Doček uzvanika
Utorak, 31. prosinca 1991.
Na dočeku Liburnije, koja je iz Italije dovela izvodjače i goste koncerta, Pero i ja nismo trebali brinuti zbog mogućega ponovnoga susreta s kontrolorom JNA. Kontrola nije bila predvidjena.
Kouchner je izišao s broda sav ozaren. Prema meni je opet bio iznimno srdačan. Kad smo se pozdravljali na njegovom licu nije se mogao nazrieti ni trag bilo kakovog prisjećanja na naša nesuglasja, koja su bila stala na put provedbi njegova prvotnoga plana.
Upoznao nas je s nekolicinom od velikoga broja uglednih gosti. S posebnim respektom nam je predstavio gosta najvišeg ranga, gospodju Catherine Lalumier, glavnu tajnicu Vieća Europe, dakle čelnu osobu te europske ustanove.
Pravo je čudo kako je u ovako kratkom vriemenu Kouchner uzpio pronaći zviezdu programa, sopranisticu Barbaru Hendricks, kao zamjenu za srbsku pjevačicu. Taj Francuz je doista iznimno sposoban čovjek.
U 11 ura smo u Velikoj viećnici na press konferenciji sučelice novinarima i mikrofonima zajedno sjedali on, Domljan, Barbara Hendricks, Catherine Lalumier, Poljanić i ja. Za stolom pokrivenim sa zelenom tkaninom, izgledali smo kao skupina koja je o cielomu ovomu projektu od početka do kraja u svemu bila suglasna. Zajedno smo se smješkali u kamere. I nitko od nas to sigurno nije činio usiljeno.
Mi s hrvatske strane smo ostvarili sve što smo zahtievali, a i Kouchneru se glavnina plana ipak ostvarila. Njegova energija i snalažljivost su začudni. Nevjerojatno je bilo i samo njegovo samopouzdanje i uvjerenje kako će unatoč kratkomu roku uzpjeti ubaciti koncert u izravni prienos nekih poznatih dalekovidničkih postaja.
Ruku na srdce i mi smo pokazali primjernu snalažljivost. I kod uzpostave i održavanja humanitarnoga koridora i kad je francuzki ministar posriedovao u pregovorima, i sad kod organizacije koncerta, njegove ideje smo uporabili baš toliko koliko je nama odgovaralo!
Pri tomu smo, na različite načine i kroz različite uloge, namierno i spontano, francuzkoga ministra vezali za sebe, omogućivajući mu svjetsku medijsku afirmaciju kroz prodaju naše nevolje.
Sa svojim aktivnostima u svezi s Dubrovnikom Kouchner je ostvario nesumnjivo golemi publicitet u svojoj Francuzkoj i u cielomu svietu, ali je još naša korist bila nemjerljivo veća. U krajnjoj konzekvenci obstanak je neuzporedivo vriedniji od bilo kakovog publiciteta.
Kouchner bi bio sigurno volio ostvariti i drugi dio svoje zamisli. Vrlo vjerojatno bi bio sretan kad bi se njegov lik pred očima svieta, kroz humanitarnu i koncertnu prizmu, mogao povezati početkom pomirbe Hrvata i Srba, i obstankom Jugoslavije. Tu se preračunao. Dok nas Jugoslavenska armija, prepuna Srba i Crnogoraca, s ozemlja kojega je okupirala drži na ciljniku svojih topova, taj dio njegove ideje je bio ipak preradikalan, u stvari uvrnut.
Ipak Kouchnerovoj želji ne treba se puno čuditi. Po političkom uvjerenju je socialist, a po prirodi internacionalist, pa mu stoga nisu baš razumljivi i blizki srdcu nacionalni osjećaji manjih naroda. Što se vjerojatno ne odnosi na njegove osjećaje prema Francuzkoj i Francuzima.
Taj čovjek je plodno tlo za provedbu svojih stavova i ideja uočio izvan svoje domovine, pa je stoga krenuo putovati po svietu. Dubrovnik mu se i s toga aspekta pokazao povoljnom destinacijom, jer je bio blizu. Čak u samoj Europi.
Nakon press konferencije pred Obćinu su stignuli kolendari i tako nastavili tradiciju iz vriemena komunizma, kad je Stara godina bila svojevrstan komunistički nadomjestak za Božić.
Prijateljevanje s Kouchnerom i s njegovim odnosno s našim gostima pristignulim s Liburnijom nastavilo se zatim na objedu u hotelu “Argentina”.
Na našu nesreću za vrieme objeda je izmedju mene i Žarka Domljana sjedala jedna poprilično stara gospodja. Nesreća nije bila u tomu što je gospodja stara, nego što se radilo o Veroniki MacLean, ženi Fitzroya Macleana, poznatoga britanskoga titoljubca.
