Korak po korak (1)
Utorak 31. srpnja 1990.
Sjednicu Skupštine obćine Dubrovnik pratio sam sjedeći u predzadnjem redu kina Sloboda. Po nekakovom običaju i očekivanju trebao sam sjedati u prvom redu. Medjutim, sjedanje straga je puno udobnije i praktičnije. Bolji je pregled dogodjaja u dvorani. Lakše je uočiti reakcije viećnika, njihovu zainteresiranost za pojedine točke, njihovo glasovanje, njihovo sjedanje u skupinicama, njihovo komentiranje. Novinari su daleko dolje koncentrirani blizu govornice. Stražnje redove nitko ništa ne pita, niti tu bljeskaju fotoaparati, pa je moguće neopaženo izići, po potrebi nekog žurnijega posla.
Sjedanje u sjeni ne bi bilo moguće bez razpodjele zadaća članovima Izvršnoga vieća. Čini se kako sam doista napravio dobar posao. Oslobodio sam se referiranja po skupštinskim točkama u kojima je Izvršno vieće ili formalni ili zbiljni predlagač teme. Ovaj način će mi zasigurno ostaviti više vrjemena i mogućnosti za razčlanbu, razmišljanje i pripremanje sliedećih aktivnosti.
Razpodjela dužnosti je bitna, u stvari ključna značajka dobro vodjenog posla. Što se manje primjećujem u javnosti to sam uzpješniji. Nepotrebitost moje pojave i mojih komentara znači kakvoćno obavljanje posla od strane mojih suradnika. Osim toga svi oni imaju na ovaj način prigodu javno pokazati svoju stručnost i odgovornost, što im vjerojatno godi. Današnje skupštinsko zasjedanje je završilo, bez potrebe za mojom intervencijom. U stvari, možda sam u slučaju Nade Lušić i trebao nešto kazati, ali nisam to učinio iz čisto načelnih razloga. A dodatno je utjecala i činjenica što mi se doista svidjela ova moja čisto promatračka uloga.
Na sjednici skupštine su donesene i neke odluke koje predstavljaju moje daljnje razterećenje. Hrvoje Macan je izabran za predsjednika Nadzornoga odbora javnih poduzeća., pa su sada Vodovod, Libertas, Pogrebno, Vrtlar, Čistoća i Sanitat su pod Hrvojevim nadzorom. Do mene će dakle problematika iz toga iznimno bitnog područja dolaziti nakon što je predhodno Hrvoje dobro razčlani, a najveći dio će riešiti sam, bez mog uplitanja. Ima tu vražki puno posla. Vjerujem u Hrvojevu sposobnost..
Pitanja iz područja djelovanja javnih tvrdki su česta viećnička tema i iznimno zanimaju pučanstvo. Na primjer“Libertas” je pokušao pronaći komercijalnu računicu u održavanju svojih autobusnih pruga. ukinuće nerentabilnih pruga učinilo se vodstvu tvrdke najprirodnijim rješenjem. Dakle, jednostavno treba vidjeti na kojim prugama su troškovi veći od prihoda i te pruge ukinuti, razmišljali su u “Libertasu” i za svojevrstan početak svojih zdravo tržištnih aktivnosti izabrali su ukinuće pruge koja vozi starim putem izmedju Slanog i Metkovića i prolazi kroz najnerazvieniji i najslabije napućeni dio obćine.
Do spoznaje o ukinuću pruge došli smo preko jednog viećničkog pitanja. U “Libertasu”, prirodno, nije bilo puno razmišljanja o demografskoj sliki obćine. Obuzelo ih je odkrivanje profitabilnosti kao odredjene nove kategorije u promišljanju poslovne politike. Taj veliki zaokret je za vodstvo “Libertasa” više nego dovoljan. Obstanak pučanstva u nerazvienim i slabo dostupnim krajevima obćine nema vriednost koja se manifestira na jednostavan financijski način. Srećom, taj aspekt je stigao na promišljanje Izvršnomu vieću. Na prošloj sjednici smo kod ove točke bili jednoglasni. Poduzeće “Libertas” ionako treba subvencionirati. Donieli smo zaključak koji je u stvari zapovied i vratili autobuse na seoske ceste. Hrvoje će nadzirati je li zaključak proveden u djelo. Od danas će pak imati i potrebiti auktoritet kao hierarhijski viši od svih upravitelja javnih poduzeća, pa tako i “Libertasa”.
Na skupštinskoj sjednici je bilo zadovoljstvo promatrati nastup Miljenka Bratoša, dok je upoznavao viećnike sa stanjem u protupožarnoj zaštiti. Miljenko se doista silno trudi i radi na tomu području. Neposredno prije početka Skupštine me je upitao što mislim o priedlogu koji se sprema braniti na sjednici. Predložio je povećanje kazne krivcima za požare za sedam tisuća puta. Pokušao mi je na brzinu izložiti način na koji je došao do znamenke od sedam tisuća, ali sam ga prekinuo zbog vremenskog tjesnaca i rekao mu kako se slažem, jer vjerujem u njegovu sposobnost računanja. Bio je liepo vidjeti kako su ga i viećnici podržali na isti način kao i ja. Njegov, a sad već skupštinski priedlog bit će upućen Saboru.
