Korak po korak (3)
“Pogodili ste,” odgovorio sam mu, “ipak prije nego Vam rečem zbog čega sam Vam zvao molim Vas , izpričajte mi nešto o sebi. Što radite ? Kakovu školu ste završili ...”
Znatiželjno očekujući objašnjenje razloga mog poziva, izpričao mi je kako radi kao financijski direktor u tvornici “Radeljević”, što sam znao, kako je član HKDS-a, što sam takodjer znao, kako ima završenu Višu školu, što pak nisam znao. Predpostavljao sam kako ima završen fakultet. Ta činjenica me je ostavila za trenutak bez rieči. Nisam znao je li uvjet za direktorsko mjesto viša ili visoka stručna sprema, odnosno je li i u ovom kao i u puno drugih slučaja ostavljena mogućnost prihvaćanja pristupnika i s višom stručnom spremom kako bi se lakše i fleksibilnije moglo manipulirati.
Pokušavam li se to i ja nadovezati na komunističku praksu, pomislio sam
Popović me pak gledao s izčekivanjem. Donio sam odluku.
“Pozvao sam Vas kako bih Vam predložio prihvaćanje mjesta upravitelja Obćinske uprave prihoda. Što mislite o tomu”.
“Vaše povjerenje je za mene velika čast. Držite li me doista sposobnim za taj posao?” odgovorio mi je Popović razvidno iznenadjen. Na licu sam mu mogao pročitati nesigurnost. Na sjednicama Predsjedničtva mi je inače djelovao iznimno samopouzdano.
Za čovjeka je to ipak veliko iznenadjenje, pomislio sam. Trebam mu pomoći prevladati ovu stresnu situaciju.
- "Sposobni ste. Vjerujem u Vas." Nisam znao hrabrim li više njega ili sebe. Ipak osjećao sam kako ne griešim. Osjećam to i sad.
“Jedino ne znam je li moja stručna sprema dovoljna,” rekao mi je na kraju svojega pristanka.
“Ne znam ni ja, ali se nadam kako tu ne će biti problema”, odgovorio sam mu i izpratio ga.
Odmah zatim sam nazvao Željana Konsula i rekao mu kako sam našao dobrog direktora Upravi prihoda u osobi Miha Popovića.
“Jedini mogući problem je što ima samo završenu Višu školu a ne fakultet.” rekao sam Konsulu.
“Ostavite sve te stvari meni. Ne brinite. Sve će to biti kvalitetno provedeno. Ja ću kontaktirati Miha,” iznenadio me u tom trenutku ugodno Konsuo svojim bezpogovornim pristankom na moj priedlog.
Ne znam kako je postupak doista proveden. Ni danas, kad sam mu nakon skupštine čestitao na izboru nisam se o tomu htio propitivati. Skupština ga je imenovala i to je sad najvažnije. Dok smo polazili prema mojemu uredu gdje sam ga pozvao na kavu, odnekud se pojavio i Baldo Franić. Čestitao sam i njemu i pozvao ga neka nam se pridruži.
Balda Franića za razliku od Popovića poznajem već dugo godina. Izuzetno je pametan i radišan. Jedan je od onih ljudi koji baš vole posao kojim se bave. Uz računala Baldo voli i svoju bas gitaru, s kojom je od rane mladosti zaradjivao za život svirajući i pjevajući u poznatim dubrovačkim sastavima. Iz toga doba je zadržao običaj njegovanja nešto dulje frizure.
I Franić je kao i Popović došao na izpražnjeno mjesto. Njegov predhodnik Čedo Djukić je sam dao pismenu ostavku na mjesto direktora Zavoda za razvoj družtvenoga sustava informiranja.
Kad sam pročitao Djukićevu ostavku bio sam ga pozvao na razgovor. Želio sam čuti njegove razloge. Došao je vrlo nevoljko. Za vrieme razgovora u mom uredu s očiju nije skinuo sunčane naočale! Na licu mu se vidjela neka duboka ogorčenost.
Čeda Djukića sam od ranije poznavao kao čovjeka koji nije tipičan komunistički poslušnik, medjutim njegovi stavovi su bili i ostali sukladni Jugokomunizmu. Dokaz tomu je i njegov lagan uzpon do položaja direktora važnoga obćinskog zavoda. Bio je jedan od miljenika bivšega obćinskoga partijskog sekretara i deklariranog Jugoslavena Ognjena Krstulovića.
Sudbina je Djukiću za nadredjenoga u mojoj osobi dovela nekoga, čije stavove on ne može podnieti. Shvatio je kako je za sada njegovo vrieme prošlo. Njegov odlazak je, moram priznati, častan i dosljedan. Rekao sam mu to i ponudio mu neka ostane bar dok nadjem odgovarajuće rješenje za njegovo mjesto. Nakon što je on to odbio inzistirajući na trenutnom odlazku, pristojno sam se oprostio od njega i zaželio mu sreću.