Gospodja nije mogla odoljeti opisivati nam koliko su ona i njezin muž bili veliki Titovi prijatelji, te kako je Jugoslavija bila krasna država. Razvidno uobće nije shvaćala kako su se vriemena promienila, ili su se barem promienila kad smo u pitanju Domljan i ja.
Mi smo joj uzvratili s tvrdnjama kako je Hrvatska prava država i kako Jugoslavija nikad ništa nije vriedila. Nije izgledala baš impresionirana s našim domovinskim žarom, i vrlo vjerojatno je o Titu i Jugoslaviji zadržala u dlaku isto mišljenje.
Ipak na kraju objeda je rekla.:
"Znate nikad nisam voljela Beograd".
Vjerojatno je stara gospodja bila izkrena. Potrudila se i pronašla barem nešto što joj se u Jugoslaviji nije svidjalo, kako bi nam ugodila. Koliko god se njezini nazori razlikovali od naših, i Domljana i mene je gledala prijateljski.
To što je rekla u biti nije ništa osobito. Vjerojatno i danas u samom Beogradu ima dosta ljudi koji više vole Dubrovnik od Beograda. I zbog toga bi ga htjeli uzeti za sebe.
U cieloj Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, a i drugdje, vjerojatno ima puno ljudi kojima se područje Hrvatske više svidja nego područje na kojemu žive, samo bi voljeli kad bi se Hrvatska zvala drugčije i kad u njoj ne bi bilo ljudi koji se izjašnjavaju Hrvatima.
Poslije objeda sam otišao u Krizni stožer i tamo našao korespondenciju izmedju dubrovačkoga zapoviedničtva Hrvatske ratne mornarice i VPS Boka!
Do sad je s JNA komunicirao samo moj Krizni stožer. Pri tomu su se poruke i odgovori o vojnim pitanjima dogovarali sa Zapoviedničtvom obrane, koje se uviek držalo u pozadini i nije se zalietalo javljati samostalno. Sad, na Staru godinu, na samostalni korak su se odlučili iz Hrvatske ratne mornarice.
Čim sam vidio poruke, sjetio sam se kako je i do sad bilo primjetno kako na relaciji izmedju Zapoviedničtva obrane i Hrvatske ratne mornarice nije sve baš idilično. Marinovićevo zapoviedničtvo se na ovakovo nešto sigurno ne bi odlučilo mimo Kriznoga stožera. Poglavito na nešto ovako drastično.
Dok je u Argentini trajao objed priredjen za ljude koji su iz svieta stignuli u Dubrovnik održati koncert mira i na taj način naglasiti miroljubivost Dubrovnika i njegova pučanstva, ratnički razpoloženi hrvatski mornari, čija snaga ipak leži prije svega u naoružanju smještenom po našem kopnu i otocima, poslali su JNA prietnju s napadom! Svojevrstni ultimatum!
VPS Boka – Komanda mjesta Mokošica
Obavještavate se da su svi izlazi iz Koločepskog kanala blokirani te da se bez prethodne najave i odobrenja ne može ploviti ovim akvatorijem.
Upozoravaju se PČ 178 i PČ 179 da do 15 00 izađu iz luke Zaton uz prethodnu najavu i odobrenje. Poslije toga vremena ne garantiramo im siguran izlazak.
HRM Zapovjedništvo Dubrovnik
Iz VPS Boka je nakon uru vriemena stignuo odgovor, takodjer naslovljen na Hrvatsku ratnu mornaricu, a ne na Krizni štab, što je novost, premda podpuno logična. VPS-ovci su se pri tomu dosjetili presliku dostaviti promatračima Europske zajednice, kako bi se o njihovoj najnovijoj nevolji čulo šire. Pri sastavljanju odgovora su se pri tomu već dosta uobičajeno sukobili s logikom, napisavši kako je plovitba brodova u Koločepskomu kanalu slobodna i bez ikakovih ograničenja, kako bi odmah zatim naglasili kako je Dubrovnik u pomorskoj blokadi! Na taj način su još jedan put pokazali kako je za njih značenje odredjenih pojmova u podpunosti ovisno o tomu na koga se pojmovi odnose. Plovitba je slobodna kad su u pitanju oni, a blokirana kad smo u pitanju mi! Njihovi ratni brodovi s topovima su „neofenzivni“, a naši putnički brodovi su valjda „ofenzivni“!
Zapovjedništvo HRM Dubrovnik
Za evropsku misiju
1. Po sporazumu o prekidu vatre nismo obavezni najavljivati plovidbu. Plovidba brodova u Koločepskom kanalu je slobodna bez ikakvih ograničenja. Naši brodovi plove na neofenzivnim zadacima i bez upotrebe oružja. Blokada Dubrovnika je još na snazi i vaši brodovi mogu ploviti samo uz prethodnu najavu po našem odobrenju i obaveznom kontrolom u luci. Upozoravamo vas ukoliko dođe do otvaranja vatre na naše brodove, da ćemo snagama flote, avijacije i drugim snagama uništiti ciljeve na otocima i obali.
