Proslov



Pisanje knjige o prielomnim dogodjajima koji su se zbili na dubrovačkomu području od 1990. do 1993. godine, u vrjemenu kad sam bio čelnikom tadanje dubrovačke obćine,  u prvomu trenutku se nije činilo osobito težkom zadaćom, s obzirom na obilje materiala.  Na razpolaganju sam imao svoje dnevnike, bilježke, objasnitbe, crtice sa  sastanaka, podsjetnike na sastanke, te hrpu dokumenata. Na kraju tu su bili i zapisnici  i zaključci sjednica Izvršnoga vieća, Skupštine obćine  i Kriznog stožera. Na žalost, zapisnici sjednica obćinskoga predsjedništva bili su jako slabi i praktički nisu bili uporabljivi.
Umjesto olakšavajućom, ta se gomila materiala pokazala opterećujućom, baš zbog svoje obsežnosti. Trebalo je snaći se u svemu tomu, sve to pročitati i srediti, kako kronološki tako i sadržajno, te na samomu početku, ali i cielim tiekom pisanja razlučivati bitno od manje bitnoga.  Opterećujuće su bile i promjene forme bilježki, zavisno o mogućnostima koje su mi u onomu vrjemenu bile razpoložive. U početku su to bile rukom pisane dnevničke crtice i tematske bilježke, a s nabavkom osobnoga računala počeo sam zapisivati u elektronički kalendar. Ta se tehnika ubrzo pokazala zgodnom samo za praćenje održavanja sastanaka, ali u isto vrieme i nedovoljnom  glede zapisivanja dnevnih aktivnosti.  Počeo sam stoga u tu svrhu rabiti jedan jednostavniji  obradjivač texta, a zatim sam prešao na drugi, znatno savršeniji. Takodjer, u onomu vrjemenu težkoga i grozničavoga rada, puno toga sam ipak propustio zapisati. Rad je po svojoj prirodi morao biti i bio je na prvom mjestu, a zapisivao sam ipak onda kad bih stigao i onoliko koliko mi je vrieme dopuštalo. Problemu različitosti  u formi dnevničkog zapisivanja pridružila se i različitost forme  ostale dokumentacije. Ipak najveći problem je bio u razlučivanju i odabiru materiala, odnosno u odlučivanju o tomu što obuhvatiti, a što izpustiti. 
Najteža dvojba je bila izmedju tematskoga i kronološkoga pristupa. U početku sam se odlučio za tematski pristup i čak napisao jednu kompletnu inačicu. Kada sam se stavio u ulogu čitatelja vidio sam kako sam umjesto knjige dobio - priručnik. Vratio sam se onda kronologiji. Kao podlogu uzeo sam svoj dnevnik, i bilježke vezane za njega. Kao jedinicu vrjemena uzeo sam godinu i unutar nje složio bilježke i izvadke iz dnevnika, Pri tomu sam nastojao, gdje god  je to bilo moguće, uz odredjeni nadnevak obraditi odredjenu temu, vraćajući se u prošlost, uz precizno vrjemensko definiranje dogodjaja. 
U podpunosti sam izbjegao sintetizirati i komentirati iznesene teme s točke motrišta vrjemena u kojemu sam pisao knjigu. Jednostavno sam se zadržao na iznošenju činjenica, spoznaja i zaključaka iz vrjemena dogadjanja. Sudovi i zaključci iz kasnijega vrjemena sačuvani su u prvoj inačici knjige, i takodjer su spremni za objavljivanje. 
Odabir podnaslova takodjer nije bio ni malo lagan. Neke bilježke je bilo nemoguće obuhvatiti s jednim suvislim naslovom, a negdje naslov odražava samo jednu od pod njim opisanih različitih dogodjaja, pa je stoga text u neku ruku ostao neujednačen. S druge pak strane gledajući ta neujednačenost znači u isto vrieme i izvornost i originalnost, koje se nisam htio odreći.
