Grb umjesto Tita (2)

Za sada sam morao promieniti i ono što je do sada bilo uobičajeno. Sjednice Izvršnoga vieća ću održavati onda kad to ocienim najzgodnijim, a ne odredjenog dana u tjednu. Tako sam ovu drugu održao prošli petak. Vlak bez voznoga reda. Kad se prikupi dovoljno putnika - kreće. I to po kolosieku postavljenom zakonima i propisima iz vrjemena komunizma. Već smo odobravali ciene karata u lokalnom autobusnom prievozu, ciene odvoza smeća, uzkoro će na red doći voda. Ti poslovi djeluju kao rutinski, ali za nas su puno teži nego su to bili našim predhodnicima.  U svim javnim poduzećima oni su imali svoje kolege komuniste, o svemu je vodila računa Partija, pa su njima na sjednice dolazili priedlozi odluka u koje su se oni mogli pouzdati. U koga se mi sad možemo pouzdati? Priedloge odluka nam donose naši politički protivnici.  U samoj obćini okružen sam s nepoznatim ljudima izabranim za vrieme vladavine komunista, što  implicira njihovu vjernost sustavu koji želim promieniti.
Ne vidim sebe kao službenika koji nastavlja nekakov kontinuitet vlasti. U stvari svojom primarnom zadaćom držim mienjanje svega što je nuždno mienjati, a s druge strane moram se držati postojećih zakona i propisa. Osim toga trebam razlučiti što je u svemu tomu što su komunisti stvorili bilo kakvoćno a što loše.
Sigurno se puno rješenja koje su komunisti primjenjivali u svojemu radu odnosno upravljanju obćinom izkristaliziralo kao tehnički vriedno. Neka rješenja su vjerojatno i oni usvojili od svojih predhodnika, premda su onda kad su prigrabili vlast krajem drugog svjetskog rata odmah ubili dotadašnjeg gradonačelnika. Lokalna vlast nije započela s njima, a Bogu hvala, ne će s njima ni završiti.
Zabilježio sam krcato problema i stvorio listu prioritetnih poslova. Nastojim maksimalno angažirati  članove Izvršnoga vieća, kako profesionalce tako i volontere  pa na taj način razpodieliti golemi teret. Za svih nas ovaj posao sigurno ne će biti samo prigoda za fotografiranje. U novinama su izišle naše skupne fotografije. One iz dvorane kina "Sloboda" su tamne i nejasne. Ona napravljena izpred Kneževa dvora je zgodna. Ističu se Miljenko Bratoš i Zdravko Kobenzl u svietlim ljetnim odielima, a sliku čine vrjednijom nazočnost triju dama. Moj nastupni govor je gotovo u cjelosti prenesen u Dubrovačkomu vjesniku. U Slobodnoj Dalmaciji citiran je u pozitivnom kontextu.
 
