Zatim tu je taj zapoviednik teritorialne obrane Predrag Kravić, koji ne ističe svoju srbsku narodnost, ali naglašuje svoju odanost Jugoslaviji. Miljenko se silno upinje pronaći način za njegovu smjenu. S podpunim pravom. Prostor Teritorialne obrane je smješten u istoj zgradi kao i Miljenkov Sekretarijat za narodnu obranu. Miljenko je na katu a Predrag u prizemlju izpod njega, pa se Miljenku to svakodnevno čini kao sjedanje na tempiranoj bombi.
Tako je s jedne strane desetljećima gradjena mreža, a s druge strane nekolicina individualaca medju koje i ja. Individualci zasigurno nisu material za umrežavanje, ali s druge strane sami po sebi predstavljaju jednu novu, drugčiju paradigmu, koja samim svojim postojanjem narušava dosadanje sheme.
Promjene ne smiju nikako biti same sebi svrha. Osnovni cilj promjena je osiguravanje djelotvornijeg rada i boljih rezultata. Treba nastaviti raditi i mienjati tamo gdje je potrebito i moguće. Uostalom narod nakon izbora to i očekuje. Ali prije svega treba osigurati djelotvornost uprave. To je najbliža zadaća.
Na putu promjenama je i činjenica što je na dosadanjim marginama iznenadjujuće malo kakvoćnih ljudi, spremnih preuzeti odgovornost. Barem je takov dojam. S druge strane mnogi dojučerašnji komunisti su se prebacili u HDZ i druge stranke s hrvatskim predznakom i sad kroz nove stranke subtilno djeluju i staju promjenama na put, uglavnom pozivajući se na nemoguće visoke kriterije koje bi novi ljudi trebali zadovoljavati. Ti ljudi bi, na primjer, trebali imati posve čistu prošlost, ali u isto vrieme i veliko izkustvo u radu na vodećim mjestima. To je razvidno gotovo podpuno nespojivo, jer za dohvatiti se nekoga vodećega mjesta u gospodarstvu, ustanovama i politici, bilo je nuždno upisati se u komunističu partiju, i explicitno se i pismeno deklarirati se kao ateist, a implicitno kao Jugoslaven. Drugim riečima trebalo je prodati dušu vragu. Čovjek koji je prodao dušu vragu nikako se ne može dičiti s nekakovom svojom čistom prošlosi. To naravno komunisti ne gladaju i ne osjećaju na takov način, ali to su nepobitne činjenice.
Uzporenje ionako dugotrajnih postupaka ne dolazi samo s te strane. I medju osobama koje teže promjenama ima onih, koji to čine samo deklarativno, ima onih koji su za promjene kad ih se one osobno ne tiču, ali su protiv kad se radi o smjeni njihovih prijatelja ili poznanika, ili pak ljudi koji su ih u nečemu zadužili. Ima i onih koji se slažu sa potrebom zamjene novim ljudima, ali ne i s imenima novih ljudi, jer im se čini kako poznaju pogodnije osobe.
Upravo zbog takove situacije na današnjoj skupštini nisam ostvario zamisao o postavljanju članice Izvršnoga vieća Nade Šeparović Lušić na mjesto predsjednice Ureda za odgoj i naobrazbu, premda je smienjen dosadanji predsjednik toga ureda Dubravko Cota. Smienjen je dosadanji predsjednik, a novi nije izabran!
Predsjednik skupštinskoga povjerenstva za izbor i imenovanja Željan Konsuo me je neposriedno prije početka skupštinske sjednice izviestio kako će povjerenstvo kojemu je on na čelu predložiti provedbu natječaja za to mjesto. Rekao sam mu kako nemam ništa protiv natječaja i kako se dapače zalažem za uzpostavu ustanove javnoga natječaja svugdje, ali kako je deplasirano nekoga smjenjivati a na njegovo mjesto ne izabrati drugoga.
“Znate, ne možete očekivati prolaz svih koje vi predlažete. Uostalom Nada Lušić se može javiti na natječaj i imat će veliku prigodu. Ostali Vaši kandidati su prošli moje povjerenstvo i bit će izabrani na skupštini,” rekao mi je mladi Konsuo. Što sam mogao učiniti? Javno na sjednici skupštine suprotstaviti se uvodjenju natječaja? Pa to bi bilo protiv mojih načela. Premda izgleda kako se iza svega toga ipak nešto krije.
Moram čim prije razgovarati s Nadom Lušić. Trebao sam je odmah potražiti. Ne znam kako je prihvatila ovaj preokret. Pokušat ću je uvjeriti neka se javi na natječaj. Nisam siguran u njezino prihvaćanje. Vjerojatno je uvriedjena. Kako joj objasniti to što priedlog njezina imenovanja već bio dostavljen viećnicima u materialima za ovu skupštinu, a onda je povjerenstvo za izbor i imenovanje iztrčalo s priedlogom natječaja. Nada je doista aktivna u radu Izvršnoga vieća i njezina profesionalizacija na području obrazovanja bio bi jedan krupan korak napried i veliko olakšanje, jer na području obrazovanja treba učiniti puno toga.