Preko dvije tisuće zaključaka Izvršnoga vieća u sebi nose dodatno tumačenje toga burnoga vrjemena. Opseg knjige dopustio je prikaz samo njih nekoliko. A kad se samo sjetim koliko mi je vrjemena oduzelo njihova uzkladba i podpisivanje.
Zaključke je uglavnom sastavljao tajnik Izvršnoga vieća rabeći pravničko administrativni jezik pun rieči i rečeničkih konstrukcija naučenih u jugo komunističkom sustavu. Premda sam ponekad znao intervenirati, uglavnom sam ostavljao zaključke u obliku u kojemu ih je pripremio tajnik, jer doista nisam imao vrjemena za ozbiljniju jezičnu razčlanbu.
I u slučaju kad sam intervenirao, rezultat nije mogao biti osobit, jer mi je u to doba nedostajalo poznavanja hrvatskog jezika. Naime, premda sam se za vrieme Jugoslavije izuzetno trudio oko razlučivanja hrvatskih rieči, što mogu potvrditi moji prijatelji i znanci, nisam imao na razpolaganju pravi izvor informacija o tomu. Razlikovne slovare i hrvatske slovnice Jugoslaveni su jednostavno bili uništili, a riedki sačuvani primjerci nisu bili dostupni.
Možda je, s druge strane gledajući, to i bolje jer se kroz jezik zaključaka može vidjeti što smo nasliedili i na tom području, a što je takodjer s vrjemenom trebalo promieniti
 Isto tako izostavljeni su za sada i gotovo svi zaključci obćinske skupštine, od kojih su neki jako značajni, a veliki broj njih mi je prošao kroz ruke po nekoliko puta prije nego bi oni stigli u skupštinske klupe. Na njih će doći red ako bude vrjemena i zdravlja.
Ova knjiga je dakle prije svega zasnovana na mojim dnevničkim  zapisima, a u njima upravo zbog brzine i nedostatka vrjemena nisam uobće upisivao ni sjednice ni zaključke, računajući da je to ionako pohranjeno. Uklopiti sve te zaključke u knjigu bilo bi nepraktično. Prema tomu netko od povjesničara ima prigodu prihvatiti se posla i putem zaključaka i zapisnika službenih obćinskih tiela dodatno razčlaniti to burno vrieme. 
Bio sam u velikoj dvojbi oko spominjanja imena. Premda mi to nije bilo drago, nisam ih mogao preskočiti. Bez imena text bi izgubio na vjerodostojnosti. A imena se spominju u raznim kontextima. Najsretniji bih bio, kad bi kontext uviek bio pozitivan, ali nažalost nije tako. Tješim se što sam ipak izpustio epizode koje bi neke ljude prikazale u jako lošemu svietlu. 
Knjiga bi trebala biti zanimljiva onima koji bi željeli saznati o dogodjajima  u Dubrovniku u spomenutom poviestnomu razdoblju. Kroz  kronologiju imaju prigodu  samostalno razčlaniti i donositi zaključke o tomu koliko su moji tadašnji sudovi i postupci bili izpravni ili pogrješni. Veći poviestni odmak od dogodjaja u pravilu jamči objektivniju valorizaciju.
Sustavno dnevničkim i nekim posebnim bilježkama dodane su i preslike nekih dokumenata. Većinom su to moji dopisi, govori, projekti ili interviewi, dakle ono što sam sam napisao. Ipak ima i iznimki. 
Sve u svemu, obuhvaćeno je puno toga, ali je ostalo još materiala i tema koje bi se mogle obradjivati. Možda bih se mogao prihvatiti posla i pripremiti ih za drugo izdanje knjige ili pak za neku drugu knjigu. Ruku na srce, vjerojatnost za tako nešto je poprilično malena. Nisam pisac i pisanje me umara. A ako bih se ponovno odlučio pisati radije bih pisao o temama, a ne o dogodjajima. 
U svakom slučaju ono što nisam uvrstio u knjigu ostati će pohranjeno u mom sjećanju, mojim bilježkama i dokumentaciji koju sam sačuvao.