Novi barjak
Nedjelja - 29. srpnja 1990.
U jučerašnjem Dubrovačkom vjesniku je na naslovnoj stranici objavljena fotografija Pera Poljanića i mene na prozoru Obćine uz podignutu hrvatsku trobojnicu. Koliko označnosti i koliko snažnih asociacija može biti sadržano u samo jednoj fotografiji. Ova fotografija ostat će mi zasigurno snažan podsjetnik na ovo vrieme tako silno izpunjeno golemim promjenama i nevjerojatnim okolnostima pod kojima se dogodjaji odvijaju. Na njoj obični promatrač može vidjeti sretne osobe slikane kraj hrvatske zastave, ali za mene i Pera fotografija ima svoju tako realnu a u isto vrieme i tako označnu, drugima nevidljivu pozadinu: bliedo i zgrčeno lice Dušana Rakića, dok šutljivo čeka početak sjednice Savjeta narodne obrane, gledajući na dalekovidnici podizanje nove hrvatske zastave u Zagrebu i slušajući oduševljene poklike ljudi, koji istu obred pozdravljaju izpred obćinske zgrade.
Bilo je to prije četiri dana za vrieme održavanja sjednice Vieća narodne obrane Skupštine obćine Dubrovnik. Pero Poljanić je predsjednik Vieća, tajnik je Miljenko Bratoš, a članovi su skupštinski viećnici Ante Gović, Pero Kosović i Mladen Jelić, načelnik teritorialne obrane Predrag Kravić, častnici JNA iz Kumbora Ivan Jović i Dušan Rakić(1), te moja malenkost. Ovo skupštinsko tielo je jedno od onih formiranih inercijom nasliedjenih zakona i propisa.
Tiekom održavanja naše sjednice, u Zagrebu su se u Saboru proglašivali ustavni amandmani.
Pero Poljanić je na sjednicu iz svojega ureda donio malu dalekovidnicu.
-“Predlažem da malo odgodimo početak sjednice dok se ovo u Zagrebu ne obavi,” rekao je kad smo se skupili, i ne sačekavši odgovor ni od koga, približio se malom zaslonu i na sebi svojstven način podbočio glavu rukama i širom otvorio oči, poput čovjeka koji želi preslikati u mozak ono u što se zagledao. Iz zgrade Sabora su, nakon usvajanja ustavnih amandmana, na trg Svetoga Marka upravo izlazili predsjednik Tudjman i saborski zastupnici. Zaorila se "Liepa naša" i s jarbola se počela spuštati hrvatska zastava sa zviezdom petokrakom. Mi smo tu zastavu sa zviezdom već bili skinuli s obćine.
Nakon što je zvjezdasta zastava pred Saborom spuštena sa stupa, došao je glavni trenutak. Počelo je podizanje hrvatske trobojnice s poviestnim hrvatskim grbom u sredini. Redoslied bielih i crvenih polja na žalost nije onakav kakovim ga je svojim zaključkom Saboru predložila Skupština obćine Dubrovnik. Po tomu zaključku bi u gornjem lievom kutu grba trebalo biti bielo polje, medjutim ostavljeno je crveno polje, odnosno redoslied polja je ostao isti kao i u grbu socialističke Hrvatske. Onakav kakovim su ga kreirali komunisti koji su nakon drugog svjetskog rata doista detaljno i vriedno na svaki način brisali i zatirali hrvatske tradicije. Zaključak je Skupštini svojim gromkim glasom, uobičajeno pozorno birajući čisto hrvatski slovar, predložio baš viećnik Pero Kosović, koji je kao član bio nazočan toj našoj čudnoj sjednici Vieća narodne obrane. Nisam se razpitivao je li dubrovačka obćinska skupština bila jedina koja je u grbu tražila prvo bielo polje, tek Sabor je tu odlučio zadržati nasliedjenu komunističku oblikovnju.
Ipak to je sitnica, u uzporedbi s cielim tim obilježnim činom. Crvenu zviezdu petokraku u sredini zastave zamienio je hrvatski grb, a to je doista krupan i jasan znak kako Hrvatska nezaustavljivo i brzo korača prema svojoj nezavisnosti.
Čim je podizanje nove zastave krenulo, Pero je ustajući rekao:
-“Molim Vas nastavite gledati dok ja i gospodin Šikić obavimo jednu kratkotrajnu zadaću. Moramo podignuti novu zastavu na obćinsku zgradu. Sve je spremno. Brzo ćemo se vratiti. Molim Vas samo za još nekoliko minuta strpljenja, pa ćemo nastaviti sjednicu.”
Izišli smo iz viećnice i otišli do središtnjega prozora na obćinskoj zgradi, gdje nas je spreman s novom hrvatskom zastavom čekao vratar Ivo Marčinko. Dok smo nas dvojica svetčano i ponosno stajali, jedva suzdržavajući suze radosnice, Marčinko je polako podizao stieg. Izpred zgrade je uz uzvike odobravanja pljeskala oveća skupina ljudi. Koje je to uzbudjenje, oduševljenje i zadovoljstvo bilo!
Nakon podizanja zastave Pero i ja nismo progovorili ni rieči. Samo smo se značajno pogledali i vratili natrag u Malu viećnicu, gdje su nas čekali članovi savjeta. Našli smo tamo dvije skupine podpuno suprotno razpoloženih ljudi. Miljenko Bratoš i naši skupštinski viećnici nisu skrivali svoje veselje, a častnici JNA i načelnik teritorialne obrane težko su prikrivali svoje nerazpoloženje. Mornarički častnik JNA Dušan Rakić je bio posebice blied i smrknut. Pero je odmah zatim otvorio sjednicu, a Miljenko je vriedno krenuo od točke do točke i bilježio zaključke. Kakova je to samo farsa bila! Častnici JNA i šef teritorialne obrane Kravić, podrazumievaju kao zadaću vieća nadzor obrane Jugoslavie, mi ostali mislimo na obranu Hrvatske. Ovakove sjednice su krajnje bizarna formalnost, ali u isto vrieme i neka vrsta medjusobnoga izpitivanja.