Neki profesori su se probudili. Bolje rečeno komunistički kadrovi u školama su se ušutjeli, a oni ranije potisnuti počinju iznositi priedloge, koje im sad nema tko osporavati. Žele čim prije reorganizirati „Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje“, kako se od vriemena Šuvarove reforme zove skup škola u koji su zajedno strpani i bivša gimnazija i pomorska i ekonomska i zanatske škole. Nada Šeparović Lušić je odlučni katalizator toga procesa.. Već na našoj trećoj sjednici je pred nama bio priedlog o povratku gimnazijskih programa. Detaljno smo razpravljali o tomu i usuglasili zaključak koji bi trebao značiti povratak gimnazije. Dapače on znači čak i povratak klasične gimnazije, koja je u Dubrovniku prestala postojati još prije nego sam došao do toga uzrasta. Sjećam se kako je moja rodica Vesna bila u zadnjoj takovoj generaciji učenika klasične gimnazije, tamo početkom šestdesetih.
Stvari se riešavaju korak po korak, u stvari zrno po zrno.
Danas su ipak dodana nova krupna zrna. Sveukupno moram biti zadovoljan. Uz “Miljenkovog” Marina Krilu, današnja skupština je imenovala i Miha Popovića i Balda Franića, koje sam ja “izmislio”. To su ti “moji kandidati“ koje mi je jutros spominjao Konsuo. Popović je imenovan za upravitelja Obćinske uprave družtvenih prihoda, , a Franić za upravitelja Zavoda za razvoj družtvenoga sustava informiranja.
Kakovi su to samo nazivi? Zašto komunisti vole tako dugačke nazive? Dobiva se dojam kako im je namiera u naslovu ustanove detaljno opisati sve s čime se ta ustanova bavi. Ili su pak s dugačkim nazivima nastojali čim više zamagliti sliku i ostaviti otvorenima različita tumačenja? Težko je sve to shvatiti. Zar se ti dugački nazivi nisu mogli kraće i jasnije označiti kao Porezna uprava i Informatički zavod? To sad ipak nije toliko bitno. Bitno je što su od danas na čelu dvije iznimno vriedne obćinske ustanove osobe, koje ne dolaze iz komunističkih osobovnih redova. Njihovo buduće kakvoćno djelovanje, u čemu ću im pomoći koliko god budem mogao, bit će pokazatelj, kako je izvan komunističkoga kruga moguće pronaći sposobne i poštene osobe koje žele i znaju raditi za obće dobro. Na stranu priča o pokazateljima. S pragmatične točke motrišta situacija je od danas za mene bolja jer se na čelnim mjestima u Obćini nalazi još pouzdanih osoba.
Nakon završetka sjednice na izlaznim vratima iz dvorane sustignuo me je Miho Popović, sav sretan i nasmijan. Čestitao sam mu na izboru, a on mi se zahvalio naglašivajući kako je njegov izbor moja zasluga.
Kad me je baš prije početka jedne sjednice Predsjedničtva Pero Poljanić podsjetio kako Obćinska uprava prihoda nema direktora, i na svoj teatralan način naglasio da je to “neprihvatljivo”, odvratio sam mu pitanjem:
“Pa zar mi nisi rekao kako je to tvoja briga i da u vidu imaš nekoliko kakvoćnih ljudi?”
“Razgovarao sam već s nekima, razmišljam. Trajat će to dosta dugo. Treba dobro promisliti,” odgovorio mi je Pero.
Upravo smo ulazili u viećnicu, gdje su već bili sjedali članovi predsjedničtva, medju kojima je bio i Miho Popović, izrazito krupni mladi čovjek crne kratko ošišane kose. Za vrieme razprave na sjednici ponovno sam mogao primietiti koliko su Popovićevi stavovi iznimno čvrsti, utemeljeni, jasni i domoljubni. I tu se sve poklopilo. Nakon završetka sjednice otišao sam Peru Poljaniću u ured i upitao sam ga ima li doista neku jasnu ideju o mogućem novom direktoru Uprave prihoda.
“Rekao sam ti da razmišljam, ali nisam daleko odmaknuo,” odgovorio mi je.
“Imaš li nešto protiv da ja pronadjem odgovarajuću osobu? Ako pak ti već imaš neko riešenje ja onda ne bih ništa pokušavao, rekao sam mu.
“Slobodno traži. Kamo sreće ako nadješ netkoga,” odgovorio mi je.
Izišao sam brzo iz Perovoga ureda nadajući se kako ću negdje u prolazu ili Velikoj viećnici još zateći Popovića. Nakon sjednica ljudima je običaj stajati u skupinicama i razpravljati o nekim temama. Nisam ga našao. Vratio sam se u ured i odmah rekao tajnici neka pronadje Popovića i zamoli ga neka dodje k meni u ured čim prije bude u mogućnosti. Pojavio se za manje od sat vriemena.
“Mora biti kako ste mi nešto zaboravili reći na Predsjedničtvu” rekao je nakon što je sjeo preko puta mojega radnoga stola.