Tako je Djukić bio drugi čelnik jednog obćinskog organa koji je sam podnio ostavku. Prije njega to je učinio i Bajro Sarić medjutim Sarić je izgledao manje ogorčen i predložio je 1. rujna, kao nadnevak svojega odlazka. Zbog toga se pronalazak novog direktora Zavoda za informatiku ipak nametnulo kao prvi prioritet. Trebalo je žurno pronaći nekoga tko će preuzeti vodjenje informatike u Obćini, te zaštiti i održati, po svemu sudeći dobar obćinski informacijski sustav podataka o pučanstvu.
Komunisti su uložili veliki trud u izgradnju toga sustava. Jesu li im motivi bili u traženju načina za dodatnu kontrolu ljudi, ili ne, tek njihov je napor polučio vriedan i uporabljiv rezultat. Stvorena je dobra podloga za učinkovit i precizan rad u vrieme izbora, popisa pučanstva, referenduma i slično. Štoviše postojeće rješenje se može razviti u komunalni sustav zajedničkog slanja računa i praćenja dugova svih komunalnih usluga te na taj način postići znatna racionalizacija uprave i olakšanje za obitelji, višestruko im smanjujući broj računa i uplatnica. U medjuvrjemenu Obćina se treba informatički osamostaliti i izići iz Dubrovačkog Elektroničkog Računskog centra ili kraće DERC-a, čije resurse Obćina dieli s još nekolicinom dubrovačkih tvrdki. Možda je nekadašnje integriranje obrade podataka različitih subjekata i imalo smisla, ali u medjuvrjemenu je razvitak i pojeftinjenje informatičke tehnologije učinio DERC preskupim rješenjem. Obćini se jednostavno više izplati imati podpuno samostalno računalo ili računala, što u isto vrieme pruža znatno veće tehničke mogućnosti. Izmedju ostalog i za uvodjenje automatizacije uredskoga poslovanja i obrade texta, koji na postojećoj tehnološkoj razini predstavljaju veliku kočnicu brzini i pravilnosti odlučivanja.
Sve su to bili razlozi što sam sebi, odmah nakon Djukićeve ostavke, kao zadaću visokoga prioriteta, postavio pronalazak čovjeka koji će svojim znanjem i izkustvom moći voditi taj bitan tehnološki segment, na kojemu počiva dosta mojih zamisli glede unapredjivanja učinkovitosti obćinske uprave.
Nisam puno dvojio. Odmah sam suzio izbor na tri inženjera. Ivicu Gjaju, Ivana Vilovića i Balda Franića. Razgovarao sam sa svakim od njih ponaosob i svaki od njih mi je izrazio svoje shvaćanje situacie, ali i predložio nekoga od druge dvojice. Na koncu sam ih okupio zajedno i uzpio od svih dobiti pristanak za metodu slučajnog odabira. Izvlačili su šibice. Onu kratku izvukao je inženjer Baldo Franić.
Kad sam mu predložio Franića predsjednik obćinskoga povjerenstva za izbor i imenovanja Željan Konsuo nije bio baš zadovoljan. Možda je očekivao kako ću baš njega predložiti za to mjesto. On je takodjer inženjer i čak je zaposlen upravo u tom obćinskom zavodu. Medjutim iz dva razloga njegovo ime se nije našlo u mojim kombinacijama. Učinio mi se premladim, a osim toga je nepoznanica kako je došlo do njegovog zaposlenja kod Djukića. Sama činjenica da ga je Djukić primio za mene je negativna referenca. Možda sam prema Konsulu preoštar u prosudbi, ali ovo su takova vrjemena. Kad god je moguće, svoje povjerenje moram dati ljudima za koje znam kako se u njih mogu pouzdati. Baldo Franić je takova osoba.
U očekivanju Franićeva skupštinskog imenovanja, našli smo se nekoliko puta na kupalištu hotela Splendid, gdje pred zalazak sunca vodim djecu na kupanje, kad god je to moguće. Baldo, koji je marljiv radnik, takodjer je, poput mene, marljiv i u održavanju tjelesne kondicije plivanjem u ljetnim mjesecima. Na moj poziv ovog je ljeta promienio svoj običaj kupanja na plaži hotela “Libertas” i preselio se na “Splendid”.
Sve svoje ideje o potrebitim koracima u informatici Obćine iznio sam Franiću, dok smo lagano plivali stotinjak metara daleko od obale. Kratko vrieme odmora i rekreacije je na taj način takodjer uporabljeno za posao.