Lako je bilo fotografirati se. Sad treba podmetnuti ledja pod golemi posao. Neki se poslovi nameću sami po sebi, a neke treba odkrivati. Neke površinske stvari kojima je nuždna promjena lako je uočiti. Neke je nuždno detaljno razčlaniti i procieniti je li promjena potrebita i kakova bi trebala biti. Sve treba obaviti sa što je moguće manje potresa i žrtava. Treba biti oprezan i ne govoriti previše o promjenama, a u isto vrieme pokazati odlučnost i mienjati, postojeće komunističke ustaljene sheme, koje su neprihvatljive.
Cjelokupna sreditba, poslovnici, zakoni, sve je stvoreno u komunističkoj Jugoslaviji, gotovo sve je prožeto duhom komunizma, od medjusobnog oslovljavanja, do memoranduma, i žigova sa zviezdom petokrakom. Najlakše mi je bilo skinuti Titovu sliku sa zida. Učinio sam to prvi dan i odmah na njezino mjesto objesio reljefni hrvatski grb. Pero Poljanić je takodjer skinuo "svoju" Titovu sliku i stavio grb. Nismo se trebali o tomu dogovarati. Dapače odmah je na svoj teatralan način prihvatio moj priedlog na sjednici Predsjedničtva obćine o potrebi skidanja diktatorovih slika u cieloj obćinskoj upravi, što bi bio primjer tvrdkama  i ustanovama za učiniti isto. Zajedno s Perom svi članovi obćinskoga predsjedničtva veselo su podržali priedlog. Za provedbu te odluke zadužen je, opet na moj priedlog, tajnik Vieća udruženog rada Arif Ćustović. Simpatični tajnik kojega svi u Gradu bolje znaju pod nadimkom Kise priedlog je bespogovorno prihvatio i, čini se već ga vriedno provodi u djelo, što je ohrabrujuće. On sam zasigurno spada  medju obćinske službenike duboko lojalne komunističkomu sustavu, a Tito im je nesumnjivo bio najviši i idealizirani auktoritet. Ako su ovako lako spremni odreknuti se svojih auktoriteta, to je za nas Hrvate izuzetno dobar znak. Zaposleni u obćinskoj upravi razvidno žele zadržati svoje položaje i to im je iznad bilo kakovih osjećaja, navika i lojalnosti. Ovo se pokazuje sjajnim pokusom u tomu smislu.
Naišao sam na još jedan ozbiljno-smiešni, u stvari nevjerojatan problem U cielom sustavu obćinske uprave nema ni jednog dalekopisača - faxa. U razgovoru s Barom Glavočićem, ravnateljem obćinskih zajedničkih službi ustvrdio sam kako on uobće ni ne zna što je to fax!  Ipak je brzo prikupio nekoliko ponuda, pa smo na sjednici, kao prvu našu investicijsku odluku izglasovali nabavku faxa. U obćini Dubrovnik otako je dkriven fax! A na mojoj listi stvari koje treba uvesti čim prije je i elektronska pošta, računalna obrada texta, komuniciranje na sastancima uz pomoć  flip charta, pa i meta plan tehnologijom.
Sazvao sam i održao sastanak s upraviteljima obćinskih organa. U kratkom vrjemenu i na jednom mjestu upoznao sam se na taj način  s ključnim ljudima Obćine. Zatraživši od njih kratko predstavljanje organa kojemu su na čelu dobio sam  prvi dojam o njihovim osobnim mogućnostima. Dodatni dojam ću dobiti kad stignu njihova pismena izvješća, koja sam zatražio i u kojima su obvezni navezti svoje zamisli glede poboljšanja rada, nabrojiti probleme u radu, opisati što je napravljeno u zadnjih nekoliko godina, što je u tieku i što se planira učiniti. Kako bih zaokružio dojam, moram čim prije posjetiti sve organe uprave, koji su razštrkani na različitim lokacijama,.
Trebam obići svaki odjel u obćinskoj upravi i sve mjesne zajednice od Konavala do Pelješca i vidjeti kakova je situacija izvan ovih gradskih zidina, odnosno izvan ovoga moga ureda iz kojega se za sada nikako ne mogu izvući, jer se još uviek nalazim u razdoblju sredjivanja dojmova, čitanja i pisanja, a gomila me ljudi dolazi posjetiti, vidjeti, ili od mene nešto tražiti. Težko je ljude odbiti, a razgovori s njima su silno vrjemenski zahtjevni.
Nakon toga sastanka razgovarao sam s načelnikom redarstva Brankom Puljizevićem. Malo zlurado mi je izpričao kako su komunisti nedavno bili odlučili još jače obteretiti obćinsku upravu i odteretiti redarstvo. Tako na primjer matičarstvo i evidencija gradjanstva prielaze iz redartstva u obćinu i to sada treba realizirati. Tu ne mogu ništa učiniti jer je odluka donesena na republičkoj razini i vriedi za sve obćine

Nakon što je gitaristički profesorski duo u pratnji profesorice napustio moj ured, kao svojevrstna prva reakcija na zahtjeve koje sam postavio čelnicima obćinskih organa uprave, na red je došao upravitelj Obćinskoga zavoda za brojitbu Bajro Sarić. U razgovoru mi je najavio mi je svoj odlazak iz Obćine za 1. rujna. Upitao sam ga za razlog njegova odlazka, a on mi je odgovorio kako se u Zavodu za ekonomiku radi jako loše, pa je na taj način u biti sam sebe obtužio.  Omalenog Bajra nisam želio mučiti s pitanjima zašto se na odlazak odlučio baš sad, a ne ranije, i zašto za vrieme svojega upravljanja sa Zavodom nije poduzeo nešto u cilju poboljšanja rada. Jednostavno sam ga izpratio zaželjevši mu sreću. Za upravljanje s tim zavodom kao i sa sekretarijatom za privredu neprestano su mi pred očima, kao nekakovi prototipovi, mladi obrazovani Hrvati iz diaspore. Kako bi bilo liepo ako se ova moja zamisao ostvari.
Tajnica mi je zatim uvela gospara Kukuljicu iz Zatona. Krupni ćelavi čovjek se lukavo smješkao sjedajući sa stol.