Izmedju nas je veliki zid nepovjerenja. Mi smo dva svieta. Oni se razvidno nas boje, a mi respektiramo oružje koje oni imaju. Koliko je ta sjednica za njih bila mučna, to samo oni znaju. Pa početak sjednice je bio odgodjen zbog podizanja zastave koju oni toliko mrze. Progutali su još jednu gorku pilulu. U sebi sam kroz cielo vrieme održavanja sjednice pomalo sadistički uživao, premda se nisam u podpunosti složio s Perovim izrazito provokativnim držanjem. Trebali bismo biti oprezniji. Raditi, a ne demonstrirati. Ostvariti nezavisnost, a ne mahati s nezavisnosti goloruki. Ali težko se može odoljeti izražavanju radosti zbog pobjede, odnosno postizanja cilja. Pero je jednostavno morao i na taj svoj izazivački način pokazati nagomilano oduševljenje. Razumio sam ga, a razumijem ga posebice danas kad vidim ovu našu zajedničku fotografiju u novinama. Za ovo se izplatilo živjeti.
Koliko je označnosti bilo u tomu danu! Dok se u Zagrebu i na našoj obćinskoj zgradi podizao naš novi stijeg kao jedan obilježiv bitan element na putu prema podpunoj neovisnosti, u Maloj viećnici Skupštine Obćine Dubrovnik, članovi savjeta za obranu sjedali su u dvije skupine jedni nasuprot drugima. Pri tomu je posebice absurdna uloga bila načelnika obćinske teritorialne obrane.
S Predragom Kravićem smo Pero, Miljenko i ja već bili razgovarali o potrebi njegova odlazka s mjesta šefa teritorialne obrane. Kao alternativno rješenje predložili smo mu ostanak, napomenuvši mu kako bismo ga zadužili za organiziranje i provedbu prienosa oružja naše teritorialne obrane iz Duži u Hercegovini, u skladišta u Dubrovniku, jer bismo na taj način smanjili troškove teritorialne obrane, koji su sad veliki, jer su Duži dosta udaljene, a tamo dosta ljudi treba često putovati u svrhu održavanja oružja. Pričali smo tu svoju priču premda nam je bilo jasno kako on shvaća što stoji iza nje. Pametan je čovjek.
Bio je svjestan kako mora otići, pa je odlučio otežati nam postupak. Morat ćemo provesti skupštinsku proceduru razrješenja, što je prilično dugotrajan proces, koji će JNA sigurno pokušati kočiti što je moguće dulje. Težko je vjerovati kako će nasjesti još jednom kao kod Miljenkova imenovanja. A JNA, na žalost, još uviek daje suglasnosti za ovakova mjesta. Naravno trebamo naći i novoga načelnika teritorialne obrane. Težko će biti pronaći još jednoga Miljenka.
Koliko je samo proturječja u našemu položaju. Pobiedili smo na izborima, pjevamo svoje do jučer zabranjene pjesme, iživljavamo se, poput Pera, na ovakovim sastancima, dižemo svoje zastave, ali je to praktički sve. U rukama naših protivnika su svi ključni resursi, oružje, pa čak i prostori.
Komunisti, na primjer, još drže u svojemu posjedu zgradu na Pilama. Koliko je još prostora u njihovim rukama odnosno u posjedu takozvanih družtveno političkih organizacija? Treba to izpitati, preuzeti prostore i donieti odluku što učiniti s njima. Razpravljali smo o tomu na sjednici Izvršnoga vieća i donieli zaključak o osnutku povjerenstva koje će napraviti razčlanbu stanja i dati priedlog rješenja. U povjerenstvo smo imenovali tri skupštinska viećnika. Činilo se praktičnim u tom smjeru koncentrirati bučnu energiju pravnika Ivice Bana i ekonomista Iva Grgurevića. Kao korektiv im je dodan mirni i tihi pravnik Mile Mabić.
Na istoj sjednici smo se bavili s poslovnim prostorima u posjedu Obćine obćenito. Oni su jedna velika tajna. Tko zna što se sve tu krije. Treba, korak po korak, razmrsiti sve što je zapleteno ili nejasno. I tu smo donieli zaključak o osnutku povjerenstva. Poznata je misao po kojoj, ako hoćeš odgoditi odluku onda trebaš osnovati povjerenstvo. Ipak se čini kako je u nekim slučajevima i osnivanje povjerenstva korak napried prema rješenju. Za brza i konačna rješenja jednostavno nemamo snage, a posebice nemamo uporišta u zakonima i propisima. Treba biti strpljiv i postupno svugdje obilježivo podizati, jedan po jedan, stijeg s hrvatskim grbom po sredini.
Nastavak
Dušan Rakić se 1994. spominje kao častnik kojega je JNA promaknula u čin kontraadmirala i koji je u isto vrijeme zapovjednik vojske tzv "Krajine", te se to ističe kao paradoks, jer JNA u tom vrjemenu djeluje formalno samo na području Jugoslavije, koja se sastoji od Srbije i Crne Gore. Radi li se o osobi koja je sa strane JNA 1990. bila u savjetu za obranu obćine Dubrovnik? Vjerojatno.