2. Raketiranjem brodova u rejonu luke Slano smatramo da ste prekinuli obustavu vatre i ugrozili brod i živote posade. Time ste izazvali incidentnu situaciju koja zahteva naš odgovor.
Komanda VPS Boka
Pozorno sam pročitao obje poruke razmišljajući što mi je činiti.
Možda i nije loše izpitati kakovo je pravo stanje na „suprotnoj strani“ s prielazom u protunapad. Raketni u Slanomu, a verbalni ovdje. Možda je to čak bilo dobro učiniti dok je ovdje medju nama puno stranoga i poznatoga svieta, jer će zbog toga JNA oklievati s odgovorom.
Ipak, učinilo mi se kako su se u HRM prenaglili u želji za izlazkom na scenu iz sjene Zapoviedničtva obrane.
Odlučio sam ne poduzimati baš ništa, kao što sam ujutro, bez ikakove kasnije intervencije, samo bio pogledao noćašnji prosvjed iz VPS Boka
Kriznom štabu Dubrovnik
Protestvujemo i upozoravamo da svoje snage držite pod kontrolom, jer su od 22 00 do 22 30 časova otvarali vatru na naše snage iz rejona Nuncijata ka selima Pobrežje, mitraljezima 12,7 mm i topovima 20 mm, a iz rejona Sustjepana ka Staroj Mokošici streljačku vatru. Ukoliko vaše snage ne budete držali pod kontrolom bićemo prisiljeni da uzvratimo na istu.
VPS Boka
O svemu je izvješćeno Zapoviedničtvo obrane, pa neka nadje riešenja. Marinović će me sigurno zvati ako mu bude potrebit savjet.
Ovakove stvari je danas najbolje pomesti pod tepih. Ostala mi je zebnja od eskalacije, ali je slabila kako se primicala večer i održavanje koncerta.
Uvečer sam dočekao Slaviju s kojom je doputovala Maja s djecom. Bio sam sretan što ih ponovno vidim, a još više znajući koliko će njihov dolazak značiti Milu. Pomislio sam kako je doista vrieme i za povratak moje obitelji.
Zajedno s Majom i djecom doputovao je i dragi rodjak Kićo odnosno padre Mario, sadanji gvardijan franjevačkoga samostana u Zadru.
Maja je sa sobom, uz prtljagu, doniela i krcato punih škatula od ljepenke, pa sam bio prisiljen uključiti se u izkrcaj i organizaciju prievoza bratove obitelji na Ploče.
Oznojio sam se iznoseći škatule, ali to više nije bio problem. Vratio sam se u stan, iztuširao i presvukao se, uživajući što to mogu obaviti na ponovno uzpostavljenoj normalnoj civilizacijskoj razini.
Prije odlazka na koncert svratio sam u Krizni stožer.
Zateknuo sam poruku, koja je svojim sadržajem pokazivala, kako JNA na ratnički poklič naših mornara, ne namierava drastično reagirati. Poruka VPS Boka naslovljena na Krizni stožer bila je svojevrstna pritužba na ponašanje nestašnih hrvatskih mornara. Za kaznu, zabranili su brodske linije prema otocima i Zatonu, ali to ćemo vjerojatno brzo izgladiti uz pomoć naših formalnih pregovarača.
Kriznom štabu Dubrovnik
21 05
Danas u podne primili smo ultimatum od zapovjedništva HRM Dubrovnik u kome osporavaju plovidbu brodovima JRM u akvatoriju Elafitskih otoka, a u 12 30 časova raketiran je naš brod. S obzirom na nastalu situaciju povlačimo saglasnost za održavanje brodskih linija prema otocima i prema luci Zaton..
VPS Boka
Dežurni me informirao kako su neposriedno prije mojega dolazka u svezi s ultimatumom zvali iz Zapoviedničtva obrane pitajući je li poslan demanti ultimatuma, kojega su okvalificirali kao izhitrenoga. Kad im je odgovorio kako to nije učinjeno, jer nije dobiven takov naputak, iz Zapoviedničtva obrane su rekli, kako će na sebe preuzeti daljnji postupak. Ma što to značilo. Hoće li povući za uši nekoga iz HRM-a?
Premda mi je bilo iznenadjujuće kako su se u Zapoviedničtvu obrane tek uru i pol prije polnoći sjetili promisliti o u biti ozbiljnom pitanju s mogućim težkim posljedicama, to me je u isto vrieme i dodatno umirilo.
Vjerojatno je sve skupa rezultat euforije koja je uhvatila bivše komuniste, jer je stignuo njihov pravi blagdan. Pri tomu su se u HRM malo prejako zaigrali, ali i ovdje i na „suprotnoj strani“ to im se ne bi trebalo uzeti za ozbiljno. Vrieme je slavlja.