Miljenko je sigurno sretan što je prošao njegov priedlog i imenovan je novi zapovjednik Stožera Civilne zaštite obćine Dubrovnik. To je Marin Krile, brat Miljenkove žene. S Marinom sam išao u isti razred u pučkoj školi. Miran je i pouzdan. Miljenko je tako u njemu dobio suradnika kojemu može vjerovati i na kojega se može osloniti, kao što sam to ja dobio u Miljenku. Silno je bitno imati povjerljive suradnike. Bez toga je čovjek praktički bezpomoćan ili, najblaže rečeno, u iznimno je težkoj i složenoj situaciji.
Svako novo imenovanje je svojevrstno ohrabrenje. Od izbora do danas uz mene i Pera Poljanića u Obćini su na čelnim mjestima zaposleni samo Miljenko Bratoš, Ante Stojan i Davor Miloglav. Dakle volja birača se na razini obćine do danas mogla odraziti samo kroz profesionalan rad pet ljudi. Doduše, tu su i volonterski članovi Izvršnoga vieća, ali oni za svoj život zaradjuju drugdje i ne mogu prihvaćati poslove u Obćini, koji zahtievaju dugotrajno angažiranje, a često zbog svojih osnovnih poslova i nisu razpoloživi. Tu je takodjer i većina skupštinskih viećnika koji su se i na ovoj sjednici Skupštine razporedili po različitim odborima i povjerenstvima, ali oni su ipak još bitno manji oslonac od dragovoljaca u Izvršnom vieću. Skupština se, po svojoj prirodi, sastaje puno rjedje od Izvršnoga vieća, a veliki broj viećnika i podjela u tri vieća je čini bitno manje učinkovitom.
Demokracija je jednostavno spora i na prvi pogled neučinkovita glede osobovnih pitanja. Svako imenovanje zahtjeva dugotrajnu proceduru. Ništa se na tom području ne može učiniti preko noći. Cieli taj proces dolazka novih ljudi uzporava i opiranje osobovne mreže izgradjivane desetljećima. Ljudi u toj mreži su, posve prirodno, medjusobno povezani, ne samo kroz partijske i profesionalne odnose, nego i kroz rodbinstvo i prijateljstvo. Odlazak, odnosno pad bilo koga od njih narušava cielu mrežu i kod preostalih stvara frustraciju i napetost. Zbog toga je posve logično što se svi medjusobno podupiru. U tomu su im, opet posve prirodno, najveća pomoć njihovi prijatelji i rodjaci u medijima. Veliki je to splet osobnih, poslovnih, privatnih i rodbinskih veza. Savez Komunista se kao stranka pritajio, ali se zato i te kako osjeća njegovo postojanje kroz borbu za poslovni i plitički obstanak njegovih članova.
Načini zbrinjavanja komunističkih dužnostnika su doista raznovrstni i domišljati. Jedan takov primjer mi je svojim posjetom demonstrirao Jozo Serdarević, kojega poznajem iz djetinjstva.
Izpričao mi je kako je do nedavno bio tajnikom Socialističkog Saveza Radnog Naroda, kako su komunisti nazivali jednu od svojih umotvorina za glumljenje demokracije. Spretni Jozo je shvatio kako je došlo vrieme u kojemu ta organizacija jednostavno nema više nikakovu perspektivu, pa se odlučio potražiti neko drugo slično mjesto, gdje bi mogao nastaviti dobivati plaću. I sjetio se Fonda samodoprinosa.
Fond samodoprinosa do sad nije imao profesionalnog tajnika, ali kad je Jozo u pitanju i to se može promieniti. Tako su zaključili u upravi samodoprinosa, kad im je Jozo došao sa svojim priedlogom za rješavanje svoje nezavidne situacije. Solidarnost medju komunistima je zaista velika. Čak iznenadjujuća. Izgleda kako se više brinu za obstanak svojih ljudi na položajima nego za obstanak svoje partije. To je humanizam za pohvalu. A i domišljatost i prilagodljivost..
Komunisti se tako na različite načine održavaju na površini. A i mi predstavnici nove demokratski izabrane vlasti moramo postići svoje ciljeve. Unatoč svim preprekama nuždno je pokazati kako nova demokratska vlast djeluje i kako je sposobna održati sklad na svim područjima života..
Ipak nemoguće je učiniti čuda. Težko je preko noći promieniti cjelokupnu dugo izgradjivanu strukturu vlasti u obćini, a još teže u družtvenim tvrdkama i ustanovama. A potencijalnih prepreka ima na pretek.
Jugoslavija nije nestala. Ona postoji. Centrala KOS-a legalno se nalazi u bivšoj vojarni, i to u zgradi koja je od nedavno postala obćinskim vlasničtvom. Častnici JNA vršljaju uokolo i u odorama i u civilu. U policiji je trećina Srba, a na čelu policije je Branko Puljizević, koji je po svemu sudeći, a i normalnim logičkim sliedom, jer je postavljen za vrieme nedavne jugoslavenske vlasti, odan Jugoslaviji. Žena mu je Srbica, tako kažu. To je još jedan razlog više za ljubav prema Jugoslaviji. Ljudima u miešanim brakovima će prirodno za prihvaćanje Hrvatske trebati dulje vrieme. Mnogima je težko objasniti, kako ljubav prema Hrvatskoj ne znači izključivost niti bilo čiju ugrozu.