završivši svoje priznavanje superiornosti struke nad politikom, Pero se okrenuo prema meni izvivši obrve na svoj simpatično specifični način.
Nisam se trudio maskirati izraz svojega lica. Na njemu se vjerojatno odražavalo moje izkreno žaljenje zbog mogućega razočaranja, koje će usliediti.
- " Bolnica je dakle predvidjena za područje od 240.000 stanovnika? “ upitao sam kako bih bio siguran i kako bih se postupno uveo u razgovor..
Usliedilo je višeglasno potvrdno mrmljanje i višeglavo klimanje.
- "Dakle osim Dubrovačke obćine u tu brojku su uključeni i Hercegnovi i Trebinje? postavio sam sliedeće pitanje.
- "Da, ali i Korčula i Metković" čuo se odgovor.
- "Korčula i Metković su više orientirani prema Splitu" konstatirao sam. "Dubrovnik ima oko 50.000 žitelja, a ciela obćina oko 70.000. Dakle još jedan put se našim novcem gradi za zaledje".
- "Koje ionako s velikim zakašnjenjem ili nikako ne plaća i sadanje bolničke usluge" ohrabrio se Stiepo Raguž.
- "Onda se rješenje nameće samo po sebi. Treba smanjiti kapacitet bolnice. Ili je preprojektirati ili konzervirati jedan dio, a opremiti toliko koliko je nuždno obćini Dubrovnik. Ono što je izgradjeno i infrastruktura, moći će se koristno uporabiti, ako bude potrebito proširivanje zbog nagle demografske eksplozije na našem području. Daj Bože." zaključio sam.
- "Ne mogu prihvatiti ideju podnošenja skupštini priedloga zaključka o produženju doprinosa." dodao sam nakon kratke stanke u tišini koju su prouzročile moje rieči.
Još je neko vrieme u dvorani vladala tišina. Zatim je opet započeo razgovor u obliku žamora, u kojemu svatko govori sam za sebe, namjerno tiho kako se njegov glas ne bi posebice iztaknuo. Činili se kako svatko u isto vrieme govori svojemu susjedu i samomu sebi u bradu.
“Sad je težko mienjati projekte.”
“Novi koncept će izazvati dodatne troškove.”.
“Što će reći u Beogradu?”
“Što će reći Francuzi?”
Pero je šutio. Nakon odredjenog vrjemena počeo je u mom smjeru klimati glavom s odobravanjem. Njegovo klimanje prouzročilo je ponovni muk.
“Argumenti koje je iznio predsjednik Izvršnoga vieća su uistinu težki. Trebalo bi ih ozbiljno razmotriti”, Pero je konačno ozvučio svoje pokrete glavom, nakon čega je opet krenuo žamor, ali drugčijeg sadržaja od onog di tada.
“Projekt nove bolnice je doista preskup.”
“Predvidjeni kapaciteti su preveliki.”
“Održavanje prevelike bolnice će biti preskupo. Trebat će još jedan samoprinos samo za to.”
Isti ljudi koji su se do malo prije zalagali za nastavak dosadanjega načina gradnje i produženja samoprinosa odjednom su počeli govoriti podpuno suprotno. Jedino je Paparela šutio, s izrazom lica koji je odavao krajnje neugodno iznenadjenog čovjeka.
I sam sam šutio pokušavajući u sebi rezimirati.
Kako se samo neodgovorno vode ovako veliki projekti. Kakove su sve to veze? Pa Dubrovnik se normalno zamišlja dielom okoliša, koji je izvan hrvatskih granica. Trebinjci i Hercegnovljani, Bilećani i Nikšićani, dolaze vikendom na naše plaže, voze se po cestama, čije održavanje mi plaćamo. Dolaze u vozilima, koje su kupili uz manji porez nego mi. Izdvajali bi manje za zdravstvo, a liečili bi se u bolnicama koje bismo mi izgradili. Ipak, možda je i ovo napredak. U ovoj bolnici bi se liečili i naši gradjani. Ovi dubrovački komunistički mudraci su molgli s našim novcem izgraditi bolnicu u na njuhovu području. To bi tej bila za nas katastrofa.
Razprava sa suprotnim predznakom od onoga na početku sastanka se po malo stišavala. Shvatio sam kako se od mene očekuje nekakov zaključak.
Nevjerojatno. Osim mene i Pera, sve su to bili ljudi koji se dugo bave s ovom problematikom, a sad se od mene, koji sam se s cielom ovom situacijom upoznao tek na ovom sastanku, očekuju smjernice za daljnje djelovanje.
“Vidim, većina se slaže s mojim razmišljanjem. Zahvaljujem se. Medjutim, razvidno je kako se ne možemo razstati samo s razmišljanjima. Treba nešto poduzeti. Trebalo bi ova naša razmišljanja i zaključke pokušati provesti u djelo. Nova bolnica, odnosno viši standard zdravstvenih usluga je i dobrodošao za naše pučanstvo,” rekao sam zastavši.
Na licima sam vidio iznenadjenje i očekivanje što ću to konačno reći.
“Medjutim potrebito je brzo i sveobuhvatno razmotriti i procieniti mogućnosti preprojektiranja i nove financijske konstrukcie”, nastavio sam.
Na licima sam vidio olakšanje, jer nisam opet krenuo u nekom novom iznenadjujućem smjeru.
“Direktor i savjet bi čim je moguće brže trebali napraviti odgovarajuće razčlanbe i procjene. Za očekivati je kako će promjena koncepcije sve u svemu značiti bitno manje troškove, a osim toga naše pučanstvo bi moglo na svojoj uslugi trebalo na ovaj način dobiti novu bolnicu na svoju uslugu prije nego je bilo planirano”, zaključio sam.
“Podpuno se slažem s gospodinom Šikićem. Daljnja razprava ne bi imala puno smisla. Sve dobro razmotrite i dodjite nam s novim priedlogom,” rekao je Pero i na taj način zaključio sastanak.
Na izlazu iz Konavoskog salona, Pero me povukao za rukav i pokazao prema svojemu uredu koji je na drugoj strani hodnika.
“Izvrstno si sve ovo primietio i izveo,” rekao mi je nakon što smo sjeli. “I ja sam osjećao kako tu nešto ne štima”.
“Bez tvoje podpore, ne bih mogao ništa učiniti,” odgovorio sam mu izkreno. Bilo je vidljivo kako mu se svidio moj odgovor.
“Ma zamisli oni bi još dvadeset godina gradili bolnicu. Novce bi dali mi, gradili bi Srbi i Bosanci, a liečili bi se Crnogorci i Bosanci, “nastavio je Pero s glasnim razmišljanjem.
Još neko vrieme smo razčlanjivali cielu situaciju. Kad sam na kraju iznio Peru svoja razmišljanja o nevjerojatno laganom zaokretu stavova nekih ljudi na sastanku, složio se bez nekoga velikoga entuzijazma, poput čovjeka koji temi ne pridaje osobiti značaj. U stvari pogriešio sam što sam uobće i potaknuo tu vrstu razgovora, jer se Pero na kraju vjerojatno našao uvriedjenim. I on je bio medju onima koji su promieniili svoje mišljenje. Nepotrebito sam se zaletio i malo pokvario stvar.